IZAZOVI ŽIVOTA U UBOŽNICI "EGIPAT"

Na Bjelavama, sunčanoj strani Sarajeva, smještena je ubožnica „Egipat“, u čijem su okrilju mnogi našli utjehu i pomoć. Ova institucija, iako naizgled preplavljena sjenkama prošlosti, predstavlja svjetionik nade u vremenu kada su izazovi svakodnevnog postojanja sveprisutni i neumoljivi.

Prva Družbina ubožnica nalazila se u ulici Mjedenici i bila je namijenjena zbrinjavanju siromašnih starica i djevojčica. Zbog nedostatka prostora i dotrajalosti kuće na tom prostoru, nadbiskup Stadler gradi novu ubožnicu „Betlehem“ na Bjelavama, u koju 1898. godine smješta sestre i 52 djevojčice. U Mjedenici ulici ostale su nemoćne starice s nekoliko sestara. Iako je prostor bio prostraniji, ali dotrajalost kuće skoro u ruševnom stanju, prisilila je nadbiskupa Stadlera da za njih osigura novi smještaj. Božja providnost pobrinula se da nađe pogodno mjesto za novu ubožnicu koju će Stadler nazvati „Egipat“. Jednog dana ponudi mu jedan Hodža na prodaju svoju bašču s malom još nedovršenom kućicom, a drugi Musliman ponudi mu u samoj blizini male bašče svoju veliku bašču s velikom kućom. Upravo sve u samoj blizini „Betlehema“. Nadbiskup Stadler velikodušno kupi ponuđeni prostor i uz pomoć dobrotvora i vjernika dade odmah veliku kuću adaptirati. Na ulazu u „Egipat“ Stadler je dao napisati: „Posvećen Bogu i sirotinji od požrtvovne ljubavi“. Osim starica nova ubožnica Egipat postaje sklonište i za mušku novorođenčad. Kuća „Egipat“ simbolizira utočište za sve u nevolji poput biblijskog Egipta koji je bio sklonište Malome Isusu. Dana 21. studenoga 1899. godine, sestre Služavke Maloga Isusa preselile su se sa staricama iz ubožnice u Mjedenici u novu kuću „Egipat“. Sestre su preuzele brigu za siromašne starice i djecu, obavljajući sve kućanske i ostale poslove te pružajući im besplatnu skrb.

Sestre Služavke Maloga Isusa nadahnute evanđeoskim duhom služenja, tijekom godina vjerno su bilježile događaje svoga života i apostolskog djelovanja u kronici zajednice. Ova dragocjena pisana ostavština nije samo povijesni zapis, već i nadahnuće budućim naraštajima sestara da ustraju u pozivu ljubavi i služenja, osobito najpotrebnijima. Kronika otkriva svakodnevni život sestara - njihovu molitvu, rad, žrtve i radosti – te svjedoči o Božjoj prisutnosti u malim i velikim trenucima zajednice. Hrabro su se suočavale s izazovima vremena i odvažno pronosile Kristovu ljubav. U poniznosti su sestre izvršavale svoje poslanje. Jedan od važnijih zapisa u kronici, koju sam imala priliku kao kopiju dobiti dok sam pripremala ovaj članak, svjedoči o nastojanjima Uprave Sirotišta „Egipat“ u Sarajevu da osigura obnovu resursa za Dom. Suočene s izazovima nedostatka osnovnih potrepština, sestre su s vjerom i predanošću tražile načine kako osigurati hranu, odjeću i sve drugo što je potrebno za djecu i potrebite. U molitvi su se oslanjale na Božju providnost, a u djelovanju nisu sustajale – obraćale su se dobročiniteljima, tražile potporu od nadležnih institucija i neumorno radile kako bi osigurale dostojanstven život onima koji su im bili povjereni.

Zbog dotrajalosti kuće koju je nadbiskup Stadler kupio i adaptirao, Vrhovna uprava Družbe odlučila je 1926. godine graditi novo muško sirotište. Tako je Uprava sirotišta „Egipat“ iste godine napisala pismo vrhbosanskom Ordinarijatu, nadbiskupu dr. Ivanu Šariću: „Plemenitim srcima! Krov se ruši nad nama. Kuća od ćerpića ruši se i obara, vlaga probija sa svih strana, a za kišnih dana već ne nađemo suđa, da pohvatamo mlazove, što probijaju u sve prostorije našega sirotišta. Zar da rastjeramo tu jadnu siročad? Zar da napustimo to sirotište, koje je ipak od svoga postanka pa do danas bilo zakloništem i utočištem do preko 1000 sirota raznih vjera i u dobi od jednoga mjeseca do 12 godina? To ne može da bude volja Božja. Sirotište „Egipat“ ne smije da se dokine, premda je njegova zgrada danas ruševna, i premda će do godine biti možda samo ruševina. Jer ako padne zgrada, zar će time nestati sirota i napuštena djeca?  A toj se sirotoj djeci mora stvoriti jedno utočište. I zato se mora obnoviti sirotište „Egipat“, na čija vrata svakodnevno kucaju nesretne majke i skrbnici napuštene djece. Uprava sirotišta obraća se stoga prema vašim prilikama da poduprete naš pothvat za izgradnju novoga sirotišta. Milodar, što ćete ga pokloniti za gradnju sirotišta, neće Vam ostati besplodna. Sirote će vas spominjati u molitvama svojim, a sigurno je, da se nećete nikada u životu pokajati za ono, što ste sirotama učinili. Pa Vas u to ime molimo: pomozite nam, dođite nam u toj našoj nevolji u pomoć!“ (Preporuka Vrhbosanskog Ordinarijata za izgradnju sirotišta „Egipat“, Sarajevo, 14.svibnja 1926, br. 1967, AVO u Sarajevu).

Ovaj zapis ne govori samo o materijalnoj obnovi, nego i o snazi zajedništva, hrabrosti i nesebičnosti sestara. Njihova ljubav prema najmanjima i predanost služenju postale su vidljivo svjedočanstvo Kristove ljubavi u svijetu.

Sestre Služavke Maloga Isusa, osim predanog rada s djecom i starcima, s posebnom su pažnjom skrbile i za bolesne svećenike. U duhu evanđeoske ljubavi, pružale su im potrebnu njegu, ublažavale njihove patnje i bile im oslonac u trenucima slabosti. Njihova nesebična služba bila je usmjerena prema svima koji su trebali pomoć, a osobito prema onima koji su svoj život posvetili Bogu i Crkvi. Kako u svojoj kronici svjedoči s. Emilijana Petrov, u ubožnici „Egipat“ sestre su se  brinule za bolesne svećenike, među kojima je bio i preč. Dujmušić i preč. Igrc. Njih su sestre dvorile u njihovim dugim i teškim bolestima, prateći ih sve do posljednjih trenutaka njihova života. Posljednji svećenik kojeg su ondje njegovale bio je preč. Cankar. I u najtežim ratnim vremenima nisu napuštale svoju misiju, već su, unatoč nestašici i strahotama rata, ostale uz potrebite, svjedočeći tako nesebičnu posvećenost služenju bližnjima (usp. kronika s. M. Emilijane Petrov, Sarajevo). Kronika sestara Služavki Maloga Isusa tako ostaje ne samo spomen na prošlost, već i putokaz za budućnost – da svaka sestra, vođena primjerom prethodnica, hrabro kroči putem evanđeoskog služenja, s povjerenjem u Boga i s radošću u srcu.

Tijekom prvih 50 godina postojanja, kroz kuću „Egipat“ prošlo je više od 10.000 djece i nekoliko stotina starica iz raznih krajeva. Nažalost, 1949. godine komunističke vlasti oduzele su sestrama kuću, protjerale ih iz Bosne, a djecu ostavile na milost tadašnjem društvu. Nakon rata, 1996. godine, kuća je vraćena sestrama, koje su je obnovile i 1999. godine ponovno otvorile vrata djeci. u potrebi.

Brigu o štićenicima od samog početka preuzele su sestre Služavke Maloga Isusa, koje su se nesebično posvetile služenju najpotrebnijima, pružajući im hranu, njegu i duhovnu utjehu. Ubožnica je postala simbol kršćanske ljubavi i milosrđa, a kroz godine je prolazila kroz različite izazove i promjene, prilagođavajući se potrebama vremena. Njihova predanost bila je vidljiva u svakom kutku ubožnice – od kuhinje, gdje su pripremale hranu, do bolesničkih soba gdje su njegovale nemoćne i umiruće. Unatoč iscrpljujućem radu, nikada nisu prestale biti stupovi nade i utjehe za one koji su se u Dom „Egipat“ sklonili od surovosti života.

Život unutar zidova „Egipta“ nosi sa sobom teret brojnih prepreka. Djeca koja tu odrastaju svjedoče ne samo socijalnoj nepravdi, već i složenim emocionalnim i psihološkim borbama. Svaki novi dan donosi izazov – od nedostatka osnovnih materijalnih dobara do borbe s unutarnjim demonima koji se rađaju uslijed osjećaja izoliranosti i neizvjesnosti o budućnosti. U ovoj svakodnevnoj borbi, svaki osmijeh, svaki zagrljaj i svaka riječ podrške postaju vrjedniji od najskupljih dragocjenosti.

Pored materijalnih nedostataka, posebno mjesto zauzima i duhovna oskudica koja pogađa one koji su ostali bez roditeljskog zagrljaja. Ubožnica „Egipat“ mora se suočavati s izazovima pružanja istinske topline i ljubavi, unatoč ograničenim resursima. Izazovi života u ubožnici „Egipat“ nisu samo test snage pojedinaca, već i ogledalo društvenih nejednakosti koje obilježavaju našu svakodnevnicu. No, u toj neizbježnoj borbi leži i prilika za preobrazbu – prilika da se, kroz obrazovanje, međusobnu podršku i zajednički trud, stvori nova perspektiva za one koji uprkos svim nedaćama, sanjaju o danu u kojem će svjetlost nade pobijediti tamu prošlih nevolja.

Kuća ubožnica „Egipat“ je svjedočanstvo ljubavi, požrtvovnosti i služenja. Kroz desetljeća izazova, sestre Služavke Maloga Isusa ostale su vjerni stup ove ustanove, dajući sve od sebe kako bi osigurale dostojanstven život onima koji su često zaboravljeni. Njihov rad i dalje je inspiracija za sve koji vjeruju u moć nesebične ljubavi i brige za bližnje.

Danas Dom „Egipat“, iako moderniziran i prilagođen suvremenim standardima, nastavlja nositi izvorni duh ljubavi i služenja. Sestre Služavke Maloga Isusa, slijedeći primjer svojih prethodnica, i dalje neumorno rade kako bi Dom ostao mjesto dostojanstva, milosrđa i brige za one kojima je najpotrebnije.

s. M. Rita Oborović