Zajednički život, snaga za radosno služenje - lik sv. Rafaela kao Božji  lijek, uzor međusobne brige i ljubavi

„Srdačno se ljubite pravim bratoljubljem! Pretječite jedni druge poštovanjem! U revnosti budite hitri, u duhu gorljivi, Gospodinu služite! U nadi budite radosni, u nevolji strpljivi, u molitvi postojani! Pritječite u pomoć svetima u nuždi, gajite gostoljubivost!“ (Rim 12,10-13)

Već na prvim stranicama Svetoga Pisma čitamo Božje riječi: „Nije dobro da čovjek bude sam: načinit ću mu pomoć kao što je on.“ (Post 2,18). U samom početku stvaranja svake osobe Bog se brine dati mu nekoga tko će biti poput njega, nekoga tko će mu pomagati, tko će ga razumjeti, tko će ga znati saslušati, savjetovati, biti uz njega, voljeti. Čovjek je biće zajednice. Za njegov zdrav rast i razvoj potrebno mu je zajedništvo u jednakoj mjeri kao što je i svakoj zajednici, bila to obitelj ili redovnička zajednica, svaka individua potrebna za njezin rast i bogatstvo.

Najsvjetliji primjer zajedništva u svakom pogledu nam je primjer Svete nazaretske Obitelji – obitelji Isusa, Marije i Josipa. U njoj nalazimo zrake brižnosti, nježnosti, dobrote, predanja, međusobnog poštivanja, povjerenja, razumijevanja, pomaganja, poslušnosti, vjere, ljubavi, svetosti. Na tim vrijednostima pozvane smo i mi graditi svoje međusobne odnose, naše zajednice. Imajući pred očima nama tako drag i blizak primjer Svete Obitelji, pozvane smo iz dana u dan rasti i napredovati u svetosti. A najbolji put ka svetosti jest ljubav – ljubav prema Bogu kao i ljubav prema bratu čovjeku.

Bez ljubavi zajedništva nema. Bez zajedništva nema ljubavi. Ljubav je ona na kojoj sve počiva, ona koja sve izgrađuje i nosi. Djelatna ljubav je ona koja nas pokreće i potiče na služenje te ispunja naše srce i čini nas radosnima jer samo srce koje ljubi, koje se daje, može osjetiti istinsku radost i ljepotu. Čovjek koji ostane sam ne može biti radostan jer istinska radost i sreća izviru iz služenja, iz darivanja sebe drugima, iz ljubavi koja nije sebična već živi i daje se za druge, baš poput Kristove darovane nam na drvetu križa. Iz ljubavi smo stvorene, ljubavlju smo spašene, ljubav je usađena u nas, ljubav nas pokreće i čini radosnima…ljubav pružimo jedne drugima, ljubavlju ljubav vratimo i budimo radosne jer samo tako možemo biti dionice obećane nam punine radosti Kristove.

Zajednica nas uči ljubiti. Ljubav nas drži zajedno. Ta sam nam je Gospodin, prije nego je položio svoj život na križu za spasenje sviju nas, na srce stavio riječi svoje najveće zapovijedi: „Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge. Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.“ (Iv 13,34-35)

Bog je taj koji je nas prvi ljubio i poslao nas u svijet da tu ljubav donesemo jedni drugima. Pozvane smo biti oslonac jedne drugima. Imati širom otvorene oči i osjetljivo srce za potrebu svake sestre kraj sebe. Ona koja ljubi ne ostavlja nikoga; ne boji se pristupiti i pružiti pogled, dodir, toplu riječ, ohrabrenje, molitvu. Ona koja ljubi odlikuje se iskrenošću i vedrinom, radost je i nositeljica nade drugima i u trenucima kriza i patnje. Ona ima uho za svakoga i spremna je zaboraviti svoje potrebe kako bi pomogla i ponovno podigla na noge sestru kojoj je pomoć potrebna. Ona koja ljubi daje sebe za druge i za zajedničko dobro. Ona je duša i pokretač zajednice, a svaka od nas pozvana je to biti jer svaka od nas jedan je ud istog tijela zajednice kojoj pripada.

Poslane smo biti anđeli jedne drugima. Baš poput sv. Arkanđela Rafaela kojega je Bog poslao da bude lijek i pomoć Tobitovoj obitelji. On bijaše brižni čuvar Tobiji na putu, lijek Tobitovoj sljepoći, oslobođenje Sarinoj zarobljenosti i Aninoj nevjeri, vjerni izvršitelj Božjih djela i nositelj radosti i mira svima kojima bijaše poslan. Došao je u svijet po Božjoj zapovijedi i izvršio je svoje poslanje, zadaću koju mu je Bog povjerio u najvećoj mogućoj mjeri. Donio je Božji blagoslov i Tobitovoj i Raguelovoj obitelji, svojom je zadaćom proslavio Boga.

Kao što je njima Bog poslao sv. Arkanđela Rafaela, poslao je i nas jedne drugima. Kao što je to sv. Rafael bio za Tobitovu obitelj, tako smo i mi tu da budemo lijek jedna drugoj, oslonac, pratitelj, da u međusobnim susretima budemo znak blizine i ljubavi Božje, da se po našim odnosima proslavi Bog, da po našim zajedničkim djelovanjima i drugima bude prepoznatljiva i vidljiva Božja ljubav koja je dio svake od nas, koja je usađena u svakog čovjeka. Pozvane smo graditi zajedništvo i biti žene zajednica koje će odisati Božjim vrijednostima i prisutnošću, zajednica u kojima i po kojima će se proslavljati Bog, zajednica koje će blagoslivljati Boga i ujedno biti Njegov blagoslov jedne drugima i svima kojima smo poslane.                

s. M. Martina Vugrinec