Naše zajedništvo – služenje u sjeni Betlehemske štalice

U tišini hladne noći, dok u polutami kapele klečim pred jaslicama, promatram Malo Dijete što leži na oštroj slami…pokriveno pelenicama…samo ručice malo vire, a iz očiju sijeva blagost i toplina koja privlači srce sve bliže i bliže. I pogledam na čas, u štalici on nije sam…Marija i Josip nježno ga promatraju, miluju…šapuću sasvim tiho…neka spava Maleno Dijete…i Marija, sasvim lagano, pokri ga pelenicam da ne ozebe…dok Josip vjerno bdije da ih oboje zaštiti i zagrije.

O kolike li tajanstvenosti u ovoj štali…kolike li ljubavi opipljive u njoj…brige, topline, strpljivosti, suosjećanja, darivanja, nježnosti, blagosti…vječnosti jer rodio se Bog…tu je…među nama…postao je jedan od nas…za nas…

I na isti način danas, i svakoga dana, On je među nama, s nama…dio je nas…naših zajednica…naše Družbe…jer „gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, ondje sam i ja“ (Mt 18, 20) poručit će nam za života. Bog je s nama! Rodio se da i mi postanemo jedno s njim. Pozvao nas je da pristupimo, da ga slijedimo, da živimo kao što je on živio, da se naš život oblikuje po uzoru na betlehemsku Obitelj koja ga je prva primila u svoj naručaj, u svoj dom.

Marija i Josip nađoše se dostojni i Bog ih odabra za roditelje svoga Sina. Oni su prvi imali milost uživati Božju blizinu i oblikovati se prepuštajući se u njezine ruke jer bez nje nema predanja, nema poniznosti ni podnošenja žrtve, nema ljubavi ni spasenja. Isus im je bio dar po kojem su spoznavali, iz dana u dan, Božje djelovanje u svom životu i prepoznavali smisao svake patnje, svakog odricanja i žrtve, te uvidjeli vrijednost i ljepotu darivanja u bespridržajnom služenju, otvarajući svoja srca u potpunosti Božjoj providnosti i onima koji su se nalazili na njihovom putu života.

I mi smo Božji dar jedna drugoj. Po redovničkim zavjetima postale smo dio jedne obitelji, Družbe Sestara Služavki Maloga Isusa, koja živi po primjeru Svete Obitelji te sve moramo biti povezane ljubavlju koja je Djevicu Mariju i sv. Josipa povezivala s Isusom (usp. Konstitucije, čl. 93). O toj ljubavi poučava nas i sv. Pavao govoreći: „Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi.“ (1 Kor 13, 4-7).

O kad bi naša srca gorjela ovakvom ljubavlju, Kraljevstvo Božje bilo bi opipljivo u ovome svijetu! Živjeti za druge, ponajprije za svoje sestre, iskazujući im iz dana u dan svoje poštovanje, brigu, blagost, suosjećanje…imati ruku koja će pomoći olakšati teret…imati uho koje će slušati, a da ne osudi…imati oko koje će vidjeti potrebu i izvršiti je prije nego je riječi izuste…imati srce koje će se radovati uspjehu svoje sestre i ponositi njome, ali koje će osjetiti i tugu koju ona u sebi nosi, prepoznati njenu bol i biti blizu te, makar šuteći, pružiti utjehu… O kad bismo poput Blažene Djevice Marije bile spremne u svakom času čuti i izvršiti ono što je Božja volja za nas i našu obitelj bez obzira koliko odricanja i patnje to značilo za nas…jer svako se trpljenje isplati i donese rod kada je primljeno iz ljubavi i za Ljubav. A tada, i naše će redovničke obitelji biti one koje privlače, poput svete Obitelji u polutami jaslica, te će zagrijati mnoge duše da, poput betlehemskih pastira dođu, pokucaju na vrata i ostanu jer su pronašle Onoga koga ljubi duša njihova (usp. Pj 3,4).

Ipak, tama često zahvati i prikrije onu ljepotu i dobrotu duboko skrivenu u nama, no samo jedan pogled prema nebu dovoljan je za ponovno ugledati zvijezdu koja baca svoje svjetlo na betlehemsku štalicu, otkrivajući u njoj Zaručnika koji nas zove da mu pristupimo i učimo od njega koji je krotka i ponizna srca (usp. Mt 11,29) te ojačane na njegovom izvoru podignemo glavu, nadvladamo sve rane i zajedno nastavimo put.

A put je samo jedan…od jaslica do križa…i kao što su u noći rođenja bili prisutni oni koji su Malenoga radosno pozdravili i prihvatili, u istoj noći našao se i Herod koji ga je htio ubiti…i kao što su na križnom putu uz Isusa bili Majka njegova, Ivan i Cirenac, tako su tu bili i oni koji su ga šibali i razapeli. No nije posustao ni časa jer ih je sve ljubio i bio spreman dati život za njih. Tako i u našim životima među nama se nađu i Marija, i Josip, i pastiri, i Ivan, i Cirenac…ali više puta svrate i Herod, i Pilat, i rulja, i vojnici koji nas pljuju i razapinju. I sve ih nastojmo ljubiti istom ljubavlju jer samo ćemo tako postići nagradu života i vječno uživati sjaj i ljepotu Božje prisutnosti očitovane nam u hladnoj betlehemskoj noći u liku Malog Djeteta koje je naš Bog.

s. M. Martina Vugrinec