Uzor Sveta Nazaretska Obitelj: vršenje volje Božje i obiteljski značaj zajedništva

Sveta Obitelj, obitelj je koju ne ujedinjuju one tjelesne, krvnosrodske veze. Naprotiv, ova sveta zajednica Isusa, Marije i Josipa, baš kao i svaka redovnička zajednica “vuče svoje podrijetlo iz ljubavi Božje razlivene u srcima po Duhu i Duh je gradi kao pravu obitelj sjedinjenu u ime Gospodnje.”(Bratski život u zajednici, 1994.) Nazaretska obitelj kao i redovničke obitelji pronalazi svoj smisao upravo upućujući sve druge obitelji na otajstvo Boga, Onoga koji u sebi jest i zajednica i zajedništvo, Onoga koji jest ljubav što nam daje bit. Stoga, sa sigurnošću možemo uzeti kako je upravo Sveta Obitelj iz Nazareta jedina istinska slika idealne redovničke zajednice, koja bi više od svega trebala biti mjesto prebivanja i čuvanja  Boga, “mjesto gdje se postaje braćom”(Bratski život u zajednici 1994.), odnosno sestrama.

Biti Služavka Malog Isusa na poseban način poziva izgrađivati svoj identitet kao i stvarnost našeg zajedništva upravo na primjeru zajedništva i ljubavi koji su Marija i Josip imali spram Malog Isusa, kojem su posvetili sav svoj život, kao i na onoj ljubavi što su je gajili među sobom. Naše nam  Konstitucije  u točki 93 govore kako “ naša sestrinska zajednica ima obiteljski značaj i živi po primjeru Svete Obitelji u Nazaretu. Sve sestre moraju biti povezane ljubavlju koja je Djevicu Mariju i svetog Josipa povezivala s Isusom. Nastojat ćemo dakle biti jedno srce i jedna duša (Dj 4, 32). Sestrinsku jednodušnost u Kristovoj ljubavi neprestano ćemo hraniti evanđeoskim naukom, liturgijom, a napose sv. Euharistijom” (Konstitucije). Upravo kao zajednica čiji je temelj živjeti život po uzoru na život Svete Obitelji pozvani smo biti zajednica ljubavi i radosti, zajednica prebivanja i slušanja Boga, pozvani smo biti zajednica koja svojom duhovnom plodnošću rađa svece, pozvane smo da budemo svete.

Promatramo li Svetu Obitelj u evanđeoskom kontekstu možemo primijetiti kako sve ono o čemu Evanđelje govori donosi i u nas utkaje čežnju za životom u ozračju  u kojem je živjela Sveta Obitelj, nudi nam, pa gotovo i nameće život tišine. No, tišina Nazaretske Obitelji nije bila ona tišina koja ponekad, smjestivši se među nas, podiže zidove kojima prostore našeg zajedništva odvaja u individualne svjetove kako bi svakog pojedinog člana zajednice na kraju  ostavila sama i prekrila mu svojim velom pogled na Boga onemogućivši nam čuti i vršiti Njegovu volju, dok nas istovremeno tjera na vršenje naše volje pomažući nam je na izvrstan način, i sebi i drugima, prikazati upravo Njegovom. Nije to bila tišina neugodnosti, tišina nepoznavanja, izbjegavanja, tišina nerazgovaranja ili tišina boli, naprotiv, tišina ove Obitelji bila je tišina nutarnjeg života koja je, duboko ukorijenjena u svakog njezinog člana, stvarala zajednicu istinskog zajedništva i bezuvjetne ljubavi, uranjajući čovjeka u Boga štiteći Ga istovremeno od buke i privlačnosti svijeta. Tišina je bila ona koja je ispunjavala dom Nazaretske Obitelji čineći Ga prebivalištem Boga, bila je to tišina koja i nas poziva da načinimo od svojih zajednica domove tišine u kojima ćemo srca zahvaćenih tišinom stalno prebivati s Bogom razvijajući tako u sebi sluh za ono što nam On ima reći kao i istinsku i nježnu povezanost s Bogom te jedna s drugom. Kao plod tog svetog ozračja izvanjske tišine dolazi tišina svakog pojedinog srca, naš dom i naša srca postaju mjesta molitve, naša srca postaju slična srcima Isusa, Marije i Josipa, srcima vjere koja kroz molitvu slušaju i čuju Njegovu volju te se preobražavaju u srca koja su uvijek u stanju unutarnje raspoloživosti i usklađenosti s voljom Božjom. U srca otvorena i slobodna da se na rukama iznose drugima. Želimo li dakle oblikovati naše zajednice prema Nazaretskoj Svetoj Obitelji u srce moramo utisnuti i živjeti riječi Oca Utemeljitelja koji nam govori: “Ima jedan posao među svima najvažniji za svaku napose i za sve zajedno, posao o kojem svi ostali ovise, posao o kojem ovisi spasenje duše vaše. Budete li taj posao dobro obavljale, obavljat ćete i sve druge dobro i spasit ćete duše svoje; zanemarite li taj glavni posao, nećete imati blagoslova ni za dobro obavljanje drugih poslova, a svakako ćete izgubiti duše svoje.  Koji je to tako važni posao? Molitva, taj sveti i prijateljski i djetinji razgovor sa samim Gospodinom Bogom, Ocem i najvećim našim dobročiniteljem.” (Josip Stadler)

Nadalje, kroz Evanđelje jasno možemo vidjeti kako život Nazaretske Obitelji nije bio romantična Božićna priča u kakve smo skloni vjerovati niti je ova Obitelj bila sveta stoga što je preobražena, uzvišena ili lišena poteškoća. Naprotiv, njezina svetost se očitovala upravo u sposobnosti i ustrajnosti da u svim životnim poteškoćama ne izgubi povjerenje, nadu, vjeru i ljubav za Boga i vršenje Njegove svete volje. Sveta je zato što njezini članovi stoje jedni iza drugih, premda ponekad možda ne znaju ili ne razumiju sve o tim drugima. Ni Marija ni Josip nisu unaprijed znali, a često i onda kada su znali nisu razumjeli Božje planove niti sve ono što im je život nosio. No ipak, upravo nošeni vjerom i predanjem u Božje djelovanje premostili su sve poteškoće izazvane raznim neprilikama, iznenadnim promjenama, siromaštvom, strahovima, brigama i opasnostima te su očuvali vjernost Božjem pozivu imajući uvijek pred sobom zajednički cilj, služiti Bogu u Njegovom Sinu, a ne osobni interes koji ih razdvaja.

Kada je Isus odlazio kako bi nama pripravio mjesto u svome kraljevstvu kao smjernicu, put prema sebi i stalni izričaj svoje, a time i Očeve volje rekao nam je:  "Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas." Ovom zapovijedi Isus nam je jasno rekao kako bi naši životi trebali biti namijenjeni isključivo službi drugima. I prije nego je ovo izrekao, Marija i Josip su to razumjeli i pokazali nam primjer života za drugoga upravo živeći svoje živote, kao i sam Isus koji je za druge, za nas, dao svoj život u poslušnosti Očevoj volji do smrti. Stoga, Isusova zapovijed ljubavi trebala bi biti temelj gradnje naših zajednica kao zajednica koje do kraja kroče putem volje Onoga čijom su milošću nastale, a takva izgradnja može započeti tek spremnošću svakog pojedinog člana da ponudi samoga sebe za dobrobit drugoga. Primjer ovakvoga sebedarja i poslušnosti možemo pronaći u Marijinom pohodu Elizabeti. Naime, iako i sama trudna i opterećena mnogim brigama, Marija spremno odgovara poticaju Boga, ostavlja sve svoje i odlazi pomoći drugome. I Sveti Josip, također, se  potpuno podložio Božjem planu kako bi svoj dom stavio na raspolaganje Božjem Sinu, te je tako njihova obitelj mogla biti izgrađena po Božjem nacrtu, nacrtu jedinstva, ljubavi i svetosti. Nadalje, Marija i Josip, postali su izbjeglice, živjeli u bijedi, ali to je ono što su trebali učiniti da bi zaštitili božansko Dijete, da bi zaštitili čitavu svoju obitelj i nama pokazali kako je potrebno ostaviti sve ono naše, osobno pa i sve ono izvanjsko kako bi mogli potpuno se podložiti Božjem naumu te potrebama i zaštiti naše redovničke obitelji.

Sveta Obitelj pokazuje nam kako nije uvijek jednostavno i lagano te kako smo često  pozvani na mnogo kompromisa i odricanja od vlastite sebičnosti, ali i da su upravo kompromisi i odricanja te sebedarje sigurni koraci na putu služenja, na putu po kojem postajemo ispunjeni i cjeloviti ljudi te nam pomaže uvijek iznova otkriti kako i vršenje Božje volje i zajednički život često uključuju veliki napor, odricanja, mučnine, naprezanja, česte padove i pogreške te svakodnevnu žrtvu, ali koji ukoliko se sastoje u blizini osoba koje daju sigurnost i toplinu, svijetle primjerom i povjerenjem, skrbe oko uključivanja u zajedničke trenutke i poslove, ostvaruju iskrenu i otvorenu komunikaciju protkanu međusobnim poštovanjem te omogućuju postupno, hrabro i strpljivo nošenje i prihvaćanje novoga i drugačijeg u životu izgrađujući tako međusobne odnose koji svoju os imaju u Bogu i vršenju Njegove volje. Kao plod stvaraju zajednicu koja postaje izvor zadovoljstva i radosti prestajući biti promatrana kao teret dok sve više postaje mi, naš identitet kao i  izazov i prilika za međusobni rast u radosnoj svetosti koja se očituje u brižnom čuvanju i vršenju Božje Riječi te uvijek spremnoj, radosnoj ljubavi za drugoga, ljubavi koja je u stanju dati se, poput Malenog Isusa u jaslicama do Isusa na križu, sve do kraja.

s. M. Milana Žegarac