Na vjeronauku, časna Marta nas je pozvala da joj dođemo u posjet u samostan i malo upoznamo kako redovnice žive. Ruža i ja smo se prijavile. Bilo je dogovoreno naći se u 9 sati i biti tamo do 15 sati. 

Provesti dan u samostanu se činilo kao dobra ideja dok nisam shvatila da to znači ustajanje u 7:30 u subotu. Pokušala sam naći neki izgovor i nadala se da će Ruža otkazati. Ruža nije otkazala, a nisam ni ja našla neki izgovor, pa sam otišla. I još mi je kasnio bus, tako da nisam bila baš raspoložena. Samostan se nalazi blizu Kaptola i izvana uopće ne izgleda kao samostan. Sestre su nas lijepo dočekale sa stvarno velikim smiješkom, a i one s nama. Uspjele su me razvedriti u samo par minuta, zapravo, teško je biti neraspoložen u njihovoj blizini. Tamo sve pršti od radosti i smjeha.

Časne sestre se bude rano i cijeli dan provedu žrtvujući se i brinući za druge, sa smiješkom naravno. Imaju molitvu koju smo i mi molili tri puta dnevno.

Onda smo govorili o njihovoj Družbi sestara Služavki Malog Isusa i utemeljitelju, nadbiskupu Josipu Stadleru.

Razmišljali smo o projektima ljubavi, malim svakodnevnim dobrim djelima. Nakon toga došao je vjerojatno najbolji dio cijelog dana - posjet staračkom domu. Uz to što vode samostan, časne sestre vode i starački dom i vrtić. Posjetile smo vesele gospođe i malo porazgovarale s njima. Svaka od njih je bila jako draga, zabavna, gostoljubiva i bilo nam je jako lijepo provesti s njima barem malo vremena. Ali morale su na ručak i pozdravile smo ih jednom pjesmom.

Došlo je vrijeme i za naš ručak, a poslije ručka i za igru. Stvarno smo se zabavile i nasmijale. Za kraj smo imale prekrasno klanjanje i prekrasne pjesme. Vrijeme nam je prošlo jako brzo i stekle smo puno novih iskustava, upoznale puno novih ljudi i njihovih priča.

Život u samostanu ispunjen je pravom srećom, radošću, jednostavnošću, skromnošću i ljubavlju.

Klara Kerić