Tema: Sluga Božji Josip Stadler veliki čovjek 

Josip je rastao u dobi, mudrosti i milosti

Sluga Božji nadbiskup Josip Stadler rođen je 24. siječnja 1843. u Slavonskom Brodu, od siromašnih katoličkih roditelja Đure i Marije r. Balošić, u drvenoj potleušici, kakve su bile i ostale kuće u toj najsiromašnijoj četvrti grada, kući pod brojem 348, u ulici Razsol (od rasulo), jer je nekada to bila krajnja ulica u Brodu. Obitelj mu je došla u Slavonski Brod iz Gornje Austrije. Djed Ivan oženio se u Brodu s Anom Mutavelija, koja je 1810. godina rodila dva blizanca, Dragutina i Đuru, oca Josipa Stadlera. Djed Ivan kao dijete pao je u kući sluškinji iz ruku s gornjeg kata preko stuba, te je polomio obje noge niže koljena. Zbog toga nije mogao hodati. Puzao je na koljenima i rukama, stavivši ruke u papuče, te su ga Brođani zvali "Puzo". Od djeda Ivana ovaj nadimak prešao je na sve njegove potomke, pa su Brođani tako i Josipa zvali više "Puzo" nego Stadler. Zahvaljujući upornosti i snazi volje, djed Ivan obavljao je posao krojača.  

Sluga Božji Josip Stadler kršten je u župnoj crkvi Gospe Brze Pomoći, ili Maloj crkvi, kako je još zovu u Brodu, koja je sagrađena 1754. godine, a podigla ju je brodska sirotinja. Uvijek se sa zahvalnošću prema Gospodinu i Majci Božjoj milosno sjećao ove crkve i sakramenta krštenja koje je u njoj primio, po kojem je kao dijete Božje uronjen u Krista i postao član Katoličke Crkve. Crkvu je uvijek doživljavao kao svoju duhovnu majku. Živio je čvrsto jedinstvo s Rimom, te vjerno živiosvećeničko dostojanstvo svekolikog Božjeg naroda po sakramentu krštenja i kao ministerijalni svećenik i biskup.  

Stadler je po izgledu bio je srednjeg rasta, imao je plave oči, duguljasto lice. Stadlerov sumještanin, pravnik i publicista Josip Kopričević, u životopisu o Josipu Stadleru, zapisao je da je Josip "bio jako lijep, dobar i umiljat dječak. Svaki je dan išao franjevcima u crkvu na sv. Misu, i to iz vlastite želje. Bio je čedan prema svakome. Zato je brzo svratio pozornost svoje okoline koja ga od dragosti prozva `zlatnim djetetom`. Mnogi su prorekli da će od toga dječaka danas-sutra biti znameniti čovjek."Majka i otac su umrli u njegovoj jedanaestoj godini života. Šestero djece preminulog Đure Stadlera, dana 28. veljače 1854. porazdijeljena su čestitim brođanskim obiteljima. Josip se u vrijeme dijeljenja braće i sestara nalazio u župnoj crkvi, gdje je, potresen obiteljskom tragedijom, tražio utjehu u boli dijeljenja od braće i sestara. Kad se vratio pred zatvorena vrata roditeljske kuće prihvatila ga je u svoju obitelj Julija Oršić, supruga brodskog krojača Matije Oršića, a kasnije ga je k sebi uzeo gradonačelnik Maksimilijan Wegheimer, s namjerom da ga uputi na neki zanat. Otkrio je njegove velike intelektualne sposobnosti, pa mu je osigurao besplatno mjesto u požeškom sirotištu, u kojem je pod vodstvom isusovaca i franjevaca pohađao gimnaziju i postizao najbolje rezultate u učenju i vladanju. Iz Požege odlazi u Zagreb, najprije u sirotište u Vlaškoj, a onda u nadbiskupsko sjemenište, kao sjemeništarac i bogoslov. Josip Stadler je već zarana iskusio bol i patnju, ali i ljubav i milosrđe dobrih ljudi i Crkve, vrijednost i potrebu dobrotvornosti u Crkvi, što će usmjeriti i obilježiti cijeli budući život njega kao ˝sirotinjski otac i majka˝ u Sarajevu. 

Zagrebački nadbiskup kardinal Haulik poslao ga na daljnje školovanje na Rimsko sveučilište Gregoriana, a stanovao je u zavodu Germanico-Hungaricum. Poglavari i profesori u oba zavoda bili su isusovci, pa se Stadler uvelike okoristio isusovačkim odgojem, na čemu će cijeli život biti zahvalan. Rektor Germanicuma posvjedočuje: ˝Vruće oduševljenje za sveto zvanje, te ustrajna težnja za savršenošću učiniše Stadler biserom kolegija. Stadler je bio živ izgled svojim drugovima.˝ Jedan njegov kolega Nijemac ističe: ˝Stadler je bio uzoran u obdržavanju kućnoga reda, savjestan i pobožan.˝ Na Gregoriani je 1865. godine postigao doktorat filozofije, a u srpnju 1869. i doktorat iz teologije, što je kasnije osobnim radom i marom produbljivao, te je bio temeljit filozof i izvrstan teolog, osobito dogmatičar.

Zaređen je za svećenika 6. lipnja 1868. u Rimu. Ove godine slavimo 150. godišnjicu njegova svećeništva. Iz Rima dolazi u Zagreb, gdje je postao prefekt Nadbiskupskog sjemeništa, te vršio i katehetsku službu u gornjogradskoj gimnaziji.Godine 1871. imenovan je profesorom na Bogoslovnom fakultetu, a kroz dva mandata vršio je službu dekana.Zauzima se za napredovanje profesora i dorađivanje kriterija studija, za slanje nadarenih i dobrih studenata na studij u inozemstvo,i pomaganje u školovanju siromašnih bogoslova. Razvija bogatu spisateljsku i karitativnu djelatnost.Napisao je više znanstvenih djela iz filozofije i teologije, pokrenuo Glasnik sv. Josipa.

Papa Leon XIII. 5. srpnja 1881. godine uspostavio je redovitu crkvenu hijerarhiju u Bosni i Hercegovini, a dr. Josipa Stadlera imenovao 18. studenog 1881. prvim vrhbosanskim nadbiskupom i mitropolitom. Biskupski red primio je 20. studenog 1881. u Bazilici sv. Klementa u Rimu, a 15. siječnja 1882., u drevnoj i trošnoj crkvici sv. Ante u Sarajevu svečano je ustoličen za nadbiskupa vrhbosanskog. Mladi nadbiskup Stadler imao je zadatak da podigne katedralu, kaptol, dječačko i bogoslovno sjemenište, da sprovede u djelo sve ono što mu je Sv. Otac naložio u svom apostolskom pismu, da obnovi živu Crkvu. Nakon pola godine života i djelovanja u Bosni, 21. srpnja 1882., piše rektoru Germanicuma: "…Moja nadbiskupija ima 70 župa koje su veoma udaljene jedna od druge.Preko polovice župa nema župne crkve, a drugoj polovici nedostaje svega.˝ Stadler bez osiguranih materijalnih sredstava, čvrstom vjerom, poniznošću, oslonjenošću na Božju Providnost i apostolskim žarom, razvija u Bosni živu djelatnost na vjerskom, prosvjetnom, kulturnom, nacionalnom i karitativnom planu.Sagradio je dječačko sjemenište i gimnaziju u Travniku, u Sarajevu katedralu, bogoslovsko sjemenište i crkvu sv. Ćirila i Metoda, kaptol i nadbiskupski dvor, te više crkava i ženskih samostana, osobito nadbiskupske ubožnice za Družbu sestara Služavki Malog Isusa, koju je ustanovio 24. listopada 1890. 

Bio je veliki čovjek, Božji čovjek 

Sluga Božji Josip Stadler odlično je surađivao s milošću Božjom, koja je u njemu čudesno djelovala i izvela velike plodove na dobro Vrhbosanske nadbiskupije i čitave Crkve i hrvatskog naroda kojem je vjerno služio. Sav njegov život i rad odvijao se pod jasnim ciljem i geslom: ˝Neka mi samo Bog dadne milost da ispunim njegovu svetu volju.˝ Svakodnevno se suobličavao s Kristovim likom, nastojao da bude što vjernija njegova slika, svjestan svoje ljudske krhkosti. Razvijao je u sebi od Boga darovane mu talente i upotrjebljavao ih za opće dobro. Znao je slušati, meditirati, razlučivati i živjeti Božju Riječ u svakodnevnom životu. Događaje i potrebe ljudi gledao je i čitao očima vjere.Iako je živio u teškim okolnostima, sačuvao je mir duše i prisebnost u svom djelovanju.Bio je otvoren poticajima Duha Svetoga, bio izvrsno sredstvo u Božjim rukama, te je povjereni puk upućivao prema Kristu, punini sreće, prema vršenju onog što Bog želi. Stadlerov život i njegova djela svjedoče da se radi o velikanu duha, čovjeku širokih pogleda, vizionaru budućnosti, osobi jakog karaktera i zrele afektivnosti. Bio je veliki i dobar čovjek, čovjek vjere i pouzdanja u Boga, čovjek molitve, duboko sjedinjen s Bogom i potpuno predan u služenju braći ljudima.

Naviještao je ljudima Kraljevstvo nebesko, ali se brinuo da se oni dobro osjećaju i ovdje na zemlji. Gladne je hranio, tužne tješio, osamljene uključivao u društvene zajednice i sve njih vodio Bogu, koga je znao navijestiti kao dobrog i milosrdnog Oca koji ljubi svoju djecu.Tražio je i ljubio Boga u svakom čovjeku, osobito u onom rubnom. Nastojao je evanđeoskom jednostavnošću pažljivo saslušati drugoga, biti pozoran prema potrebama drugih, osobito napuštenih i siromašnih,koji su mu dali najljepši naziv ˝sirotinjski otac i majka˝. Brojni su primjeri koji potvrđuju Stadlerovu karitativnu ljubavi zauzetost za potrebne. Potican evanđeoskom ljubavlju da pomogne čovjeku u nevolji, nastala je, te se njegovom brigom i trudom razvijala Družba sestara Služavki Maloga Isusa, kojoj je po nadahnuću Duha Svetoga povjerio zadaću služenja Malom Isusu u bližnjima, osobito najpotrebnijima. Prigodom 25. godišnjice Družbe u okružnici sestrama piše: "Zašto Vas je (Isus) oko sebe sabrao iz raznih krajeva? Zato, da mu kao prave služavke služite, dakako ne kako Vi hoćete, nego kako On hoće i želi. U tome se sastoji savršenost svakoga čovjeka, da bude ono što treba da bude." Sestrama, napuštenoj i siromašnoj djeci i staricama, o kojima su sestre brinule u nadbiskupskim ubožnicama, bio je otac i majka, hranitelj i savjetnik, tješitelj i bodritelj na dobro. 

Časna Majka Krescencija u "Povijesti kuće matice˝, i u Okružnici od 2. veljače 1919., kojom je sazvala trećiGeneralni kapitul Družbe, zapisuje: ˝Ja kažem u kratko: On je bio veliki čovjek, veliki biskup, veliki svetac! On je bio veliki čovjek, dobar otac, on je veliki svetac!  ... On bio i naš uzdržavatelj, učitelj, savjetnik, tješitelj, voditelj i bodritelj na dobro, te nam je svijetlio sjajnim primjerom neprekidne molitve, neumornog rada, nesebične požrtvovnosti, junačkog trpljenja, trapljenja i pregaranja. ...  Tješimo se čestim i trajnim sjećanjem njegovih opomena, pouka, savjeta i bodrenja na dobro; tješimo sebe, a njega razveseljujmo vjernim i ustrajnim nasljedovanjem njegova svijetlog primjera u molitvi i radu, u požrtvovnosti i trpljenju i u kreposnom življenju. ... Sestre ne klonite nikada duhom, ako Vas svijet izruži, prezire, progoni i zapostavlja, to je dijel onih koje Bog voli... Od potrebe je, da se sestre najmarljivije vježbaju u poniznosti, jer je ona temelj svim krepostima. Stoga neka ne cijene ono, što svijet običava uzvisivati; ono pak, što si je Krist odabrao, što u njemu svoj sjaj dobiva, neka nastoje svim srcem odabrati. Ovakvim putem, sestre, idite vazda!".

Poticaji:

• Kao Služavke Malog Isusa pozvane smo, po uzoru na svog Utemeljitelja, vjerno slijediti Krista, rasti u ljudskosti i krepostima, odgovorno živjeti svoje krštenje i vjeru, težiti za visokim stupnjem svetosti, u jednostavnosti i svakidašnjici dnevnog života. 
• Radosno, ustrajno, ponizno i zauzeto živimo svijest o tome što jesam i kakva trebam biti: velika i dobra žena, radosna i kreposna redovnica, u svim okolnostima, bez obzira na svoju dob i djelovanje koje obavljam. Molitva i primjer radosnog života su najbolja preporuka da se djevojke odazovu na Božji poziv i prigrle naš način života.
• Radosno sjećanje na vlastiti poziv i Božji zahvat u našem osobnom životu, i na ono što je Gospodin izveo u našoj Družbi preko sluge Božjeg nadbiskupa Stadlera od njezina osnutka do danas, uzrok je naše radosti i nade, poticaj da zdušno idemo putem koji nam je Gospodin pokazao. Kao žene Božje utiskujmo sveti pečat u ovom vremenu. Budimo Božje suradnice u posvećenju ljudi s kojima živimo. Molimo za svoje obraćenje i obraćenje grešnika, za svoje posvećenje i posvećenje drugih.
• U suradnji s Božjom milošću budimo otvorene Bogu i čovjeku, radosno se dajimo drugima kroz molitvu, kroz duhovna i tjelesna djela milosrđa. Nazirimo u drugima lice Božje, lice Malog Isusa, osobito u najpotrebnijima. 

Priredila: s. M. Maneta Mijoč