SVETOST U ZAJEDNIŠTVU

Izgradnja svetosti po zajedništvu i ljubavi

„Zajedništvo u ljubavi vodi nas do svete zajednice s Bogom“, misao je prvoga vrhbosanskog nadbiskupa, sluge Božjega Josipa Stadlera. I da nas uistinu zajedništvo vodi bliže k Bogu, možemo se osvjedočiti u važnim životnim situacijama, osobito kada se suočavamo s teškoćama, nepravdom, nerazumijevanjima ili vlastitim slabostima. Unatoč toj istini, često obeshrabreni vlastitom slabošću i nesavršenošću, sami sebi postavimo jednostavno, ali duboko pitanje: je li uopće moguće biti svet danas? Gledajući brojne svece i svetice tijekom povijesti Crkve – žene i muškarce koji su živjeli u vrlo konkretnim, ponekad i dramatičnim okolnostima – vidimo da njihov život svjedoči upravo to: moguće je i isplati se živjeti sveto. Ipak, kad si pokušamo iskreno odgovoriti što zapravo znači „živjeti sveto“, otkrivamo da nam je sam pojam svetosti često nejasan, nedovoljno definiran i prilično apstraktan. Zbog toga se događa da kažemo kako „želimo biti bolji“ ili „bliže Bogu“, ali ne znamo što točno tražimo i čemu težimo.

U kršćanskoj tradiciji svetost se ponekad doživljava kao nešto pridržano za „posebne“, za heroje vjere, redovnike, mistike, za one koji čine čudesa. Takav pogled može stvoriti dojam da je svetost daleki ideal, nedostižan za obična čovjeka koji živi u obitelji, redovničkoj zajednici, koji radi, bori se s brigama i umorom svakodnevice. No Evanđelje nam otkriva nešto drugo: Isus nas sam uči što je svetost i pokazuje da je ona prije svega način postojanja u ljubavi, a ne savršenstvo bez greške. Svetost je odnos s Bogom koji nas mijenja iznutra. To je život u kojem dopuštamo da Božja ljubav zahvati naše misli, osjećaje, odluke i odnose. Svetost nije bijeg iz svijeta, nego drugačiji način bivanja u svijetu – način koji se rađa iz susreta s Kristom i nastavlja po zajedništvu s drugima. Tu dolazimo do jedne važne točke: svetost se ne živi u samodostatnoj izolaciji. Čovjek ne postaje svet sam, zatvoren u svoj duhovni svijet, nego u odnosima, u konkretnom zajedništvu Crkve, obitelji, redovničke zajednice. Upravo u tom zajedništvu, po ljubavi i strpljivosti, darivanjem sebe i prihvaćanjem drugih, izgrađuje se svetost. Upravo u zajednici – tamo gdje se rađaju nesporazumi, sudari različitih karaktera, gdje je potrebno oprostiti, biti strpljiv, iznova pokušati voljeti – izgrađuje se svetost. Teškoće u zajednici ne poništavaju mogućnost svetosti; naprotiv, one otkrivaju koliko je svetost stvarna tek onda kada ljubav postane zahtjevna. Zato je Stadlerova misao duboko istinita: samo nas zajedništvo u ljubavi može dovesti do istinski svete zajednice s Bogom.

„Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima“ (Mt 18,20), duboka je evanđeoska misao. Ponekad kao da mi se čini da bih najlakše živjela sama sa sobom i s Bogom – bez tuđih naravi, različitih mišljenja, bez bilo kakvih nesporazuma koji znaju boljeti više nego velike i otvorene rane. Ali upravo u tim trenucima Bog nam daruje milost da shvatimo da je to samo privid. Tek u zajednici možemo vidjeti tko smo i, još važnije, tko je Bog za mene. Redovnička je zajednica mjesto gdje me Bog čeka. Ne samo u kapelici, nego u hodniku, za stolom, u kuhinji, u sitnim razgovorima nakon obavljena posla. Ponekad me osobno neka riječ sestre dotakne dublje od najljepše propovijedi. I to je dokaz da je Bog prisutan u zajednici i da ga susrećem u svojoj sestri. Ponekad me šutnja neke sestre opomene više nego bilo kakva kritika. U tim potpuno običnim situacijama osjetim da Duh Sveti djeluje kroz nas – krhke, nedosljedne, umorne – i tvori od nas nešto što same nikada ne bismo mogle biti: zajednicu dvojice ili trojice sabranih u Kristovo ime.

Bog u zajednici i zajedništvu nije prisutan samo u onim trenucima kada smo složne, nasmijane i kada je sve „idealno“. On je posebno prisutan tamo gdje se borimo da ostanemo zajedno: ujutro, kada nekoga gledamo s težinom u srcu, a ipak odlučimo za njega moliti; navečer, kada umorne sjedimo za stolom i ipak slušamo drugu do kraja. U tim trenucima otkrivamo da zajedništvo nije samo osjećaj bliskosti, nego odluka i žrtva – mjesto gdje se ljubav pretače u čin. Naše male zajednice dio su velike zajednice Crkve, dio otajstva Trojstva. Bog koji je u sebi savršeno zajedništvo spušta se u našu malenost i čini od nas svetu zajednicu, kako bi rekao Stadler – ne zato što smo savršene, nego zato što smo mu dopustile da bude među nama.

Shvatiti da bez zajedništva ne bismo istinski upoznale ni sebe ni Boga pravi je dar s neba. Zajednica je zrcalo u kojem vidimo i svoje rane i svoje darove, ali još više – zrcalo u kojem se presijava Božja vjernost. Kada promatram sestre s kojima dijelim svakodnevicu, kako se trude, kako se vraćaju jedna drugoj nakon nesporazuma, kako nose svoje slabosti i bolesti, a ipak ostaju vjerne i ustrajne u zajedništvu – u meni raste tiha sigurnost: Bog je ovdje. On prebiva među nama. I tko nakon ovakva iskustva može poreći da zajedništvo u redovničkoj zajednici nije nešto sveto. Ne zato što je savršeno, nego zato što je mjesto gdje se Bog iznova daruje, liječi, oprašta i gradi. Tu, u toj svakodnevnoj jednostavnosti života sa sestrama, polako učim što znači da nas zajedništvo u ljubavi vodi do svete zajednice s Bogom.

I za kraj bih voljela podijeliti još nekoliko misli o tome kako Isusova prisutnost nije vezana za savršenstvo, nego za njegovo sveto ime. Isus nam ne kaže: „Gdje su savršeni, gdje se svi slažu, gdje su nepogrešivi“, nego „gdje su sabrani u moje ime”. Dovoljno je da smo došli s iskrenom željom da budemo njegovi – takvi kakvi jesmo, ranjeni, nedosljedni, umorni – i on već obećava: tu sam i ja. Isus ne traži mnoštvo, broj, uspjeh. I najmanja zajednica, dvije osobe koje zajedno mole, traže mir, opraštaju jedna drugoj, ima punu snagu njegove prisutnosti. Kristova prisutnost u zajednici nije dodatak našem životu, ona je njegova srž. Krist u zajednici nije gost koji privremeno navrati, nego domaćin. Mi dolazimo i odlazimo, mijenjamo se, selimo, mijenjaju se generacije i službe, ali on ostaje, on je onaj koji nas okuplja, drži i nosi, čak i onda kada se nama čini da se sve raspada.

Svaki put kada napravim mali korak prema sestri ili bratu, kada oprostim ili zamolim oprost, kada odlučim čuvati jedinstvo i onda kada mi to ne ide od srca, u stvari otvaram prostor da se Kristova prisutnost produbi u našoj zajednici. On nas ne gleda pojedinačno, kao skup izoliranih osoba, nego kao jedno tijelo koje uči ljubiti. Svetost se zajednice rađa upravo iz te zajedničke prisutnosti u njemu.

Tako zajedništvo prestaje biti samo lijepa riječ i postaje mjesto susreta s Bogom jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u njegovo ime, tu je i on. A tamo gdje je on, tamo zajedništvo u ljubavi već sada raste u ono na što nas je Stadler podsjetio: u svetu zajednicu s Bogom.

s. M. Mihaela Martinović