UBOŽNICA BETLEHEM

Osnivanje ubožnice

U vrijeme dolaska nadbiskupa Stadlera u Bosnu, Sarajevo je a i cijela Bosna i Hercegovina bila prepuna siromaha, osobito starica i napuštene djece. Vidjevši tu bol i patnju kroz koju prolaze ovi maleni koji su posebno dragi Isusu, nadbiskup nije mogao ostati miran. Uskoro kupuje kuću u ulici Mjedenici u Sarajevu, kako bi barem malo ublažio njihove patnje. Nakon što je ta kuća postala premala, odlučio je sagraditi novu kuću u kojoj će biti smještene sestre i ženska siročad. Imao je veliku želju sagraditi dom u kojem bi bilo dovoljno mjesta za siromašnu djecu, no stvarnost koja nije obećavala financijsku mogućnost za takav pothvat prijetila je da se ta misao uguši. Uzdajući se u Maloga Isusa, koji je i sam prošao patnje siromaštva i hladnoću štalice, vapajima iz dubine srca molio je za providnost ne sumnjajući u to da Onaj koji je sve stvorio, može providjeti i novac za novu kuću, ubožnicu. Uskoro su njegove molitve uslišane.

Jedan musliman na Bjelavama, na sunčanoj strani Sarajeva, ponudio mu je bašču na prodaju. Utemeljitelj je ovu ponudu shvatio kao Božji odgovor na njegove molitve, te je 7. veljače 1897. godine s braćom Paščoća sklopio kupoprodajni ugovor. U to vrijeme nadbiskupa je pogodila kušnja bolesti, te je duže vrijeme morao boraviti na morskome zraku. Unatoč toj kušnji nije odustajao od gradnje, a njegov kanonik Jeglič zastupao ga je u svemu. Već u travnju iste godine neke su sestre prešle u kuću na Bjelavama. Nije poznato koja bi to kuća bila, te se pretpostavlja da je u kupljenoj bašći bila neka manja kućica u kojoj su sestre mogle živjeti.

Nadbiskupovo povjerenje u Boga, da ono što On u svojoj dobroti započne On i dovrši, nije jenjavalo. Uskoro mu dolazi pismo odvjetnika Košića iz Beča, u kojem stoji kako je jedna bogata gospođa Barbara Hahn u svojoj oporuci Nadbiskupsku ubožnicu u Sarajevu imenovala baštinicom imetka koji vrijedi 50.000 kruna. U pismu nadbiskupu Strossmayeru u kojem ga  moli za financijsku pomoć za gradnju ubožnice, nadbiskup Stadler piše kako je i svećenicima uputio molbu, da oni koji imaju ljubavi prema siromašnima, pomognu izgradnju. Uz pomoć dobrih ljudi i biskupa Strossmayera, već 24. siječnja 1898. godine, na nadbiskupov rođendan, upriličena je svečanost  zakopavanja temelja nove ubožnice, gdje su djeca otpjevala pjesme „O pastiri“ i „Veselje ti navješćujem“. Gradnja je dobro napredovala tako da je na blagdan Imena Marijina 1898. godine blagoslovljena nova ubožnica nazvana „Betlehem“. Da je to bila velika svečanost za sve svjedoči nam članak objavljen u Vrhbosni od 1898., br. 18, str. 294-295: „Na Ime Marijino, dne 11. o. m., blagoslovi presv. gosp. Nadbiskup i ovo svoje najnovije djelo (...) U krasnom zelenom šljiviku sakupila se ženska mladež iz naših zavoda i liep broj pobožna naroda. Iza blagoslova kapelice i kuće pjevao je tu pod vedrim nebom Nadbiskup pontifikalnu sv. Misu uz svečanu  podvorbu svećenstva i bogoslova. Iza evangjelja progovori presv. gosp. Nadbiskup krasnu, ganutljivu rieč s prorokovim motivom: „Blago čovjeku, koji se spominje siromaka i uboga!“ Pod svetom misom pjevale su višeglasnu latinsku misu čč. sestre „služavke maloga Isusa“, koje će djelovati i truditi se za slavu Božju u novom zavodu. Iza sv. mise i Tedeuma pozdraviše betlehemska djeca hrvatskom pjesmom i prekrasnom deklamacijom svoga Otca Nadbiskupa u velikoj novoj dvorani, gdje se pribralo i dosta nas gosti. Svi smo bili veseli, jer su bila i dobra djeca vesela; svi smo bili oduševljeni, gledajući oduševljene njihove odgojiteljice, koje će što uzmognu samo bolje čuvati i paziti najveće naše blago: bosansku nam siročad“. U ovoj ubožnici uzdržavala su se siromašna ženska djeca.

Iako je ubožnica blagoslovljena, sestre i djeca još nisu uselili u nju, jer je nadbiskup Stadler želio da useljenje bude na blagdan sv. Rafaela, pod čiju ih je zaštitu stavio. U međuvremenu Nadbiskup je od državne vlasti tražio da ubožnica bude priznata kao pravna osoba. Tako su sestre i 52 djevojčice 24. listopada 1898. godine preselile u novu ubožnicu, nad čijim je vratima Utemeljitelj dao upisati ove riječi: „Otac moj i majka moja ostaviše me, a Gospodin me uze“ (Ps 27, 10). Djecu u svojim ubožnicama Utemeljitelj je smatrao srcem i blagoslovom nadbiskupije.

Naziv „Betlehem“

Nazivajući ovu ubožnicu „Betlehem“ sam nadbiskup Stadler vjerovao je da će sestre živeći u ovome mjestu, uvijek biti svjesne na kako velikom otajstvu se temelji njihov poziv i poslanje. U Betlehemu je Isus proživio siromaštvo i nemoć, ovisnost o Mariji i Josipu. Tu se dogodilo ono prvo služenje Isusu, a sestre mu sada služe u siromašnoj i napuštenoj djeci. Božja providnost se pobrinula da upravo na ovome mjestu nikne ubožnica s nazivom „Betlehem“ (kuća kruha). Razgovarajući s jednim muslimanom ispred nove tek sagrađene ubožnice, nadbiskup Stadler saznaje da je na ovome mjestu nekada bila Ekmekščinica, što znači krušna pekara ili kuća kruha, koju je držao jedan pobožni musliman koji je svakog petka siromasima džaba dijelio kruh. Sada ovo mjesto na nov način postaje kuća kruha za brojnu djecu, ali i kuća u kojoj se nalazi Živi Kruh, sam Krist.

Život i rad u ubožnici Betlehem

Život u ovoj ubožnici tekao je mirno uz molitvu i rad. Prema želji Utemeljitelja, svaka sestra trebala je svojim radom moći uzdržavati samu sebe i još dvoje sirotih. Zato je odmah po useljenju pozvao redovnika trapista iz Banja Luke, kako bi poučio sestre tkati štofove te im kupuje i velike tkalačke stanove. Tako u jednom pismu splitskom biskupu Nakiću piše kako sestre svima daju dobar primjer, jer same obrađuju zemlju, rade ručne radove, tkaju ćilime i štofove, a od onoga što zarade uzdržavaju stotinjak djece. Godine 1904. u ovoj ubožnici otvorena je osnovna škola za svu zavodsku djecu, a od 1921. godine primaju se i vanjska djeca. Učiteljice su bile sestre Služavke Maloga Isusa. Do 1920. godine 43 djevojčice postale su učiteljice, a neke od njih postale su i sestre naše Družbe. Osim što je bila kuća rada, ova ubožnica bila je i mjesto žarke molitve. Betlehemska kapelica bila je posvećena Rođenju Isusovu, a na njenom svodu bile su naslikane jaslice u kojima leži Božansko Dijete, kojemu se klanjanju Marija, Josip, Tri kralja i siromašni pastiri, među kojima u narodnoj nošnji kleči i nadbiskup Stadler prikazujući u liku janjeta svoju Družbu novorođenome Kralju. Svakoga dana, nakon svete pričesti, sestre bi pjevale „Adeste fideles“, a često i najdražu Utemeljiteljevu pjesmu „O Isuse poljubljeni“. Nastojeći produbiti otajstvo Utjelovljenja, Utemeljitelj sestrama sastavlja i molitvenik pod nazivom „Betlehem, Molitve i hvalospievi na slavu Maloga Isusa za Betlehemke ili Služavke Maloga Isusa u Sarajevu“. Zahvalni nadbiskupu Stadleru za toliku ljubav i brigu, sestre i djeca su za njegov imendan i druge svečanosti pripremale priredbe koje je on sa užitkom pratio. Ubožnicu nadbiskup Stadler proglašava i kućom maticom te u njoj osniva novicijat Družbe.

Godine velike kušnje

Suživot sestara i djece vođen u radu i molitvi prekinut je dolaskom komunizma, kada su sestrama oduzeli djecu i svu imovinu. Tužan plač djece odjekivao je prostorom u kojem je do prije nekoliko dana vladao smijeh. Kamionima su odvezeni u nepoznato, a sestrama su praznim hodnicima odjekivali njihovi vapaji da ih ne daju od sebe. Sestre su prostorije ubožnice jednu po jednu morale predati državi, sve dok 1949. godine nisu protjerane iz Bosne. Posebno tužan dan bio je kada su zajedno sa isusovcem p. Škrinjarem morale iznijeti Presveto iz kapelice. Sa suzama u očima sestre su molile pokajanje te su ispraćajući Presveto pjevale Tebe Boga hvalimo. U toj tuzi i boli, časna majka Flavija Tomšić tješila je sestre pozivajući ih da se ne prestaju uzdati u Gospodina. Budući da su ostale bez kuće matice, sestre su upravu Družbe preselile u samostan Antunovac na Maksimiru u Zagrebu. Samo je tadašnja vrhovna ekonoma sestra Tereza Ciler po nalogu časne Majke ostala sama u civilu u „Betlehemu“, kako bi s podstanarima sklapala ugovore za najamninu, jer su kuće još uvijek bile Družbino vlasništvo, ali je njima upravljala stambena Komisija iz Sarajeva. Dodijeljena joj je jedna sobica u „Betlehemu“, a budući da su stanari bili službenici milicije i jugoslavenske armije, nije ih mogla prisliti da plaćaju najamninu te je koncem prosinca 1957. godine i ona napustila „Betlehem“. Zakonom o nacionalizaciji iz 1958. godine i ono malo nade o vlasništvu nad kućama u Sarajevu je ugašeno. I danas, iako ima drugoga vlasnika, ova kuća u Sarajevu je zadržala svoj identitet odgoja djece kroz djelatnost srednje medicinske škole.

Betlehem mjesto nade

Ubožnica „Betlehem“ bila je mjesto nade za brojnu djecu. Gledajući u njima lik Maloga Isusa, Utemeljitelj i sestre ne odustaju od njih, nego ih potiču na učenje, molitvu i rad, a sve kako bi izrasli u odgovorne i zrele ljude. Brojni životi koji su zbog siromaštva mogli biti prerano izgubljeni, ovdje su našli podršku i ljubav. Da se dajući i prima, svjedoče primjeri djevojčica koje su kasnije postale sestre naše Družbe. Darovana ljubav u srcima drugih ne samo da povija rane, nego ih ispunja do kraja i čini novim izvorima utjehe za gladne i žedne ljubavi. Sestre nikada nisu brinule za djecu radi nekih svojih ciljeva, nego iz čiste ljubavi prema Isusu. Njihova djelatnost svoj temelj ima u Bogu, zbog čega su uspjele izdržati sve nevolje i gorčine koje su ih pratile. Sjećajući se riječi Utemeljitelja: „Bit će istina borbe, neprilika, napasti svakojakih; ali se ne bojte, jer je Mali Isus jači od svih vaših neprijatelja“, hrabro su koračale u nepoznato, stavljajući svo svoje uzdanje u Boga. Sestre su prihvaćanjem patnje strpljivo nosile svoj križ, nisu sišle s njega iako ih je sve pozivalo na to. Kao i Zaručnik, u času kada se činilo da ih je Bog ostavio, one i dalje ustraju i vjeruju Njegovu obećanju da je s njima u sve dane do svršetka svijeta. Strpljivo podnose otimanje dobara poput Isusa kojemu su uzeli i jednu jedinu haljinu. Ostavile su svoju Bosnu vjerujući da će Bog brinuti za nju. Imajući svoju nadu u Gospodinu da će se On pobrinuti za njih, i da ono što je Božje nikada ne umire, otišle su vjerujući da će Bog riješiti njihovu stvar. Krjepost nade očuvala je sestre i kandidatice od malodušja i vodila ih u teškim vremenima iskušenja, kada se činilo da Družba dalje neće moći i da će želja mladih za nasljedovanjem Krista iz bližega služeći mu u siromašnima, zauvijek biti ugušena. Upravo tada pokazuje se, da se onaj tko se uzda u Gospodina, neće postidjeti (usp. Ps 25). Božja providnost vodila je sestre nekim novim putevima gdje se njihova djelatnost širila, a uskoro su se i one sestre i kandidatice koje su se morale vratiti kući, mogle pridružiti sestrama. Povijest Družbe i životne priče naših sestara uče nas da se Bog brine za one koji mu se svim srcem predaju te da ono što je Božje nikada ne prolazi.

I danas za sestre Služavke Maloga Isusa „Betlehem“ je kuća kruha. Iako više ne stanuju u njemu, svaki pogled na to zdanje velika je hrana za dušu i srce, jer podsjeća na ono što je Utemeljitelj živio i sestrama često stavljao na srce, a to je ljubav prema Bogu i briga za najmanje. Njihova požrtvovnost, hrabrost i pobožnost i nama su danas poticaj i ohrabrenje da se ne bojimo živjeti za Boga služeći mu u malenima te da nastavimo s nadom koračati kroz nesigurna vremena, vjerujući da se Bog i danas brine za nas kao što se brinuo i za sestre u ubožnici „Betlehem“. Život sestara iz kuće „Betlehem“ podsjeća nas da onaj koji dijeli uvijek ima dovoljno, jer ono što dijelimo sa siromasima dijelimo sa samim Bogom, a Bog je, kako nas uči Utemeljitelj, uvijek davao, daje i davat će.

                                                                                   s. M. Nikolina Cvitanović