POSLUŠNOST BOŽJOJ VOLJI

Slušati i odgovarati na Božji poziv

„Poslušnost nije samo vanjski čin, nego i unutarnje povjerenje u Božju volju“ (sluga Božji Josip Stadler).

„Jelo je moje vršiti volju onoga koji me posla i dovršiti djelo njegovo“ (Iv 4,34).

Poslušnost kao krepost nalazimo u Svetom pismu na mnogo mjesta i možemo reći da na njoj sve stoji ili pada jer je neposluhom prvoga čovjeka grijeh ušao u svijet i prekinuo zajedništvo s Bogom. Ovaj neposluh i prekid zajedništva s Bogom jest plod čovjekove sumnje dok je posluh uvijek izraz povjerenja, onoga sinovskog, djetinjega odnosa prema Bogu, puna ljubavi, a ne straha. Crkva nam govori da je, nakon toga prvog čovjekova pada, svaki grijeh neposluh prema Bogu i manjak povjerenja u njegovu dobrotu (usp. KKC 397). Tijekom povijesti spasenja vidimo kako Bog ne odustaje od paloga čovjeka; želi ga vratiti u svoje zajedništvo te mu neprestano objavljuje svoju ljubav i obraća mu se na razne načine govoreći mu izravno ili posredno po svojim prorocima, čineći znake i čudesa. U konačnici, progovori nama u svom Sinu, u Riječi, u Isusu Kristu. Sve je to Božji govor ljubavi koji možemo čuti ili ignorirati, prihvatiti ili odbaciti. A da bismo čuli i prihvatili Božju ljubav koja nam se očituje u njegovoj volji za nas, potrebno je prvotno slušati. Na upit pismoznanca koja je zapovijed prva od svih Isus odgovara: „Prva je: Slušaj, Izraele! Gospodin Bog naš Gospodin je jedini. Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, iz sve duše svoje, iz svega uma svojega, i iz sve snage svoje!” (usp. Mk 12,28). Ova zapovijed Slušaj Izraele ujedno je molitva koju je svaki pobožni Židov izgovarao i izgovara svakodnevno dvaput na dan sjećajući se Božje ljubavi i saveza koji je Bog sklopio s narodom na brdu Sinaj. Ona zajedno sa zapovijedi ljubavi prema bližnjem čini srž Zakona i Proroka, a započinje upravo riječju Slušaj…

Crkva kao novi Božji narod, novi Izrael, pozvana je slušati i vršiti volju Očevu. Svaki vjernik, a zatim na osobit način oni koji su se Bogu posvetili svetim zavjetima, pozvani su na slušanje Božjega glasa i poslušnost srca iz ljubavi. Iz slušanja i prebivanja s Bogom u molitvi, u zajedništvu s Crkvom možemo otkrivati Božju volju i Božji plan za naš život. A da bismo bili u stavu slušanja, potrebno je imati otvoreno uho i srce te ponekad biti spreman i na to da naše srce bude probodeno po uzoru na našega Spasitelja koji nam daje najizvrsniji primjer svete poslušnosti i vršenja volje Očeve. Pozvane smo nasljedovati njega koji je bio poslušan do smrti, i to smrti na križu (usp. Fil 2,7–8). Konstitucije nam govore da „slijedeći primjer Isusa Krista koji je cijeli život vršio volju svoga nebeskoga Oca, sestre zavjetom poslušnosti prikazuju Bogu, kojega nadasve ljube, svoju volju i sjedinjuju se s Njegovom spasiteljskom voljom“ (Konstitucije, čl. 84).

Isusova poslušnost Ocu nije bila formalna ili izvanjska – ona je bila potpuno predanje srca, izraženo u njegovim riječima, djelima i naposljetku na križu. U toj poslušnosti Isus pronalazi svoju snagu i svrhu kada kaže: „Jelo je moje vršiti volju onoga koji me posla i dovršiti djelo njegovo“ (Iv 4,34). I nama je ponuđen isti duhovni put: živjeti, ne svoju, nego Božju volju koja nas vodi u puninu života.

Prava poslušnost počinje slušanjem, zatim slijedi nutarnje prihvaćanje i na kraju djelovanje. Ako ne prihvaćamo Božju volju srcem, ni naše djelovanje ne može biti plodonosno jer će naša nutrina rađati plodove nezadovoljstva, gorčine, zavisti, mrmljanja i nepovjerenja. Često Bog ne govori u glasnim trenucima života, nego u tišini, u povučenosti, u jednostavnim svakodnevnim situacijama. Slušanje nije uvijek lagano jer od nas traži da budemo poučljivi, tihi i ponizni, stavljajući sebe u drugi plan, a u središte pozornosti Onoga koji nam govori. Slušanje Drugoga traži od nas vrijeme i ljubav, odnos povjerenja i predanja znajući da Bog sve izvodi na dobro. Stoga je važno razvijati nutarnju pažnju i osluškivati Duha Svetoga – biti otvoren za Božje nadahnuće, njegove znakove i pozive. Odgovoriti na Božji poziv znači imati hrabrosti reći „da“ i onda kad ne razumijemo sve. Poslušnost uključuje žrtvu, ponekad odricanje od vlastitih planova, želja ili sigurnosti, ali u ljubavi jer smo i sami uronjeni u Božju ljubav. „Posvećeni život odražava taj sjaj ljubavi jer, svojom vjernošću tajni Križa, ispovijeda da vjeruje i živi od ljubavi Oca, Sina i Duha Svetoga“ (VC 24). Ljubav je tajna križa, ali i srž svake poslušnosti koja nas rađa za duhovnu slobodu.

Naš otac utemeljitelj, sluga Božji Josip Stadler, u svom životu iskusio je lijepe, ali i gorke trenutke i nedaće života, no u svemu je gledao, prepoznavao i prihvaćao Božju ruku koja ga je vodila. Naučio je slušati glas Božji i vršiti Božju volju i onda kada nije shvaćao. Kada sestre poučava o zavjetu poslušnosti, on kaže da je ovaj „zavjet najuzvišeniji, najizvrsniji i najzaslužniji, jer se time Bogu prikazuje najveće dobro: slobodna volja... Krijepost se poslušnosti proteže dalje nego li zavjet... Služavka malenoga Isusa će nastojati, da se sve to više popne u toj krijeposti. Nastojati će, da sluša ne samo vanjskim činom i prisiljeno, nego i voljom, dapače i razumom; nastojati će da sluša brzo bez prigovaranja, da sluša potpuno i točno bez prosuđivanja, da sluša veselo, a ne tužnim i čemernim licem, da sluša u priprostosti srca držeći za dobro baš ono što je naređeno“ (Pravila za „Služavke Malenoga Isusa“). On govori da Služavka Maloga Isusa treba slušati iz vrhunaravnih razloga, osnažena žarkom molitvom i iz ljubavi prema Bogu jer zna da se u volji poglavara očituje volja Božja. Nutarnja poslušnost tako znači da sestra u slobodi svoga srca podlaže svoju volju samom Bogu, a ne čovjeku prihvaćajući volju poglavarice (usp. Tumač Ustanova i Običaji, br. 70). Njena je poslušnost vedra, srčana, odvažna i nadasve ponizna.

Dobro je, stoga, priupitati se: Kako ja nasljedujem Maloga Isusa u poslušnosti po kojoj je sišao s nebesa, postao čovjekom i umro za naše spasenje? Izvire li moja poslušnost iz ljubavi prema Bogu i bližnjem? Mogu li zajedno s Isusom reći: „Moja je hrana vršiti volju Očevu“? Je li moja poslušnost prisilna ili je čin slobodne volje? Rastem li po poslušnosti u ljubavi prema Bogu? Kako živim poslušnost u svakodnevnim, malim stvarima? Vjerujem li da Bog vodi moj život čak i kada ne razumijem njegove puteve?

Po zagovoru Presvete Djevice Marije, divna uzora poslušnosti Bogu, i sluge Božjega Josipa Stadlera, vjerna vršitelja Božje volje, neka nam Gospodin usavrši ljubav i podrži u nama sveti plamen zavjeta poslušnosti kojim ćemo postajati sve sličnije njemu kojem prikazasmo sav svoj život. Amen.

s. M. Marina Mužinić