O redovničkoj poniznosti u zajednici - Mali Isus uzor poniznosti i jednostavnosti

Uvodna molitva

„On maljušan, da ti uzmogneš biti savršen čovjek; on povit u pelenice, da se ti riješiš smrtnih zamka; on na zemlji, da ti budeš na nebu.“ (sv. Ambrozije)

Molimo te, Gospodine Isuse, da nas učiš prihvatiti i živjeti istinu koju si nam navijestio i vlastitim životom potvrdio!

Razmatranje

Predivna zelena brdašca obasjana suncem protežu se, kako se čini, gotovo u beskraj. Nebo je plavo, sviježe, razbistruje pogled na stvorenu prirodu. Između duboke i ozdravljujuće tišine, razlijeva se jeka ptičjeg pjeva. Tamo negdje u daljini stoji jedno stablo. Pričinja se kao da je nepotrebno umetnuto u ovaj skladni krajolik. Stoji gotovo posve mirno i staloženo. Tek kada mu se dovoljno približi, može se primjetiti da mu je kora prepuna mrava, a krošnja vrvi različitim vrstama ptica. Plodovi između zelenih listova su izgriženi, a i neki listovi gotovo su do kraja pojedeni. Stablo i dalje stoji posve mirno i staloženo. Dok koštice jedna za drugom padaju na zemlju, novi plodovi u tišini niču i zriju na granama.  

Ovu sliku stabla možemo bolje razumijeti pomoću riječi kardinala Saraha:

„Čovječanstvu je tiha Kristova sabranost vrlo važna poruka. Od jaslica do križa tišina je stalno prisutna, jer pitanje tišine jest pitanje ljubavi. Ljubav se ne iskazuje pričanjem. Ona se utjelovljuje te postaje jedno jedino Biće s onim tko istinski voli. Snaga joj je tolika da nas vuče na darivanje do smrti, do poniznog, tihog i čistog darivanja života.“

(Robert Sarah: Snaga tišine)

Kratka tišina

O tihoj Kristovoj prisutnosti u liku novorođenog djeteta, često je razmišljao, pisao i govorio i naš Utemeljitelj. Nije slučajno da je upravo taj dio Isusova života stavio i nama na razmatranje, štoviše, stavio je u samo središte naše duhovnosti i karizme.

Kako on kaže, Isus se s razlogom rodio u Betlehemu, u „kući kruha“, jer on je taj koji će nahraniti svoje izabranike. „(...) ondje, gdje leži hrana za stado, leži eto sada kruh anđeoski, tijelo Gospodnje, što je svima hrana vječnoga života.“ (sv. Beda Časni)

Rođen je u siromaštvu, u špilji koja je služila kao skrovište pastirima i njihovom stadu.  Rodio se i došao među svoje, a njegovi ga ne primiše. Njegova veličanstvena prisutnost mogla je potpuno odudarati od mjesta i prilika u kojima se rodio, no on je preuzeo našu čovječju narav i podložio se svemu što ga je moglo očekivati. Jedino što može opravdati i dopustiti ovoliku poniznost jest bezgranična ljubav.

Mogli bismo dugo razmišljati o svom redovničkom životu, o životu Služavke Malog Isusa. Uspoređivati ga s Isusovim primjerom i žaliti što nam nasljedovanje tako teško polazi za rukom. Mogli bismo razmišljati i o tolikim krepostima i vrlinama koje nas trebaju resiti, o načinu kako ih živjeti u zajednici, možda istraživati mane i pogreške koje nas sprječavaju u zajedništvu i poslanju... a način traženja i življenja poniznosti zapravo je toliko jednostavan:

„O sretna slamo, na kojoj ležaše mali Isus! Ljepša si od ruža i ljiljana;“ (Josip Stadler)

Kako lijep i istinit poklik! Od samog rođenja Isus je svojom prisutnošću preobražavao stvorenja koja su ga doticala. On sam bio je poniznost, a poniznost je život u istini. Ponizan čovjek ima čist pogled kojim gleda na bližnjega. On ne obara pogled od njega, ne sakriva se. Prvenstveno prihvaća sebe jer je svjestan da je i sam prihvaćen – prihvaćen je u savršenoj Božjoj ljubavi. Tada može pristupiti i drugome. Njegova je misao slobodna od natjecanja, procjenjivanja, zavisti. Zbog toga je slobodan stati uz istinu i jasno je izricati, usprkos tome što se ona često teško prihvaća.

Ali kako će slab čovjek živjeti istinu? Sretne li slame na kojoj je ležao Mali Isus! Razmišljanje o slami pomaže nam da shvatimo kako se naš Bog odnosi prema nama. Slama nije promijenila svoju bit, nije se pretvorila u svilu. Ona je i dalje ostala ona ista slama, ali bila je posebna po tome što se stavila na raspolaganje novorođenom Kralju, ispunila je svoju svrhu, ostala je u Njegovoj blizini. Premda kruta, poslužila je da obavije onoliku nježnost.

Bog ne slama našu narav, ne slama ono što smo naučili i izgradili nego nas jednostavno poziva u svoju blizinu. Da ono što jesmo dovede do punine – svojom bezuvjetnom ljubavlju. Odazivajući se tom pozivu, odazivamo se životu u ljubavi, životu u toliko potrebnoj pravoj poniznosti koja liječi zajedništvo i zajednicu.

Samo je jedno potrebno – tražiti Njegovo lice (usp. Ps 27,8) i ostati u Njegovoj blizini.

Pjesma:

Djetešce malo, ti si vladar svijeta,

Prečisti plode djevičanskog krila,

Osvajaš srca, svijetom cijelim vladaš

Svojom dobrotom.

Rođenjem svojim brat si nama posto

Nebo da bude domovina naša:

Srca obnovi, duše nam privuci

Ljubavlju svojom.

Naš zbor ti pjeva s anđeoskim glasom

Zahvalnu pjesmu o rođenju tvome,

I s tobom Ocu, presvetome Duhu

Uzdaje hvale. Amen.

Završna molitva

Hvala ti Gospodine, što nas svakim danom iznova pozivaš u svoju blizinu. Hvala ti što ne odustaješ od nas nakon naših padova, nego nam daješ novu priliku da postanemo što više Tvoji.

s. M. Margaret Ružman