25. travnja 2019.

Euharistija središte zajedničkog i molitvenog života

Euharistija je sakramenat ljubavi

Euharistija je izvor i vrhunac cijelog kršćanskog života. Ona je srce redovničkog života. Prva kršćanska zajednica svjedočila je životnost života u Kristu i s Kristom. “U mnoštvu onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša. I nijedan od njih nije svojim zvao ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajedničko.”(Dj 4,32) Bili su postojani u molitvi, lomljenju kruha i u djelima ljubavi, a koji su ih promatrali prepoznavali su da su u ˝Krista obučeni˝. Nazivali su ih ˝oni s Puta˝, oni koji riječju i životom slijede Krista, koji je Put, Istina i Život. Euharistija je ognjište zapaljeno u središtu Božje kuće na kojemu se grije ljubav u obitelji, u župskoj zajednici, u jednoj redovničkoj zajednici, a po njima grije sve s kojima oni dolaze u dodir. Papa Benedikt XVI. je prigodom četrdesetdevetog međunarodnog euharistijskog kongresa, koji je održan u lipnju 2008. godine u Quebecu na temu Euharistija, dar Božji za život svijeta, napisao apostolsku pobudnicu ˝Sacramentum Caritatis˝ – ˝Sakrament ljubavi˝, o Euharistiji, vrelu i vrhuncu života i poslanja Crkve. Papa u ovom dokumentu donosi da je: Euharistija, otajstvo koje valja vjerovati; otajstvo koje valja slaviti; otajstvo koje valja živjeti; otajstvo koje valja naviještati; otajstvo koje valja ponuditi svijetu. U sakramentu euharistije Isus ne dariva 'nešto', nego samoga sebe; daje svoje Tijelo i prolijeva svoju Krv za hranu duša naših. I to trajno, kao lijek za besmrtnost, koji liječi tijelo i dušu. Naš utemeljitelj sluga Božji nadbiskup Josip Stadler u svojim pastoralnim poslanicama jasno ističe što bi euharistijski život i svetkovanje dana Gospodnjega trebalo značiti za obiteljsko zajedništvo. Euharistijski život jedne obitelji, jedne redovničke zajednice, čini da su članovi zajednice povezani vezom ljubavi, koja ih drži u zajedništvu i jedinstvu s Kristom i međusobno.

Blažena Djevica Marija, koja je čitavim svojim bićem euharistijska žena, uzor je kako ćemo biti žene koje žive i djeluju od euharistije i po euharistiji. Marija je u poniznosti, i s vjerom, izgovorila svoj DA, utjelovila u sebe Isusa i rodila ga. I mi svaki put u svetoj pričesti primamo to isto tijelo. Srcem prihvaćamo i vjerom ispovijedamo da je tu Isus, Bog s nama i za nas. Kada je Marija pošla pomoći rodici Elizabeti u krilu je nosila Riječ koja je tijelom postala, ona je postala prvo ˝svetohranište˝ u povijesti, u kojem se Sin Božji, još nevidljiv ljudskim očima, izlaže na klanjanje Elizabeti, ˝zračeći˝ svoje svjetlo preko Marijinih očiju i glasa. Nije li Marijin pogled, zanesen promatranjem lica Krista, tek rođena i položena na njene ruke, nedostiživi uzor ljubavi na kojoj se i mi moramo nadahnuti svaki put kad primimo svetu pričest? Euharistija je uistinu, poput Marijine pjesme, prije svega hvala i zahvaljivanje. Kada Marija kliče: ˝Veliča duša moja Gospodina ..», ona u krilu nosi Isusa. Hvali Oca ˝za˝ Isusa, ali ga hvali također ˝u˝ Isusu i ˝s˝ Isusom. A upravo je to istinski ˝euharistijski stav˝ kojeg i mi moramo imati, da bi sav naš život, poput Marijina, postao jedan Veliča. Na riječi koje svećenika prije pričesti: „Evo Jaganjac Božji evo, onaj koji oduzima grijehe svijeta˝ sa satnikom odgovaramo: ˝Gospodine, nisam dostojna da uniđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će duša moja.˝  Svaki put moja i tvoja vjera, u kruhu i vinu, iznova prepoznaje božanskog Putnika koji je jednog dana stao uz bok dvojice učenika iz Emausa kako bi im oči otvorio svjetlu a srca nadi. U vjeri se klanjamo i molimo Klanjam ti se smjerno tajni Bože naš, što pod prilikama sakrivaš se. Srce Ti se moje sasvim predaje... Isus je došao pod krov našeg tijela, naše duše. Koliko čudesno otajstvo ljubavi i Božje blizine. Koje li divne Božje ljubavi i samilosti.

Primajte, primajte Tijelo Kristovo

Središnje mjesto u pobožnosti i duhovnosti našeg utemeljitelja sluge Božjeg Josipa Stadlera zauzima sakra­mentalni život, a u njemu opet centralno mjesto zauzima presveta euharistija. Stadler je bio euharistijska duša, od samog djetinjstva. Sjetimo se da je upravo onog dana kad su se njegova braća i sestre dijelile obiteljima dobre volje u Slavonskom Brodu on bio u crkvi na klanjanju. Taj trenutak bio je milosni Božji pohod za sav njegov budući život. Stadler je po snazi Euharistije drugima služio i poticao ih da gaje ljubav prema euharistijskom otajstvu. Deset svojih pastoralnih poslanica je posvetio Euharistiji. Napisao je i izdao šest molitvenika, a među njima je i molitvenik "Najljepši dan u životu", koji je priredio je za prvopričesnike, skupa s kanonikom  Jagatićem. Isti molitvenik znatno prerađen izašao je pod naslovom "Put u nebo".  Stadlerovo najdraže mjesto bilo je u crkvi, pred euharistijskim Isusom "pred tabernakulom. Tu je ključ za rješenje Stadlerove veličine i Stadlerovih uspjeha. Tu je nalazio snagu za svoj duhovni život, za svoje pastirsko poslanje, utjehu u teškoćama. Prema vlastitoj želji pokopan je u katedrali, vizavi oltara na kojem je pohranjen Presveti oltarski sakrament.

Utemeljitelj toplo preporuča i nama svojim sestrama euharistijsku duhovnost. U toč. 11. u Okružnici za 25. godišnjicu Družbe piše: "Primajte Tijelo Kristovo …. Primajte ga, primajte s velikim veseljem, jer je to tijelo Sina Boga živoga i našega Spasitelja, pa će Vas osloboditi od svih zemaljskih nagnuća, podizati će Vam srca Vaša k nebu, napunjat će Vas takovim mislima, željama i nagnućima, da će Vam omrznuti zemlja pa ćete jedino ginuti za nebeskim blagom; vodit će Vas sigurnim putem kano svoje zaručnice, pa će Vas u svoje vrijeme uvesti u nebo, gdje će Vas okruniti vijencem vječnoga života, a gdje će ga Vi hvaliti i slaviti posebnom pjesmom, kojom ga hvale i slave jedino djevice." Preporuča sestrama i kratke pohode Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu preko dana. Tako u rukopisu Pravila za služavke siromaha ili malenoga Isusa, Kućni red, piše: " … prije podne mora svaka pohoditi presv. sakramenat, a isto ako i poslie podne. Osim toga kada presv. sakramenat bude u kući, valja ga pohoditi neposredno poslie objeda i poslie večere.".

Euharistija je srce posvećenoga života i škola zajedništva

Euharistija "kao srce crkvenoga života, srce je posvećenoga života. Euharistija po svojoj naravi stoji u središtu posvećenoga života, osobnoga i zajedničarskoga." (Vita consecrata, br. 95.) Papa Ivan Pavao II., u dokumentu Ponovno krenuti od Krista, upućenom posvećenim osobama, naglašava da je euharistija izvor i vrhunac života i apostolskog djelovanja… Ona je izvor duhovnosti pojedinca i ustanova." U svakom liturgijskom slavlju susrećemo se s gorućom Gospodinovom željom da bude sa svojima. Euharistija je trenutak mog osobnog susreta u kojemu Gospodin prihvaća moju krhku ljudskost i zaodijeva je svojom nebeskom milošću. Euharistija je gozba ljubavi. Na gozbu se dolazi u svadbenom ruhu. Stoga je potrebno da čistim srcem, u milosnom ruhu, u dostojanstvu djeteta Božjeg, pristupati na gozbu s Kristom Jaganjcem Božjim. Potrebno je imati strahopoštovanje srca koje se prigiba pred otajstvom Boga koji se stavlja u naše ruke i jezik, kojeg primamo u svoje srce. Najveća Božja odvažnost, a istodobno i najveći izraz njegove milosrdne ljubavi, je da ga smije dodirnuti ne samo naša ruka i jezik nego i naše srce, da Gospodin ulazi u nas i da želi živjeti u nama i s nama, da želi postati središte našega života i njegova preobrazba, kako bi obasjane sjajem njegove milosti mogle svojim životom i druge pričestiti.

Kolika nam je milost od Krista darovana da svaki dan imamo mogućnost biti na njegovoj gozbi ljubavi, blagovati njegovo Tijelo. Čudesno euharistijsko otajstvo kriju zidovi naših samostana, naših samostanskih kapelica. Nemojmo nemarno prolaziti pokraj njih. Krist nas poziva: ˝Dođite k meni svi vi umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.˝ Tijekom dana češće svratimo i barem na trenutak proboravimo pred Gospodinom. Svetohranište je mjesto naše okrepe i mira. Toliko smo puta to iskustveno doživjele. Euharistija mora rasvjetljivati i prožimati čitav dan i sve naše djelovanje,  mijenjati nas na bolje i svetije. Euharistijski Isus nas poziva na svetost srca, na čistoću duše, na obraćenje, na umiranje sebi i svom egoizmu, grijehu, kako bi bile blizu Isusu, da bi Isus rastao u nama i po nama, i našim ispunjenim životom rađao nova zvanja u našoj zajednici. Malenost, euharistijska poniznost, to je ono što Isus od nas očekuje. 

Euharistija stvara i odgaja za zajedništvo. Naše redovničko zajedništvo jedino se može shvatiti u svjetlu euharistije i istinski živjeti snagom euharistije. Euharistijski kruh je izvor i snaga za naše svagdanje predanje Kristu, jedna drugoj i braći ljudima kojima smo u Kristu poslane. Ovo zajedništvo života u zajednici je milosno, nije pisano krvlju, obiteljskim i rodbinskim vezama, nego krvlju Krista nevina i neokaljana Jaganjca, hranjeno je kruhom anđeoskim i pićem duhovnim. Naše redovničko zajedništvo može se kvalitetno živjeti i svjedočiti jedino s Kristom, u Kristu i po Kristu. Krista možemo primati i susresti u svetoj pričesti jedino u zajedništvu s drugima, čiste savjesti, čiste duše i u miru s drugima. U euharistijskom sakramentu Bog nam dolazi u susret, prima nas u svoj očinski naručaj, hrani nas istim kruhom, daje nas jedne drugima za braću i sestre. Iako različite, u svojoj osobnosti i posebnosti, pozvane smo biti jedno Gospodinovo tijelo. Što smo bliže samima sebi i drugima bliže smo i Kristu. Što kvalitetnije živimo zajedništvo jedni s drugima to ćemo kvalitetnije i savršenije živjeti i zajedništvo s Kristom u euharistiji. Kvalitetno zajedništvo s Kristom u euharistiji postaje nam izvor i snaga za zajedništvo života za samostanskim stolom, za savjesno obavljanje povjerenih dužnosti, za radosni susret sa sestrama i s drugima, za strpljivo prihvaćanje jedni drugih, za strpljivo nošenje bolesti, patnje i nemoći.

Euharistija je mir koji dolazi od Gospodina. Taj mir i radost Božje blizine u nama potrebno je da svjedočimo i njime zračimo oko sebe. Euharistija se živi i nastavlja u služenju bližnjima. Stoga je euharistijsko štovanje škola djelotvorne ljubavi prema bližnjemu. Čin euharistije je služenje drugima, jer služeći drugima služimo samome Isusu Kristu. ˝Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!˝ (Mt 25,40). Ova evanđeoska riječ treba da nosi i pokreće moj život. Ona je nadahnjivala našeg utemeljitelja, nadahnjivala je sestre koje su živjele prije nas, koje su u duhu karizme naše Družbe s ljubavlju služile Isusovoj najmanjoj braći i sestrama. I mi danas, male sestre Služavke Malog Isusa, male Božje žene, vjerujmo da smo izabrane, blagoslovljene i razlomljene  kako bi bile  kruh koji će se umnožiti davanjem drugima. ˝Kruh koji ću ja dati tijelo je moje, i vino koji ću ja dati krv je moja.˝ Njime svaki dan nahranjene i napojene, rosom ove milosti osvježene,  novim poletom i zanosom pođimo braći i sestrama u susret. Nemojmo tražiti da oni dođu k nama. Mi ih same potražimo. Tu su nam na domak ruke. Otvorimo oči vjere i dok nam srce gori od ljubavi prema Isusu kojeg smo u svetoj pričesti primile prepoznajmo ga u  svojim sestrama u zajednici, u onima koje susrećemo, s kojima živimo, s kojima radimo, u onima na ulici u onima koji su bez nade, bez osmjeha na licu, tužnih, upalih i zamagljenih pogleda, bez nade i cilja, razočarani, ovisnici o raznim porocima, u siromasima svake vrste, napuštenima i zapuštenima, osamljenima, potrebnicima na duši i tijelu. Prepoznajmo ga u njima i pričestimo ih ljubavlju, molitvom, dobrotom. Služavka Malog Isusa je žena koja živi od euharistije.

Sestro, moje i tvoje srce mora biti stanom Božjim, u kojem će živjeti ljubav ˝Betlehema˝, ljubav ˝križa˝, ljubav ˝Tabernakula˝, iz kojih će žariti plamen Božje ljubavi, dobrote, radosti, duhovnosti i ljudima oko nas. Gospodine, pomozi nam da svojim euharistijskim životom odražavamo sjaj i ljepotu potpunog pripadanja Gospodinu, da što srcem vjerujem, ustima ispovijedam,  to i djelom činim, na slavu Božju i na spasenje ljudi. Sestro, u meni  i tebi, euharistijski Isus neka živi ovdje i sada, u našim srcima i po našim životima. Po meni i tebi On neka je navješten, hvaljen i slavljen!

 s. Maneta Mijoč