Došašće – vrijeme šutnje, straha, radosti
Hrvatski zavod sv. Jeronima u Rimu, u nedjelju 10. prosinca 2017., organizirao je adventsku duhovnu obnovu za hrvatske redovnice u gradu Rimu. Duhovnu obnovu je vodio don Bože Radoš, rektor zavoda, na temu „Pedagogija Došašća“.
Svoje razmatranje don Bože je započeo mislima suvremenog vremena Došašća. Svijet nam sve ranije i ranije nameće ugođaj Božića i to najčešće zbog marketinga. Već prije prve nedjelje Došašća gotovo je sve okićeno lampicama i božićnim ukrasima, već sada su na mnogim mjestima, pa i crkvama postavljene jaslice, okićeni borovi…kao da se vrijeme Došašća želi preskočiti, zanemariti. Zašto ga preskačemo? Ono je posebno vrijeme koje u sebi nosi veliko bogatstvo. Ono je vrijeme radosti. U njemu je skrivena poruka Božića i ako je ne otkrijemo u Došašću ne možemo je zaživjeti u Božiću. Došašće je vrijeme hvalospjeva obučenog u šutnju, vrijeme malenih svjetala (svijeća) koje se pale po ljudima tog vremena (Zaharija, Elizabeta, Ivan Krstitelj, Josip, Marija). Razmatrajući živote ovih „malih svjetala“, don Bože je prikazao najvažnije karakteristike sakrivene u ovom vremenu, a to su šutnja, strah i radost.
Bez šutnje nema dobrog govora. Njome izražavamo svoju dubinu, a riječima ju iznosimo. U šutnji se Božja Riječ „probavlja“. Došašće i šutnja pričaju posebnu priču: šutnja je koljevka u kojoj se rađa Riječ. Kada čovjek zašuti, Bog uzima mikrofon i progovara.
Zahariji je Bog progovorio po anđelu u tišini Hrama. Kad je anđeo govorio Zaharija se zadivio, zašutio, a tek nakon toga progovorio da ne razumije kako može biti ono o čemu mu anđeo govori. I nakon toga ostaje nijem – primio je otajstvo koje treba otkriti u šutnji, u sebi; treba kopati u nutrini dok ne dođe do onog najdubljeg što je Bog u njega zasadio.
Elizabeta kada je spoznala što se događa u njenoj utrobi odlazi u gorje čime se želi reći da se povukla u osamu, u samoću, na mjesto gdje može govoriti sama sa sobom jer je spoznala da je ono što joj se događa djelo Božje. Bog je odvaja u gorje da može čuti, spoznati glas Onoga koji joj dolazi u pohod i zato ga je prepoznala kad je došao.
Šutnja izražava i Božju prisutnost. Kada Bog dođe, čovjek zašuti. Marija je žena adventske šutnje. Razgovor koji se odvija između nje i Elizabete kada se susretnu zapravo nije razgovor između njih dviju već razgovor s Bogom. Njihov govor hvala je Bogu.
Čovjek duboke šutnje je Josip. On šuti u svakom trenutku svoga života – i kada zna što se događa i kad ne zna. Bog mu se uvijek javlja u snu, tj. duboko u njemu.
Vrhunac šutnje ostvaren je u samoj noći rođenja; „cijela zemlja zašuti…“ da bi se Bog mogao roditi. A nakon šutnje dolazi pjesma: Blagoslovljen, Veliča, Sad otpuštaš, Slava himni su nastali iz šutnje. Stoga je Došašće i vrijeme u kojem učimo kako moliti, ali i vrijeme Duha Svetoga. Gdje je šutnja ondje je i Duh Sveti. Kada na Mariju silazi Duh ona se nalazi „u svojoj kući“ tj. u sebi, i potom odgovara „Neka mi bude“.
Najizraženiji osjećaj vremena Došašća jeste strah. Svi likovi Došašća su ga iskusili. Kada anđeo dolazi Mariji ona se smete, odnosno uplaši, a potom je anđeo hrabri riječima „Ne boj se, Marijo!“(Lk 1,30). Kada Zahariji u Hramu dolazi anđeo „prepade se i strah ga spopade“ (Lk 1,12), a anđeo mu govori „Ne boj se, Zaharija!“ (Lk 1,13). Anđeo ga zove imenom što je izraz blizine, znak da ga poznaje. Josipu u snu progovara „Ne boj se uzeti Mariju, ženu svoju“ (Mt 1,20). Susjede Zaharije i Elizabete „strah spopade“ (Lk 1,65) i pitahu se „Što li će biti od ovoga djeteta?“ (Lk1,66). Kada anđeo dolazi pastirima javiti Isusovo rođenje „silno se prestrašiše“ (Lk 2,9). Strah je onaj koji ih priprema na nešto novo, na nešto što dolazi. Spopada ih strah jer stoje pred Bogom. On je izraz Božje moći i veličine, a naše ljudske ranjivosti. Strah je dar koji dolazi od Boga budeći u nama svijest da stojimo pred Njim. Kad se Bog približava, nutrina zatitra, ali Bog nam progovara: „Ne boj se! Znam tvoju nutrinu, tvoju slabost, poznajem te i uz tebe sam.“ Bojimo se kad nam se Bog približava jer znamo da nismo dostojni susreta s Njim, a On nam baš zbog toga što zna da se bojimo dolazi.
Na vrhuncu, Došašće je vrijeme radosti darovane nam po rođenju Djeteta. Došašće je vrijeme stvarne Božje prisutnosti još nevidljive. Ono je poput vulkana što ključa kako bi na vrhuncu izbacilo „lavu“ radosti iz svoje najdublje nutrine.
Po završetku razmatranja i nakon kratke diskusije zadržali smo se malo u ugodnom druženju, a potom u crkvi bijaše prilika za sakrament pomirenja. Duhovnu obnovu završili smo pjevanom Večernjom molitvom i Euharistijskim slavljem koje je slavio don Bože s nekolicinom svećenika iz Zavoda sv. Jeronima.
Zahvaljujući Gospodinu na svim milostima koje smo primile po ovom danu nastojmo pripremiti svoja srca otkrivajući Njegov glas u šutnji, u tišini vlastite nutrine kako bismo ga prepoznale kada dođe u božićnoj noći i zajedno s anđelima radosno zapjevale „Slava Bogu na visini!“.
s. Martina Vugrinec