PRVE SESTRE U UBOŽNICI MJEDENICA

Vraćati se na početke Družbe, a ne spomenuti dragocjenu Ulicu Mjedenicu, prve sestre koje su u njoj djelovale, njihov rad, žrtvu, ljubav, siromahe, Utemeljiteljevu požrtvovnost, bilo bi kao da govorimo o kući koja nema temelja. Uvijek se rado, ma koliko god živjeli – dvadeset, pedeset, sedamdeset ili više godina – sjećamo svoga odrastanja, mjesta rođenja, divnih trenutaka s našim roditeljima i cijelom obitelji, a kada malo odrastemo, dođemo u razdoblje kada nam sve što smo voljeli i što nas je ispunjavalo ne predstavlja veliko značenje, nego samo „guramo“ i koračamo naprijed ne gledajući u prošlost koja nam je dala temelje i bez koje mi danas ne bismo bili ovo što jesmo.

I da nam se ne dogodi ovaj trenutak „zaborava“ u našem odrastanju i napredovanju Družbe, često se prisjećamo u prigodnim trenucima naših početaka, razdoblja u kojem smo kao Družba učile praviti prve korake, oslanjajući se na Božju providnost i oca Utemeljitelja, putokaze koji nas vode od našega rođenja do dana današnjega već više od jednoga stoljeća.

Nakon uspostave redovite crkvene hijerarhije u Bosni i Hercegovini, bulom pape Leona XIII. Ex hoc augusta od 5. srpnja 1881. osnovana je Vrhbosanska nadbiskupija sa sjedištem u Sarajevu. Za prvoga vrhbosanskog nadbiskupa imenovan je naš Utemeljitelj, tada profesor na Teološkom fakultetu u Zagrebu, dr. Josip Stadler. Osim što je dao velik doprinos izgradnji važnih ustanova u Crkvi Vrhbosanske nadbiskupije u tom vremenu, upravo po nadahnuću Duha Svetoga Stadler utemeljuje i novu Družbu, čiji temelji počivaju u sarajevskoj Ulici Mjedenici. Osnovati Družbu u tom vremenu, kao i danas, teško je i nimalo jednostavno. Trebalo je osmisliti djelovanje, karizmu, apostolat, duhovnost, osigurati provođenje redovničkoga života, stvoriti životne uvjete i još mnogo toga. Od svih ovih elemenata koje je Stadler uspio uspostaviti, za njega su bili najvažniji siromasi, koji su u Crkvi uvijek imali posebno mjesto, a kojima je bila potrebna pomoć u svakom smislu te riječi.

Čim je blagoslovljena stolna crkva Presvetoga Srca Isusova u Sarajevu 1889., Stadler je počeo razmišljati kako se pobrinuti za siromašnu djecu i starice i kako osnovati zavod u tu svrhu. A na to ga je osobito ganuo susret s jednom pogrbljenom i od svih ostavljenom staricom. S velikim pouzdanjem u Božju providnost, po zagovoru Blažene Djevice Marije, Stadler je uspio kupiti kuću na dug za siromahe. Drugi važan korak bio je pronaći spremna ženska srca, koja bi bila voljna dragovoljno se žrtvovati u njegovanju starica i djece smještene u nadbiskupskoj ubožnici u ulici Mjedenici u Sarajevu. Stadler je najprije tražio pomoć od redovnica koje su već djelovale u Sarajevu ili koje su, zahvaljujući Stadleru, otpočele svoje djelovanje na ovom prostoru. Stadler u komunikaciji s redovničkim zajednicama nije uspio doći do onoga što je, nadahnućem Duha Svetoga, želio provesti. Tako, korak po korak, dolazi do rađanja nove Družbe, koju će Stadler nazvati Družba sestara Služavki Maloga Isusa.

Stadler je čvrsto vjerovao da Spasitelj ljubi sirotinju i da će u svojoj ljubavi naći način da joj pomogne. Često je sa svojim kanonicima razgovarao o potrebama nadbiskupije. S njim je na osobit način suosjećao i njegov najbliži suradnik, vjerni kanonik Anton Jeglič. On, uz suglasnost Nadbiskupa, dovodi iz svoje domovine Slovenije 4. siječnja 1890. godine prve dvije dobre i vrijedne djevojke: Martu Golec i Elizabetu Vrglec iz Trnovlja kod Celja u pomoć siromasima, kojima je patnja kao pečat otisnuta na lica. Stadlerov tajnik Marko Tvrtković, kako navodi knjiga Vez ljubavi u tkanju jedne povijesti, piše da su one bile pozvane u misijsku Bosnu s obećanjem da će postati redovnice. Kada su stigle u Sarajevo, te dvije djevojke pripremale su kućicu u Mjedenici ulici, da Nadbiskup u nju smjesti svoje siromahe. Ubožnica je otvorena 24. listopada 1890. na blagdan svetoga Rafaela Arkanđela. Ovo je trenutak kada je Družba otpočela, trenutak u kojem je za Družbu bio važan otac, a sam otac bio je naš Utemeljitelj, veliki ljubitelj siromaha.

Godine 1891. u Sarajevo su došli prečasni Hopperger, predstojnik sestara milosrdnica iz Zagreba, i prečasni Flego, kanonik iz Trsta, u posjet nadbiskupu Stadleru. U razgovoru Stadler im je oduševljeno govorio o svojim naumima o zbrinjavanju brojne sirotinje. Kako je Stadler to pričao, kanonik Flego mu je spomenuo gospođu Giovannu Sorman iz Trsta, koja vodi Zavod svetoga Josipa i u kojem je smješteno više od 120 djece. Ubrzo nakon ovoga saznanja Stadler stupa u kontakt s Giovannom Sorman, koja će mu pomoći u provođenju i ostvarenju Božje promisli za siromahe i djecu koja su osuđena na milost i nemilost toga vremena.

Dvjema djevojkama u ubožnici pridružilo se nekoliko djevojaka iz Zavoda gospođe Giovanne Sorman iz Trsta, koja je Stadleru pomogla u provođenju i ostvarenju djela koje mu je Duh Sveti nadahnuo. Gospođa Giovanna dolazi u posjet Stadleru 1892. godine s dvjema odgojanicama: Alfonzom Petrić i Antoninom Dadić, budućim sestrama Služavkama Maloga Isusa. Te dvije djevojke odmah su ostale raditi u nadbiskupskoj ubožnici u Sarajevu. Već sljedeće godine gospođa Giovanna ponovno dolazi k Stadleru s još tri odgajanice, koje također postadoše Služavke Maloga Isusa: Rafaelom Gržina, Bernardinom Senger i Jozefinom Petrić. Tada je u Stadlerovoj ubožnici bilo sedam djevojaka, koje su se brinule za siromašne starice i žensku djecu.

Stadler je često posjećivao djevojke u ubožnici koje su se posvetile bogoljubnu životu i njezi siromaha, držao im duhovne pouke. Na njihovu zamolbu i žarku želju odobrio im je da postanu redovnice te polože tri redovnička zavjeta. Kako je i sam ubrzo uvidio, njegovateljice će najbolje osigurati ako u tu svrhu utemelji posebnu domaću redovničku žensku kongregaciju. Za duhovnoga upravitelja Družbe Stadler imenuje kanonika Jegliča, koji ih je upućivao u redovnički život i vladanje, a imale su i duhovnu pouku svakoga tjedna.

Godine 1893. sedam djevojaka polaže privremene redovničke zavjete. Prva sestra bila je s. Marta Golec. Mjesec dana nakon s. Marte redovničke zavjete polaže i s. Franciska Vrglez, a u lipnju 1893. redovničke zavjete polažu i ostale djevojke: s. Alfonza Petrić, s. Antonina Dadić, s. Rafaela Gržina, s. Bernardina Senger i s. Jozefina Petrić. Svih pet djevojaka bile su iz sirotišta gospođe Giovanne Sorman. Sestre su obećale vjernost pred Bogom, svojim siromasima i nadbiskupom Stadlerom. On je s ljubavlju pratio njihovo predanje, napredak u vjeri i redovničkom sazrijevanju.

Prva grupa zavjetovanih sestara u Mjedenici ulici nosila je civilno odijelo. To je želio i sam Stadler, kako bi sestre bile pristupačnije i sličnije svojim siromasima u ubožnici kao i na sarajevskim ulicama. Ali 1895. godine sestre iz Utemeljiteljeve ruke primaju redovničko odijelo koje su one željele i predložile, a koje se je s vremenom mijenjalo. Tada je sam Stadler u rukopisnim Pravilima napisao da na sestarskoj odjeći ne treba biti ništa izvanrednoga, nego da se sestre trude omiljeti više dobrotom srca negoli odjećom tijela. Stadler je potom naglasio da je važno da one kao sestre siromaha trebaju sebi posvješćivati činjenicu da ih Bog gleda. Misao na prisutnoga Boga, prema Stadleru, najbolje je sredstvo da sačuvaju u svim svojim djelima onu čistoću i ono poštenje koje djevicu najbolje resi i kiti.

U Pravilima Stadler piše sestrama da je prva i glavna svrha Družbe ozbiljno nastojanje oko kršćanske savršenosti i svetosti, a druga, posebna ili vlastita, brinuti se za izloženu djecu ili siročad, za žene sirote i milosrdno pomagati zapuštene siromahe. U Pravilima za služavke siromaha Stadler piše i da su one kao sestre siromaha dužne svakoga siromaha primiti kako bi primile samoga Isusa te ga nahraniti i napojiti. Potiče sestre da se uz službu evanđeoskoga služenja i same duhovno izgrađuju, a siromahe, koji su u kući i one koji dolaze u podne jesti, poticati na sakramentalni život i zajedno s njima sudjelovati na svetoj misi nedjeljom i blagdanima.

Zahvaljujući Stadlerovu veliku pouzdanju u Boga, postigao je ono što je, gledajući ljudskim očima, bilo nemoguće. Već 1898. iz ubožnice Mjedenica u ubožnicu Betlehem na Bjelave seli sestre s 52 djevojčice, a ubožnica Betlehem postaje i kuća Matica Družbe.

Stadler je pronašao način kako svoju ljubav prema Crkvi i siromašnima učiniti trajnom i sve snažnijom. To je, kako s. Maneta Mijoč u svom članku (Vrhbosensia 1/2020) ističe, postigao utemeljivši Družbu sestara Služavki Maloga Isusa, čiji je začetnik sam Bog, kako kaže Stadler, pa se u njezinu formiranju nije dao obeshrabriti nikakvim poteškoćama.

Gledajući unatrag i zavirivši u Ulicu Mjedenica u koju, pa čak i kada si u samom gradu Sarajevu u kojem je nikla naša Družba, rijetko kad zalazimo, vrijeme je da zastanemo, prisjetimo se svojih korijena i prepoznamo važnost mjesta iz kojega smo ponikle, kako bismo ponovno otkrile smjer i dubinu svoga poslanja. Ali evo, možda ovaj pisani tekst o njoj može biti poticaj svakoj od nas koje svoje korijene imamo baš u toj ulici, da u nju zavirimo, barem mislima. Možda ovo može biti trenutak da se bolje s njom i upoznamo, da je prihvatimo kao dio našega identiteta, da se pomolimo za naše prve sestre koje nikada ne bi trebale pasti u „zaborav“, iako smo odrasle i živimo više od jednoga stoljeća. Možda ovo može biti trenutak da pokušamo shvatiti potrebu današnjih siromaha, da uočimo potrebe Crkve i da ponovimo djela naših prvih sestara. Neka nam ovo bude poticaj da prohodamo Ulicom Mjedenice i pokušamo razamisliti jesmo li na pravom putu, živimo li ono što kao Služavke siromaha trebamo živjeti.

I napokon, ovo je trenutak kada Bogu trebamo izraziti najveću zahvalost što smo i same dio Družbe sestara Služavki Maloga Isusa i što imamo mogućnost zaviriti u zaboravljene i nekim ljudima nevažne sarajevske ulice u kojima se nalaze naši korjeni. S radošću se prisjećajmo svoje prošlosti, radujmo se budućnosti i ispunjeno i vjerno živimo u sadašnjosti vjernost Crkvi i našem ocu Utemeljitelju.

s. M. Mihaela Martinović