Tema: Sluga Božji Josip Stadler veliki biskup

˝Ja kažem u kratko: On je bio veliki čovjek, veliki biskup, veliki svetac! On je bio veliki čovjek, dobar otac, on je veliki svetac! Živa slika svetosti, razboritosti, dobrote i milosrđa. U razgovoru s njim, svatko bi našao savjeta, utjehu i pomoć, svako se s njim zadovoljno i oduševljeno rastao. Eto drage sestre, koje ste ga poznale i koje ga ne poznate, njegova uspomena neka Vam bude sveta, častna i nezaboravna dok se svidi Bogu da traje ova naša Družba, koju je On ustanovio." (s. M. Krescencija Zwiefelhofer, Povijest kuće matice,str. 1., 60-61.).

Ispuniti svetu volju Božju

Papa Leon XIII. BulomEx hac augusta,od 5. srpnja 1881., uspostavio je redovitu crkvenu hijerarhiju u Bosni i Hercegovini, a 18. studenog 1881., imenovao svećenika zagrebačke nadbiskupije dr. Josipa Stadler za prvog vrhbosanskog nadbiskupa i mitropolitu, sa sjedištem u Sarajevu. Mladi nadbiskup Stadler stigao je u Sarajevo 14. siječnja 1882., gdje ga je dočekao sarajevski župnik fra Andrija Buzuk i pozdravio ga u drevnoj, trošnoj drvenoj crkvi sv. Ante na Bistriku, zajedno s vjernicima, redovnicima i predstavnicima vlasti. Sutradan je u toj crkvi svečano ustoličen za nadbiskupa vrhbosanskog. O dolasku u Sarajevo i svečanosti ustoličenja, u pismu rektoru u Germanicuma, od 21. srpnja 1882., piše: "Moj očinski grad Brod na Savi kojeg samo jedan most dijeli od Bosne izvanredno me lijepo dočekao: cijeli je grad bio osvjetljen i okićen zastavama, a priređena je i velika bakljada meni u čast. Također je bio priređen i jedan stol sa 120 mjesta gdje je držan govor za govorom. Ova me svečanost živo podsjećala na Spasiteljev ulaz u Jeruzalem: sve je to za mene bilo kao proročanstvo patnjā koje me očekuju i koje već počinjem osjećati. Put od Broda do Sarajeva bijaše kao triumf, bolje me se nije moglo dočekati. Prvoga dana moga ulaska u Bosnu u 7 sati ujutro dođoh u Derventu. Tamo je čekala cijela školska mladež s upaljenim svijećama, jer je još bila tamo, zajedno sa sestrama milosrdnicama, zatim župnikom i drugima. Župnik je održao jedan gromoglasan i dug govor, a ja sam s najvećom pažnjom slušao uz cvokot zuba i drhteći cijelim tijelom od hladnoće; bijaše 10⁰ R. ispod ništice. … Na putu za Sarajevo u kratkim smo razmacima nailazili na velike skupine katolika koji su klečeći i moleći za blagoslov čekali na prolaz svoga biskupa. … Bio je to doista sjajan ulazak u Sarajevo gdje su me svi bez razlike na vjeru veoma lijepo primili. Također su i kod stola priređenog za više od stotinu osoba bile zastupljene sve religije. … Ja sam imenovan također i za provizornog upravitelja Banjalučke biskupije; dakle neće mi nedostajati posla. Neka mi samo Bog dadne milost da ispunim njegovu svetu volju." Ovako mogu razmišljati i pisati ljudi puni vjere, životnog optimizma, osobe koji prihvaćaju Božji plan s obzirom na sebe i ulogu koja im je u Kristu namijenjena. 

Cijeli Stadlerov život odvija se u traženju i vršenju svete volje Božje. Stadlerova velika duša uzela je geslo sv. Ignacija Lojolskog: Omina ad maiorem Dei gloriam. S tim je geslom živio i stvarao. Centralna misao njegova rada bila je slava Božja, a motiv svega djelovanja ljubav prema Bogu i bližnjemu. Stadler cijelog života osjeća da ga Bog treba. Živio je duboko svijest da je važno slušati, razlučivati i živjeti Riječ Gospodinova poziva koja nas poziva da razvijemo svoje talente i da budemo sredstvo spasenja u svijetu. U svom svakodnevnom životu čitao je detalje i događaje očima vjere i bio otvoren za iznenađenja Duha Svetoga. Otvorenim srcem u molitvi, slušajući glas Duha Svetoga, donosi temeljne odluke u svom osobnom i crkvenom životu i biskupskom poslanju. Krist je za njega bio središte svega. Svim svojim bićem prihvaća Božju ljubav. Svoje  pouzdanje stavlja u Božje ruke, sam se boji truda nikakva te je spreman biti sredstvo u Božjim rukama. Bez pouzdanja u Boga Stadlerne bi bio Stadler, jer on nije ništa drugo imao čime bi stvarao, gradio, poduzimao, nego veliku dušu i vjeru u Boga.Tako je uspio biti svjedok Gospodinov, ovdje i sada, posve i zauvijek posvećen Bogu i na službi braći. Stadler iskreno ljubi i vjerno vrši svoje svećeničko zvanje, te kao svećenik i biskup vjerno ljubi i živi Crkvu.

Znak i prorok

Na garišta i ruševine, u siromaštvo svake vrste, što ih je iza sebe ostavilo više nego četiristogodišnje kruto tursko progonstvo, Providnost je poslala nadbiskupa Josipa da diže i stvara. Ništa nije primio u naslijeđe nego jedan dobar i ćudoredan, tvrd i opor puk, što je stoput bio kršten krvavim krstom patnje i mučeništva za vjeru, i svećenstvo naučeno na heroizam i žrtve, povezano sa svojim narodom. Stadler je donio u sebi ˝jednu veliku dušu, vjeru jaku kao kamen, jedan značaj, neslomljiv, vatren, jak, i jednu ljubav bez granica prema Bogu i bližnjemu", kako zapisuje Katolički tjednik 1928., prigodom desete godišnjice njegove smrti. U okolnostima u kojima se našao ulazi u živo i praktično Evanđelje, čita znakove vremena i potrebe povjerenog mu puka, te u molitvi i u svjetlu Božje riječi slijedi poticaje i nadahnuća Duha Svetoga, traži i pronalazi rješenja. Postaje znak i prorok. Spreman je dati hitne i konkretne odgovore na poticaje Duha u vremenu i okolnostima u kojima se našao. Na njemu je ležala odgovornost da podigne katedralu, dječačko i bogoslovno sjemenište, kaptol, i uopće da sprovede u djelo sve ono što je Sv. Otac naložio u svom apostolskom pismu - da obnovi živu Crkvu. Nije imao gotovih materijalnih sredstava. Čvrstom vjerom, pouzdanjem u Boga, ponizno moli prijatelje i znance, pojedince i udruge, u domovini i u inozemstvu, da mu pomognu za ˝Božju stvar u Bosni˝. Životom je živio Božju riječ: ˝U tebe se, Gospodine, uzdam.˝ ˝Pomoć je naša u imenu Gospodnjem, koji je stvorio nebo i zemlju.˝ (Ps 124) Na toj vjeri i dobrotom plemenitih ljudi i društava sagradio je katedralu u Sarajevu, dječačko sjemenište i gimnaziju u Travniku, bogoslovsko sjemenište i crkvu sv. Ćirila i Metoda, kaptol i nadbiskupski dvor, više crkava i ženskih samostana, osobito nadbiskupske ubožnice za svoju Družbu sestara Služavki Malog Isusa, koju je ustanovio. Mnogo teža zadaća bila je organizacija školstva i karitasa, te unutarnjeg uređenja u nadbiskupiji. Apostolskim žarom i oslonjenošću na Božju Providnost kao nadbiskup razvija u Bosni živu djelatnost na vjerskom, materijalnom, prosvjetnom, kulturnom, nacionalnom i karitativnom planu. 

Svijest da biskup mora biti otac 

Tijekomtrideset sedam godina biskupskog služenja Stadler osluškuje i vjerno vrši volju Božju, živi svijest da biskup mora biti otac. Kroz tih tridesetisedam godina nadbiskupske službe obišao je deset puta cijelu nadbiskupiju. Zalazi u svaki kutić nadbiskupije, hoće da upozna puk svoj, želi da puk njegov njega upozna. Prigodom krizme i pohoda župama našao je po raznim mjestima napuštenih i siromašnih staraca i starica koji ne bi imali nikoga da se o njima brine, isto tako i male djece, a on, ne znajući kud bi s njima, smjestio bi ih na svoj trošak u imućnije plemenite obitelji. Stadler i druge poučava i potiče na djelotvornu ljubav i evanđeosko služenje. Velikodušnost u evanđeoskom služenju bližnjima je najuočljiviji plod njegove duše. Bio je uistinu ˝sirotinjski otac i majka˝, kako su ga nazivali sami vjernici. Stadlerov tajnik dr. Antun Buljan svjedoči i zapisuje u svojim sjećanjima na nadbiskupa Stadlera da je Stadler bio istinski prijatelj i otac sirotinje. Siromasi su svaki dan stajali pred njegovim vratima ili bi  ga sreli na njegovim svagdanjim šetnjama. Dijelio je s puno očinske blizine potrebnima dokle god je imao od svoje male plaće, a kad bi mu ponestalo pozajmio bi od tajnika, a ako ništa nije imao dijelio bi svoju osobnu odjeću i obuću. Odievao je gole, a sam nosio odielo stoput zakrpljeno. Poznata je njegovo načelo: ˝Bolje je pomoći desetorici nevriednih, nego odbiti jednoga pravoga siromaha, kojeg držimo nevriednimi.˝.Stadler je bio evanđeoski jednostavan, sluga slugu, najmanji među najmanjima, a u vjeri stamen, čvrst u naučavanju i provođenju stavova Svete Stolice, u vjerskim, moralnim načelima nepokolebljiv, neslomljiv u trpljenju, hrabar u poduzimanju za Božju stvar, nenadmašiv u ljubavi prema čovjeku, otvoren prema svijetu i njegovim radostima i teškoćama. 

NadbiskupStadler je kao biskup bio živa slika Oca nebeskog: u dobroti, milosrđu, praštanju, razboritosti, strpljenju, blizini. Stadler osobito je volio i svoje svećenike, trudio se da bogoslovi budu dobro odgojeni i pripremljeni za pastoralnu službu. U tu svrhu trudi se da im, u oskudici duhovne i praktične teološke literature, pripremi i dadne u ruku potrebne duhovne, teološke i liturgijske knjige i priručnike. Kao učitelj i čuvar vjere brani istine vjere, te potiče svećenike da u duhu Evanđelja i Crkve budu navjestitelji evanđelja, da vjernicima revno propovijedaju Riječ Božju. Više bi puta u godini dana pozivao je sarajevsko svećenstvo za svoj stol, osobito na velike blagdane, i bio kao otac u jednoj velikoj obitelji. Trudio se da svećenici u tom zajedništvu osjete toplinu obiteljskog svećeničkog zajedništva, radosti, povezanosti i međusobne pomoći. Okuplja svećenike oko sebe kao djecu, pa njegovim inače tihim dvorom toliko puta zaori vesela pjesma i zvonki smijeh, svjedoče njegovi suradnici. Ozbiljan, odgovoran i temeljit u radu, Stadler volio je u društvu smijeh i šalu. Bio je pun vedrine i životnog optimizma.

Temeljito tumači svećenicima i vjernicima putem okružnica važne istine vjere, kako ih je u to doba izlagala Sveta Stolica, te upozorava na moralne opasnosti koje prijete, a da ih vjernici u seoskim župama nisu uvijek bili svjesni. Stadler je duboko proživljavao vjerske, kulturne i socijalne prilike u Europi i Bosni svoga vremena, te je u svjetlu katoličke vjere o njima razmišljao u svojim pastoralnim poslanicama. Zato su njegove pastoralne poslanice odraz crkvenih prilika u kojima je vršio svoju pastirsku službu. Stadler kao brižni pastir, otvoren poticajima Duha Svetoga i potrebama vremena u kojem živi, spreman je tražiti i dati hitne odgovore na sve što potiče rast vjere i dostojanstvo čovjeka, boriti se protiv svega što oslabljuje vezu s Bogom, umanjuje ljubav prema Bogu i čovjeku. Otvoren je za pozitivno, a kritičan prema lošim pojavama. Na srcu mu je bio dobar uzgoj mladih, vjerski odgoj u obitelji, zauzet rad katoličkih akcija i udruga u župama, aktivno sudjelovanje vjernika u župi. Sam je bio sav predan Isusu, i kroz to predanje u svom radu potpuno je usredotočen oko spasenja duša povjerenog mu stada. Prigodom Stadlerove smrti ˝Vrhobosna˝ (br. 22,23,24/1918., str. 268.) zapisuje:˝Duboko je potresla dušom našom vijest da je umro velikan katolički i hrvatski vrhbosanski nadbiskup dr. Stadler. Suza nam se tiska na oko, kad se sjetimo, da je nestalo iz naše sredine jednoga svetog muža koji nam je u ovo ozbiljno doba i te kako potreban. … Njegova ljubav prema kleru, prema puku, prema sirotinji …živjet će u pokoljenja. On je zaista mogao reći: Omnia omnibuis factus sum. A sva njegova veličina bila je protkana onom divnom jednostavnošću, koja je uvijek bila značajka svetaca.˝

Poticaji:

• Važno je slušati, razlučivati i živjeti Riječ Božju u svom svakodnevnom životu. Pozvane smo čitati događaje očima vjere i biti otvorene za poticaje Duha Svetoga,  razvijati darove koje nam Gospodin darovao i biti sredstvo njegova spasenja u svijetu, za posvećenje sebe, svoje redovničke zajednice, Crkve i svijeta.
• Potrebno je stalno imati želju biti potpuno Božje. Biti svjedoci Gospodina, ovdje i sada. Biti posve i zauvijek posvećene Bogu kroz služenje braći ljudima u Crkvi i svijetu, kroz službe koje su nam preko naše redovničke zajednice u Kristu povjerene. 

Priredila: s. Maneta Mijoč