BOŽJE MILOSRĐE I OPROST

Ispunjeni Božjim milosrđem

„Milosrđe nije samo riječ, nego ljubav koja se iskazuje u oprostu.“ - Sluga Božji Josip Stadler

„Oče, oprosti im, ne znaju što čine!“ (Lk 23, 34a)

Mnogo je rečeno i mnogo se govori o čudu Božjeg milosrđa. Doista, u njemu živimo, mičemo se i jesmo (usp. Dj 17, 28) i nikad se ne možemo previše diviti tom daru beskrajne ljubavi. Sveci govore da je Božje milosrđe veće čudo od stvaranja svijeta jer nam je darovano kroz otkupiteljsku žrtvu Isusa Krista. Kako bi nam oprostio grijehe i darovao nam život milosti, Bog se utjelovio, trpio od rođenja, živio skrovitim i siromašnim životom, mukotrpno radio, doživio pogrde, progone, mržnju i izdaju, u strahu se znojio krvavim znojem, bio mučen, bičevan, ismijan, raspet, proboden. Sve je to bilo potrebno kako bi Božja pravednost bila zadovoljena i otvorila se rijeka milosrđa. Možemo li uopće tražiti više nakon što je Isus za nas pokazao što je ljubav? Razmatrajući o tome u nama se budi želja da uzvratimo na to veliko dobročinstvo Božje prema nama.

Pa ipak, čovjek mora priznati da je praštanje izazov, napose kad je riječ o podnošenju nepravda i uvreda, gubitku koji se ne može nadoknaditi, nanesene boli s kojom treba živjeti. U trenucima takvih kušnji pokazuje se naša krhkost i spoznajemo da svojom snagom ne možemo oprostiti. Bol zamagljuje razum i naše se misli vrte u traženju osvete, pravde, olakšanja, smisla. Kako u tim trenucima izabrati oprost, koji nam se čini kao poništenje pravde i zaborav nanesenog zla? Promislimo što o tome piše o. Utemeljitelj.

„Kad je naš Gospodin stupio u vrt Getsemanski, tolika mu tuga i žalost obuze srce, toliko se poče žalostiti i turoban biti da je kazao: Žalosna je duša moja do smrti [...] Ne mislite da se naš Spasitelj samo zato žalostio što je imao umrijeti, ne mislite da mu je strah i žalost zadalo ruglo križa ili žestina kazne koja mu se pripravljala [...] Uzrok, koji si valja duboko u srce usaditi, bješe grijeh, to jedino zlo koje rastuži Gospodina te ga od gospodara slave učini mukotrpnim pokornikom [...] Bog je na njega postavio grijehe svih ljudi, ošinuo ga i kaznio kao da ih je on sam učinio, tako da je on sa suznim očima oplakivao grijehe svega svijeta – s morem kojem se dubina ne može ni pojmiti, jer je uzimao k srcu uvrede nanesene Ocu toliko jako, koliko je jako ljubio. Neizmjerno se u srcu žalostio jer je neizmjerno ljubio [...] Nemojmo nikada zaboraviti na Isusa Krista, koji je za nas toliku pokoru činio i dužnost nam nametnuo da i mi dostojnu pokoru činimo, nego upirimo oči svoje na njega koji visi za nas na križu pa ćemo spremnije primiti pokoru i vremenita zla. Budemo li prožeti duhom sv. pokore, onda nam neće doći na pamet da se tužimo kako nas ljudi preziru i progone, kako su nam prijatelji nevjerni, neće nam biti teško podnositi siromaštvo, zapuštenost, bolest, strahote smrtne – nego ćemo si još željeti da po uzoru i primjeru našeg Spasitelja za svoje grijehe dajemo zadovoljštinu do smrti. Najviše će na nas djelovati misao da bismo od boli i muke umrli kad bismo trpjeli onu muku i bol koju je Gospodin Isus za nas trpio.“

Samo zagledanost u trpećeg Gospodina koji na križu oprašta svojim tlačiteljima može nam pomoći da po umiranju nađemo put u novi život. Budimo svjesne da On poznaje bol izdaje, nevjernosti, mržnje i svake nepravde, ali ju ne odbacuje, već njezinom snagom otkupljuje svijet. Spram Njegove boli, svaka naša bol postaje neznatna. Prihvatimo, dakle, put koji nam je pokazao te u molitvi otvorimo srca da primimo Božje oproštenje i naučimo praštati.

Bože, koji si bogat milosrđem, hvala Ti za primjer sluge Tvoga Josipa Stadlera, koji je živio u punom povjerenju u Tvoje milosrđe. Nauči nas otvarati svoja srca za oprost, kao što si Ti spreman oprostiti sve naše grijehe. Daj nam srce koje je uvijek spremno prihvatiti Tvoje milosrđe i širiti ga drugima. Po njegovu zagovoru, molimo Te da nas ispuniš Svojom milošću. Amen.

Pripremila: s. M. Tabita Kovačević