POZIV NA SVETOST I PONIZNOST

Biti svet u svakodnevnom životu

„Svetost nije nešto što se stječe samo u velikim stvarima, nego u malim, svakodnevnim postupcima” (sluga Božji Josip Stadler).

„Budite sveti jer sam ja svet” (1 Pt 1,16).

Iskustvo poziva opisuje čovjeka kao onoga koji je u odnosu, a koji se ostvaruje kad pojedinac odgovara na taj poziv. Odnosi su stvarnosti koje nas definiraju, a istodobno naznačuju našu unikatnost i originalnost pred Bogom i svijetom. Po odnosima sam nečija kći, sestra, teta, ujna, poglavarica, odgojiteljica, suradnica, njegovateljica, nastavnica i tako dalje. Po odnosu s Bogom upravljen nam je veličanstveni poziv po kojem sudjelujemo u Božjem planu spasenja, a taj se plan ostvaruje kada živimo na tračnicama svetosti i poniznosti.

1. Svetost i poniznost u Crkvi

Putovanje sve djece Božje koja su okupljena u Crkvi usmjerena je svetošću i poniznošću. Katekizam Katoličke Crkve na više od 74 mjesta spominje pojam svetost i 14 puta govori o poniznosti. Ovo višekratno naglašavanje samo za sebe moćno progovara da drugoga puta nema. Službeno crkveno učenje tvrdi da je Krist jedini svet, a po zajedništvu s njim Crkva se posvećuje. Ona jedina ima puninu svetosti i jedino u njoj po milosti Božjoj možemo postići svetost (usp. KKC 823 i 824).

Izlažući govor o poniznosti, Katekizam Katoličke Crkve ističe da je ona temelj molitve i nužno raspoloženje u kojem molitelj postaje Božji prosjak (usp. KKC 2559). Poniznost čini da uvidimo da „nitko ne pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti“ (KKC 2779). Sveti Ivan Zlatousti poučava: Htjeli biste vidjeti da je Bog proslavljen po vama? Pa dobro, radujete se napretku svoga brata i, evo, Bog će biti proslavljen po vama. Budi Bog hvaljen, reći će se, zato što je njegov sluga znao pobijediti zavist nalazeći svoju radost u zaslugama drugih (usp. KKC 2540). Poniznost usmjerava da na putu svetosti stojimo pred Onim koji nas neizmjerno nadilazi te da je potrebno staviti narav, osobnu volju, talente i darovano vrijeme u Božje ruke koje će po nama izvoditi Božji plan spasenja.

Svetost ne znači samo hodati po vodi ili umnažati kruhove, nego svetost znači mirno, čiste savjesti i srca kročiti stazom ovozemaljskoga života. Započnimo već danas raditi na svojoj svetosti i potrudimo se da se jednoga dana, kada se preselimo k Spasitelju, i naši bližnji mogu prisjetiti te za nas reći: „Dobar je boj bio, trku završio, a vjeru sačuvao.”

2. Svetost i poniznost u životu nadbiskupa Stadlera

Svetost je odgovor Neba na pitanje zemlje, reče jednom Hans Urs von Balthasar. Ovu izjavu možemo čitati u svetačkom zbiru događaja iz Stadlerova života gdje nalazimo plodove djelovanja Duha Svetoga kojem je on bio posvema otvoren, a ta se je zahvaćenost Duhom pretakala u djelotvornu ljubav. Izravno i neizravno Josip Stadler je u životu, počev od najranijega djetinjstva, školovanja, svećeničke službe i pastirskoga djelovanja, nošen osobnom uvjerenošću da ostvaruje Božji plan spasenja na zemlji. Taj je plan prihvaćao, upoznavao i bio mu djelatan suradnik. Njegovo je bilo neoborivo DA na svaku Božju inicijativu koja se rađala u redovitoj, dubokoj, skrovitoj i životvornoj molitvi, druženju s Božjom riječi i učvršćivanju u svetim sakramentima. Lekcija koju nam daje sveti Utemeljitelj jest da se Božjem planu nikad ne opiremo, ne nastojimo popraviti Božji plan, nego ga djetinjom poniznošću i jednostavnošću osluškujemo i takva izvršavamo. Poput ozdravljenoga gubavca, nadbiskup Stadler je išao dalje zahvalan za Božja dobročinstva i vjerovao. Upravo je stav vjere temelj duhovnoga života, a stavovi se izgrađuju našim izborima. To je druga lekcija koju nam Utemeljitelj upućuje: postati svjestan svojih izbora i kamo po njima želimo stići.

Da je poniznost osovina koja nosi sve druge kreposti u Stadlerovu životu, vidljivo je iz više primjera. Poniznost je uzimao kao preduvjet za izvršavanje volje Božje. Vrhunski primjer poniznosti na kojoj se nadahnjivao nadbiskup Stadler bilo je otajstvo Utjelovljenja u kojem se Božji Sin nije libio uzeti ograničeno ljudsko tijelo i u hladnoći štale doći na svijet.

3. Svetost i poniznost u životu SMI

Nekoć smo učili na vjeronauku da je odgovor na pitanje: „Zašto smo na svijetu?“ ovaj: „Na svijetu smo zato da Boga upoznamo, Boga ljubimo, Bogu služimo i tako u nebo dođemo.“ Da bismo osvojile te duhovne vrhunce, počevši od sadašnjega trenutka, trebamo dva čvrsta uporišta, dva planinarska štapa – svetost i poniznost. Oslonce u životu sami biramo i to je zadatak koji je stalno prisutan, potrebno je više ga osvijestiti.

Zastanimo i promislimo o svojim malim i velikim izborima svetosti i poniznosti:

Koji su to trenuci dana u kojima se odlučujem za svetost?
Kada mi odluka za svetost izmiče iz ruku?
Koje plodove svetosti uviđam u svom životu?
Koja su to iskustva u kojima prepoznajem svoj rast u poniznosti?
Čime jačam svoj život u poniznosti?

Zaključak

Bože, vjerujem da možeš učiniti i više od onoga što te molim, a moja je današnja molitva jednostavna i obična. Molim te da čuvaš moju zajednicu, da nam udijeliš dar mudrosti i razuma da vidimo koju si nam milost iskazao da budemo jedni drugima blizu bez obzira na to kako ponekad bili daleko. Daj nam dar svete razboritosti da znamo čuvati svetost naše zajednice:

– da podnosimo jedni druge i kada idemo jedni drugima na živce;

– da ne ogovaramo jedni druge kad u njihovim postupcima prepoznajemo vlastite slabosti;

– da ne nabrajamo što smo učinili, nego da se trudimo biti još bliži;

– da prepoznamo ljepotu zajedništva i bespridržajna darivanja u svakodnevnim, malim stvarima i blizini i onda kada smo kilometrima udaljeni jedni od drugih

– da opraštamo jedni drugima i onda kada kažemo da to nikada više nećemo učiniti;

– da ne prestanemo moliti jedni za druge i povjerujemo u milost zagovorne molitve da i naša zajednica može biti sveta poput nazaretske obitelji Isusa, Marije i Josipa. Amen.

s. M. Marta Vunak