Tema: Sluga Božji JosipStadler čovjek molitve

Časna majka s. Krescencija Zwiefelhofer u vezi s Utemeljiteljem nadbiskupom Josipom Stadlerom zapisuje: ˝… te nam je svijetlio sjajnim primjerom neprekidne molitve, … junačkog trpljenja, trapljenja i pregaranja.  ... Tješimo se čestim i trajnim sjećanjem njegovih opomena, pouka, savjeta i bodrenja na dobro;tješimo sebe, a njega razveseljujmo vjernim i ustrajnim nasljedovanjem njegova svijetlog primjera u molitvi i radu, u požrtvovnosti i trpljenju i u kreposnom življenju. Time ćemo najbolje pokazati, da smo vrijedne takova Utemeljitelja; time ćemo se najbolje njemu odužiti, Bogu se zahvalnim iskazati, a sebi vječno spasenje osjegurati.˝.(s. M. Krescencija Zwiefelhofer, Sazivno pismo III. Generalne skupštine, Sarajevo, 2. veljače 1919,  Arhiv Družbe).

Sav Tvoj

Nadbiskup Stadler je nadasve bio čovjek molitve,od djetinjstva do smrti. Čvrsto je stajao na zemlji, a očiju uvijek uprtih u Boga. Molitvom je spajao nebo i zemlju, Boga i čovjeka. Riječju i primjerom poticao je ljude na susret s Isusom. Ljudima je donosio Isusa, vodio je ljude k Isusu. Kao svećenik i nadbiskup nije prezirao jednostavnu vjeru naroda iz kojeg je nikao i vjeru naroda kojem je kao svećenik i biskup došao. Nije izgubio sjećanje i poštovanje prema onima koji su ga naučili moliti, koji su ga uputili u duhovni život, o čemu nam najbolje svjedoče i njegova pisma koja je pisao svojim duhovnicima i odgojiteljima ocima isusovcima u Germanicum u Rim. Živio je intenzivnim molitvenim, duhovnim životom, i kao mladi profesor u Zagrebu, i kao nadbiskup u Sarajevu. Razmatrao je Riječ Božju, klanjao se Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu, svaki dan molio sva tri dijela svete krunice. Bio je u punom smislu biblijska duša, euharistijska duša, duša Srca Isusova i Marijina. Stadler je, kako svjedoči njegov životopisac pater Franjo Hammerl, koji ga je dobro poznavao, imao "nježnu, djetinju pobožnost kojom bijaše odan osobi Spasiteljevoj, Njegovoj Presvetoj Majci i sv. Josipu, svojem zaštitniku.". Stadler sebe potpuno izručuje Isusu, i oslanja na osobno jedinstvo i zajedništvo ljubavi s Isusom. Snagu za svoj duhovni rast i rad crpe iz ove zagledanosti u Isusa. U svom molitveniku ˝Rajska vrata, str. 522., Stadler ovako moli: "Učini Gospodine Isuse, da ja budem sav Tvoj, a ti sav moj!", te nadalje zapisuje: ˝… stanuje li Isus u nama onda smo dužni njegovim očima gledati, njegovim ušima slušati, njegovim ustima govoriti, njegovim rukama djelovati, - sva naša djela moraju očitovati Isusovu čednost i svetost. Sve što činimo treba da bude s Isusom i za Isusa..." To je mistično iskustvo potpune predanosti Isusu i suobličenja njemu, što je Stadler nastojao svim srcem svakodnevno živjeti. To je preporučivao i onima koji su mu kao pastiru nadbiskupije vrhbosanske bili povjereni. U pastoralnim poslanicama, svećenicima i vjernicima, je naglašavao potrebu molitve i duhovnog bdijenja, kako bi bili ljudi po Božjoj volji.

Živio od Riječi 

Stadler je smatrao da među svekolikim dobrim štivom prvo i najodličnije mjesto pripada Svetom Pismu. Kao pitomac u zavodu Germanicum u Rimu svaki dan jedan sat je posvetio čitanju Svetog pisma i o njemu razmatrao, i tako ga svim srcem uzljubio. Postupno je ulazio u dubine Riječi Božje i po njoj svakodnevno živio. Već kao student teologije znao je napamet cijele odlomke Svetoga Pisma, te u pismu, koje je kao nadbiskup 28. studenoga 1892., pisao rektoru Germanicuma, svjedoči:"Još u Kolegiju u Rimu Novi zavjet sam, koliko se sjećam, pročitao osam puta, jednom ili dva puta klečeći; već dvije godine propovijedam narodu svake nedjelje i blagdana evanđelje svetog Mateja".Bio je svjestan da svećenik mora "živjeti od Riječi". Kao profesor u Zagrebu svoja predavanja je temeljio na Svetom pismu i na otačkoj teologiji. Kao nadbiskup trudio se da i njegovi svećenici budu pripravni za temeljito poznavanje i učinkovito naviještanje riječi Božje. Želio je da, u to vrijeme nedostatka duhovne literature, svećenici i vjernici imaju u rukama Sveto pismo, Rimski katekizam, i druge knjige za dobro poznavanje i propovijedanje Riječi Božje, a jedno i drugo trebalo je pripremiti, izdati i pružiti svećenicima i vjernicima na čitanje i upoznavanje, te poticati na svjedočenje i zauzeto življenje po toj Riječi. Stadler je 1895. godine iz latinskoga jezika preveo, a dijelom popravio i popunio, Život Gospodina našega Isusa Kristaod Georgija Hesera isusovca, kako ga četiri evanđelista opisuju. U predgovoru ove knjige potiče čitaoce da čitajući ovu knjigu još više upoznaju i uzljube život Isusa Krista, te i sami postanu u svom životu kristoliki, te zapisuje: ˝... Klekni svaki dan u jutro pred raspelo, pa ondje klečeći čitaj štivo dotičnoga dana pozorno; kad i kad se zaustavi malo, da promisliš čitaš, a i srce svoje podigni s očima k nebu, neka bi te Duh Sveti prosvijetlio i ganuo, te po životu i nauku Isusovu svoj život upraviš. A da ti to lakše pođe za rukom, sve svoje i sebe svega, dušu i tijelo predaj u ruke majke Marije, koja će te najbolje znati rukovoditi, da postaneš prava slika i prilika Isusova, te se spasiš.˝

Isuse i Marijo rastite u meni

Molitva je uvijek bila na prvom mjestu i u središtu Stadlerova dnevnog reda. Prethodila je svim njegovim planovima i pothvatima. Prožimala je i nadahnjivala, hranila i povezivala sav njegov rad i nastojanja. Molitvom je osmišljavao svaku svoju misao, riječ i djelovanje. Sve što je radio i poduzimao najprije je pred Gospodinom tražio savjeta i pomoći, rasvjetljenja i pouzdanja. U molitveniku ˝Rajska vrata˝ je napisao: "Treba da mi sva svoja djelovanja činimo po Mariji, s Marijom, u Mariji i za Mariju, da ih sve savršenije obavimo po Isusu, s Isusom, u Isusu i za Isusa. - Isuse i Marijo! Rastite u meni, pa se dajite i drugima oko mene". One koji su od njega tražili kakav savjet običavao je najprije poslati u nadbiskupsku kućnu kapelu da se tamo malo pomole pred Presvetim. ˝A najdraže mjesto nadbiskupu Stadleru bilo je pred tabernakulom. Tu je ključ za rješenje Stadlerove veličine i Stadlerovih uspjeha. Tu je nalazio radost, utjehu, rasvjetljenje.˝, zapisuje Almanah Bogoslovskog zbora »Stadler«, 1896-1926, str. 39. Stadlernikada nije izišao iz nadbiskupskog dvora niti u njega ušao a da nije navratio u svoju nadbiskupsku kapelu, da se u njoj pokloni i pomoli Stvoritelju i Otkupitelju, glavaru i središtu svoje kuće. U molitvi je donosio pred Isusa živote i potrebe svojih svećenika i vjernika, svojih dobročinitelja i prijatelja, redovnica, osobito sestara Služavki Malog Isusa koje je ustanovio, te djece i starica koje je povjerio njihovoj brizi u nadbiskupskim ubožnicama. Molio je za sestre radosno služe Malom Isusu u siromašnoj i djeci staricama, da izdrže u mukotrpnom radu i u bolesti koja ih je u to vrijeme pogađala, da im Gospodin providi sredstva za uzdržavanje brojne djece, starica i sirotinje. Svojim molitvama i zagovorom kod Isusa, te konkretnim služenjem, mnogima je iscijelio rane i donio utjehu. Radost evanđelja ispunja srce i nutarnji život onih koji susreću Isusa i njemu se predaju, a onda  ta radost zrači i drugima pruža odsjaj Božje milosti i blizine. Stadler je uistinu zračio Božjim Duhom, i kao takav i druge poticao na intenzivniji život s Bogom, da i oni požele biti novi, obraćeni ljudi. Odlično je surađivao s milošću Božjom, koja je u njemu čudesno djelovala i izvela velike plodove na dobro Vrhbosanske nadbiskupije i čitave Crkve.

Učitelj i duhovni otac – Ima jedan posao među svima najvažniji najvažniji - molitva

Stadlerova duhovnost i karizma životno se nastavlja u svakoj sestri Družbe sestara Služavki Malog Isusa, koja je daleko najsnažnije djelo njegove duhovnosti i životnog truda pred Bogom i svijetom. Nadbiskup Stadler, kao krepostan čovjek, koji redovnički misli, osjeća i živi, preporuča i nama sestrama da posvuda širimo "miomiris Isusa Krista."Duhovni upravitelj Družbe kanonik Jeglić uz pomoć nadbiskupa Stadlera je 1899. godine pripremio za sestre svojevrsni molitvenik naslovljen "Betlehem, Molitve i hvalospievi na slavu Maloga Isusa za Betlehemke ili Služavke Maloga Isusa u Sarajevu", s nakanom i željom da sestrama "bude razborit voditelj u težkom duhovnom životu." Stadler upućuje sestrama duhovne poticaje i pouke prigodom slavlja redovničkih zavjeta i u svečanim zgodama, te osobno pojedinim sestrama u pojedinim prigodama. Tako s. Skolastiki Dodić 9. lipnja 1918. piše: "Prikaži Presvetom Srcu Isusovu sve svoje misli, sve svoje riječi i sva svoja djela, tako da sve što činiš i trpiš bude jedino na slavu njegovu." Sestri Izidori Tresić-Pavičić, prigodom njezina odlaska k sestrama benediktinkama, 16. travnja 1913., zapisuje na poleđini svoje fotografije riječi svog životnog gesla: "Imaj srce djetinje spram Boga, srce materinje spram bližnjega, a srce sudačko spram same sebe."Stadler je 15. listopada 1915. napisao okružnicu za 25. godišnjicu Družbe Služavki Malog Isusa, svojevrsni duhovni testament sestrama. U njoj je iznio sve bitne postavke duhovnosti uopće, osobito redovničke i one specifične za sestre Služavke Malog Isusa. Cijelo sedmo poglavlje posvetio je molitvi.O važnosti i potrebi molitve zapisuje: "…Ali ima jedan posao,među svima najvažniji za svaku napose i za sve zajedno, posao o kojem svi ostali ovise, posao o kom ovisi spasenje duše Vaše. … Molitvataj sveti i prijateljski razgovor sa samim Gospodinom Bogom…Budete li taj posao dobro obavljale, obavljat ćete i sve druge dobro, i spasit ćete duše svoje; zanemarite li taj glavni posao Vaš, nećete imati blagoslova niti za dobro obavljanje drugih poslova, a svakako ćete izgubiti duše svoje."

Prigodom desetgodišnjice Stadlerove smrti, Katolički tjedniku prosincu 1928. godine, na naslovnoj stranici, o Stadleru zapisuje: "…Svaka žilica je u njemu molilai vapila za Isusom, koji mu je uvijek bio na jeziku i u srcu. I sav njegov život bio je samo život molitve, kreposti i ljubavi. Vjeru nam je Stadler ostavio u baštinu; vjeru u Boga, na kojoj je on sve sagradio i sve zidao. Stadler je bio čovjek jakog pouzdanja. Bog je bio njegova snaga i njegovo ufanje."

Poticaji:

• U osobnom i zajedničkom životuživimo snažnu viziju vjere, slušajmo i razlučujmo, prihvaćajmo i vršimo Božje poticaje i nadahnuća. Gospodin neka uvijek bude na prvom mjestu i u središtu našeg života. Trudimo se da sva svoja djelovanja što bolje vršimo u Isusu, s Isusom, po Isusu i za Isusa, da naše redovničke zajednice budu izvor života i radosti, ljubavi i svetosti, da uživaju radost duha, slogu i Božji mir.
• U sebi samima, i u svojim zajednicama, njegujemo duh molitve i molitvenog ozračja. Trudimo se da nam duše mirišu Božjim mirisom, Božjim životom i Božjom milinom. Po molitvi, u molitvu i s molitvom hranimo sebe, jačajmo svoj duhovni imunitet, kako bi imale zdravlje duha, radost zajedništva i bile spremne za djelo Božje. Uz duhovnu jakost lakše se i strpljivije nose i teškoće bolesti i visoke godina života. 
• Radost jedinstva i zajedništva s Isusom, ljepotu i radost molitve, nesebično dijelimo i drugima oko sebe. Donosimo ljudima Isusa i vodimo ljude k Isusu. Darujmo se svaki dan radosno i potpuno Isusu kroz molitvu i konkretna djela služenja Isusu u bližnjima, Gospodinu na slavu, a na duhovno i tjelesno, vremenito i vječno dobro našim bližnjima. Snagom molitve i euharistijeprepoznajmo i ljubimo Isusa u licima bližnjih, osobito malenih, rubnih, potrebnih. 

s. M. Maneta Mijoč