POSVEĆENJE PO SIROMAŠTVU

Siromaštvo kao put slobode

„Siromaštvo nas oslobađa od svega što nas udaljava od Boga“ (sluga Božji Josip Stadler).

„Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!“ (Mt 5,3).

Zavjet siromaštva jedno je od najsnažnijih i najizazovnijih svjedočanstava evanđeoskoga života. On nije samo odricanje od materijalnih dobara, nego i duboko duhovno usmjerenje: slobodno srce neopterećeno posjedovanjem, oslobođeno egoizma, potpuno otvoreno Bogu i bližnjem. U vremenu koje uzdiže bogatstvo, moć i samodostatnost, redovničko siromaštvo predstavlja proročki poziv na autentičnost, jednostavnost i povjerenje u Božju providnost.

Sluga Božji Josip Stadler, naš utemeljitelj, nije shvaćao siromaštvo kao gubitak, već kao:

– slobodu od svega što bi moglo zakloniti pogled s Boga, što bi moglo ugušiti duhovnu žeđ, zatrpati dušu bespotrebnim stvarima i brigama. Siromaštvo, u njegovu iskustvu, nije bilo stanje nemoći, nego prostor milosti;

– svjesno i radosno predanje Bogu koji je jedino stvarno bogatstvo. U svjetlu Evanđelja, siromaštvo označava stav srca. Isus ne veliča bijedu, već poziva na nutarnju slobodu: poziva nas da ne tražimo sigurnost u stvarima, nego u Bogu. Biti „siromah duhom” znači biti onaj koji zna da ništa ne posjeduje, da sve prima. Onaj koji je svjestan svoje ovisnosti o Bogu, ali u toj ovisnosti pronalazi dubok mir i radost.

Redovnički zavjet siromaštva poziv je na život bez vlasništva, ali još više na život bez navezanosti. To znači koristiti stvari sa zahvalnošću, a ne s pohlepom. Živjeti jednostavno, ali ne oskudno. Dijeliti, a ne zadržavati. Vidjeti u drugom brata ili sestru, a ne prijetnju ili konkurenciju. Takvo siromaštvo nije zatvorenost, nego otvaranje – Bogu i bližnjem. Sluga Božji Josip Stadler to sažima riječima koje i danas diraju srce: „Siromaštvo nas oslobađa od svega što nas udaljava od Boga.“ U tom duhu on je živio kao čovjek odricanja i davanja, ali prije svega kao čovjek povjerenja – znao je da ga Bog vodi, da ga ne ostavlja i da ga uvijek iznova poziva na dublje predanje. U njegovim riječima: „Gledam drago Djetešce gdje plače u jaslama, siromašno, nevoljno... A srce mi kaže da je to moj Bog... postade djetetom da ga se ne plašim, već da ga ljubim.“ Ovdje se siromaštvo susreće s otajstvom utjelovljenja: Bog postaje siromašan, da bismo mi postali bogati i slobodni. Isus je izabrao siromaštvo ne iz potrebe, nego iz ljubavi – da bi se u potpunosti predao Ocu i služio čovjeku.

Istinsko siromaštvo ne rađa gorčinu, već zahvalnost. Ne vodi zatvorenosti, nego otvorenosti. Ne stvara strah, već povjerenje. Oslobađa nas od potrebe da uvijek imamo više – i otvara nas za ono što ne možemo kupiti: mir, ljubav, zajedništvo, Božju blizinu. Duhovno nas siromaštvo čisti – od oholosti, samodostatnosti, natjecanja, zavisti. Uči nas da sve što imamo – i materijalno i duhovno – nije naše vlasništvo, već dar koji smo pozvani dijeliti. Kad to shvatimo, postajemo istinski slobodni.

U redovničkom životu siromaštvo se živi kao zajednička odgovornost i svjedočanstvo. Očituje se u jednostavnu načinu života, poštovanju prema stvarima, solidarnosti s potrebnima, povjerenju u Božju providnost. Zajednica koja živi siromaštvo s radošću – postaje znak neba na zemlji. Ne protest protiv svijeta, nego alternativa: svjetlo koje pokazuje da je moguće živjeti drugačije – bliže Bogu i bliže čovjeku.

Posvećenje po siromaštvu događa se u svakodnevici:

u zahvalnu korištenju svega što imamo,
u prihvaćanju oskudice bez mrmljanja,
u radu bez traženja osobne koristi,
u služenju koje ne traži priznanje,
u darivanju sebe bez računice.

Isus nije imao gdje glavu nasloniti – ali je nosio u sebi puninu Očeve ljubavi. On nije bio zaokupljen stvarima, već osobama. Nije se bojao siromaštva, jer je bio ispunjen bogatstvom Duha. Tako i mi: kada se odvažimo živjeti bez potrebe da posjedujemo, tek tada postajemo istinski bogati. Tko ništa ne posjeduje, ništa ne mora štititi; tko ništa ne traži za sebe, slobodan je služiti; tko ne grabi, može darivati. U svijetu koji često mjeri vrijednost čovjeka po onom što ima, redovnica koja živi siromaštvo radosno i ponizno postaje znak kraljevstva nebeskoga – znak onih koji nemaju ništa, a posjeduju sve.

Razmislimo:

U čemu najčešće tražim sigurnost? – Jesu li to stvari, navike, priznanja, kontrola nad situacijama, vlastita snalažljivost… ili Bog?
Vjerujem li u Božju providnost? – Ili se više oslanjam na vlastite planove i osiguranja?
Jesam li sposobna biti radosna u jednostavnosti života? – Ili me stalno nešto „mami“ izvan onoga što već imam?
Jesam li zahvalna za ono što imam – i materijalno i duhovno? – Mogu li reći: „Dosta mi je, Gospodine, jer imam tebe“?

Promišljat ću i moliti ovoga mjeseca s rečenicom sluge Božjega Stadlera, našega Utemeljitelja: „Siromaštvo nas oslobađa od svega što nas udaljava od Boga.“

Bože, Oče siromaha i darivatelju svakoga dobra, zahvaljujemo Ti za primjer sluge Tvoga, Josipa Stadlera, koji je znao da istinsko bogatstvo nije u posjedovanju, nego u slobodi srca koje Ti se predaje bez pridržaja. Nauči i nas živjeti siromaštvo koje oslobađa. Oslobodi nas navezanosti na stvari, na sebe, na sigurnosti ovoga svijeta. Daj nam milost da vjerujemo Tvojoj providnosti, da budemo zahvalni za male darove i da nikada ne izgubimo srce koje zna dijeliti. Učini nas znakom svoje ljubavi u svijetu prepunom pohlepe. Daj da siromaštvo koje živimo ne bude teret, nego put posvećenja, radosno svjedočanstvo i prostor slobode. Po primjeru i zagovoru sluge Božjega Josipa Stadlera, učini nas siromasima duhom, da bismo u Tebi posjedovali sve. Amen.

s. M. Anemarie Radan