Nadbiskup Stadler i financije

Nedavno je objavljena knjiga profesora povijesti na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu Milenka Krešića Nadbiskup Stadler i financije: gradnje, nekretnine, poslovi (220 stranica) a u izdanju Katoličkog bogoslovnog fakulteta iz Sarajeva i Glasa Koncila iz Zagreba (2021). Dugo je se čekalo na ovakvu knjigu jer je često bilo sporenja i sumnji oko ovih pitanja pa i u kontekstu Stadlerove beatifikacije. Uvijek su financije problem. Autor se nada da će ova studija „dobrim dijelom, rasvijetliti i dati jedan cjelovitiji uvid i u ovaj dio Stadlerova života i djelovanja“ (9. strana).

Sadržaj knjige

Studija je podijeljena u 12 poglavlja: 1. Nadbiskup Stadler – prvo mjesto stanovanja; 2. Gradnja sarajevske prvostolnice; 3. Gradnja travničkog sjemeništa; 4. Gradnja bogoslovnog sjemeništa; 5. Nekretnine, gradnje i zaduženja do svibnja 1899.; 6. Nove nekretnine i zaduženja od kraja 1899. do kraja 1903.; 7. Nekretnine i zaduženja od 1904. do 1912.; 8. Afera Lesić – Nastić; 9. Nadbiskupovi poslovi do 1914.; 10. Velika financijska kriza: 1910.-1912.; 11. Nadbiskupijski i sestarski poslovi od 1912. do početka rata – supervizija delegata Bastiena; 12. 1917. i rješenje problema.

Studija je rađena na temelju sačuvanih i dostupnih arhivskih podataka no mnogi dokumenti za ovu studiju nisu sačuvani, kao npr. Knjige računa, razne uplatnice i isplatnice što je sačuvano tek djelomično. Arhiv Vrhbosanske nadbiskupije, služavki Malog Isusa, austrougarske uprave u Sarajevu, Svete Stolice prema autorovoj tvrdnji poprilično su detaljno pregledani (str. 9).  Iz sačuvanih knjiga računa sestara Služavki Malog Isusa, koje je Stadler i osnovao, od 1890. do 1903. vidi se da je „Stadler financije Sirotišta vodio vrlo detaljno“, pa se analogijom može zaključiti da je tako detaljno vodio i financije Nadbiskupije i drugih sestarskih poslova, te je tim veća šteta što nema većine nadbiskupijskih i drugih sestarskih knjiga računa. Stoga je  hvale vrijedno da sadašnja Vrhovna uprava SMI posebnu pažnju posvećuje uređenju arhiva koji je bio u matičnoj kući u Zagrebu a koja je nepovratno oštećena u lanjskom potresu.

Od velike koristi u radu bila su mu i dva neizdana spisa: životopis nadbiskupa Stadlera koji je sastavio njegov suvremenik isusovac o. Franjo Ksaver Hammerl. Dr. Josip Stadler erster Erzbischof von Vrhbosna. (dr. J.S. prvi vrhbosanski nadbiskup). Drugi spis je svećenika i Stadlerovog tajnika (1900.-1905.) Marka Tvrtkovića naslovljen Služavkama malog Isusa. Preporučujemo  da se ovi spisi objave. Krešić i ne misli da je njegovo djelo savršeno te dodaje: „Nadam se da će neki budući istraživači moguće propuste nadopuniti“ (10.).

Sagrađena 31 zgrada

Za bolje razumijevanje brojne i ogromne gradnje treba podsjetiti da je  Stadler došao u Sarajevo 1882. godine i da nije imao nikakvu kuću, dapače sve do 1895. bio je podstanar. U Sarajevu je, u vrijeme njegova dolaska, živjelo oko 20.000 stanovnika od čega samo 698 katolika. A Stadler je ostavio vrhbosanskoj nadbiskupiji i sestrama 31 zgradu. Sve što je gradio bilo je lijepo, veliko i često monumentalno kao travnička gimnazija, Betlehem i druge te su građene na dobrim lokacijama. I katedralu je htio veću, ali austro-ugarska vlada nije dopustila. Očito ga je za to inspirirao i Rim u kojem je studirao, tako da Bogoslovija asocira na baziliku sv. Petra u Rimu. 

U arhitektu Josipu Vancašu koji je bio i glavni njegov projektant imao je vrsnog suradnika i vjerna prijatelja sve do Stadlerove smrti. Jedan od glavnih graditelja bio je Ivan Holz iz Požege. Kod blagoslova početka gradnje Bogoslovije Stadler je rekao: „tako te svatko prolazeć pokraj ove sgrade (!) i motreć ju i sam se uznese do nebeskih visina“ (48-49.) O Stadlerovoj viziji i karakteru svjedoči npr. i za današnje prilike kupovina nevjerojatno golemih imanja sestrama u Vitezu (379 duluma, 121. strana), Čardaku/Modriča  (350 hektara, 125. strana) i drugo. I na imanjima su sagrađeni  lijepi samostani i crkve koje su i danas na ponos. Jednom prilikom veli: „Eto me Bog upravo sili, da gradim“ (74.). Kad se uzme u obzir ondašnja tehnika, vrsta građevinskih materijala, teška komunikacija - zamislite odlazak konjskom kočijom u Vitez ili Čardak – nemanje stalnih financija onda je s pravom đakovački biskup Strossmayer, koji je bio i Stadlerov značajan donator, nazvao Stadlera čudotvorcem (75.).

Sposoban gospodarstvenik

Često su protivnici govorili kako su ga vlada  i Vatikan obilno financirali. Nekad se propagandistički predstavljalo kao da je imao pravo koristiti račune vlade bez ograničenja. Od vlade su sve vjerske zajednice dobivale godišnje sume proporcionalno broju vjernika, broju studenata teologije i učenika gimnazija (usp. 129.).  Za neki projekt mu je vlada dala simboličnih 1.000 kruna. A jednom piše da mu vatikanska kongregacija Propaganda fide, pod koju je BiH donedavno potpadala za prvih 11 godina biskupovanja ništa nije dala. Stadler je gradio pozajmicama, milodarima, osnivanjem i ulaganjem u neka poduzeća, najamninama od kupljenih kuća (99). I posebno je gradio s Božjom pomoću. Novost je ove knjige da se Stadler najviše financirao kreditima kod banaka kao što su državna Zemaljska banka iz Sarajeva, Ćirilo-Metodska založna iz Brna (Češka), Hrvatsko-slavonska zemaljska hipotekrana banka i druge. Često ih je reprogramirao, često davao imovinu pod hipoteku a jednom je sva nadbiskupijska imovina bila založena (82). Sve ovo pokazuje da je Stadler znao dobro raditi  i biznis. Ako bi čovjek živio i radio strahujući od neuspjeha, onda ne bi nikad ništa gradio ni radio, ne bi ni sjeo u auto jer se može dogoditi udes.

Poduzetnik

Jedna od diskutabilnih tema iza Stadlerova života jest osnivanje poduzeća i kupovanje dionica nekih poduzeća. Osnovao je siranu, tvornicu pića, tiskaru, bio je dioničar u pilani, ugljen-majdanu, brodovima Bosanka i Imacculata. Neke od ovih firmi i Stadlerovih udjela nije bilo uspješno. A tko je to uspješan u svemu? Samo oni koji su neupućeni ili nekada zlobni mogu to pojednostavljeno prigovarati. I u naše doba firme nastaju kao gljive poslije kiše ali i nestaju kao jutarnja rosa. U razvijenoj zemlji Italiji 2018. godine propalo je preko 11.000 firmi. Ne može svatko biti uspješan. Osim subjektivnih razloga postoje i objektivni. Mnogi ljudi su i nepošteni. Neki su ga prevarili. Svećenik u principu mora biti naivan, jer mora ljudima vjerovati a ne može prvo sumnjati ili smatrati ih u startu lopovima i varalicama. Ljude se ne poznaje pravo dok se počne s njima raditi, lako je kavu piti i neobavezno ćaskati. Stara je izreka da je đavao rekao kad je izmišljen novac da je stekao brata. Često je veliki problem što neki ljudi misle da znaju a ne znaju i to teško shvaćaju i još teže prihvaćaju. Inače ima puno dobrih radnika, ali vrlo malo uspješnih upravitelja. Ako nema uspješnih upravitelja, dobri radnici nisu dovoljni za uspjeh firme.

Nema dugova

Najvažniji zaključak knjige je da nakon Stadlerove smrti nije ostalo dugova, što je osim materijalnog i moralno važno. To svjedoči i njegov tajnik Tvrtković (Josip Stadler, Zagreb 2017, 79, 82, 84 str.) Jedna ilustracija to potkrepljuje kad piše nunciju u Beču 1900. „da su travničko sjemenište i gimnazija bez duga“ (40.).

A i da je ostalo dugova izišli bi na površinu i banke i druge institucije bi potraživale dugove jer to kod njih lako ne zastarijeva. A ostala je tako velika imovina Nadbiskupiji i sestrama da i danas živimo u tim zgradama. Netko reče koliko je Stadler napravio mi ne možemo ni okrečiti. Jedan od parametara Stadlerove graditeljske veličine može biti usporedba s mostarskim i banjalučkim biskupima i provincijalima. Po onom što se zna nitko nije ni blizu sagradio kao Stadler, a moglo bi se čak reći da svi zajedno nisu napravili koliko Stadler. Sva osporavanja, napadi i klevete ne mogu ovo umanjiti. I u Stadlerovom slučaju vrijedi ona: Tko nema protivnika ništarija je.

Prof. Krešić je ovom studijom popunio jednu važnu prazninu iz Stadlerova djelovanja.  Teško je bilo prihvatiti se ove teme jer nije baš teološka i striktno povijesna, i trebalo se baviti pomalo njemu stranim temama kao što su financije, građevine, krediti, zemljišta. Zaslužio je titulu začasnog kanonika i sluge malog Isusa a svakako je postao „prijatelj Malog Isusa“.

Duhovna ostavština

Da ne bi ostala jednostrana slika, treba dodati da je Nadbiskup objavio 15-tak knjiga, preveo Novi zavjet i vodio Nadbiskupiju i družbu Sestara Malog Isusa. Hvala mu za ovo kao i za sve ostalo što je učinio za dijecezanske svećenike, Nadbiskupiju i sestre kao i svu mjesnu Crkvu. Ako je Stadler negdje loše investirao, svakako odlična mu je „investicija“ osnivanje družbe Služavki Malog Isusa. One trajno svjedoče i produžuju njegovu duhovnost, njegovu brigu za siromahe, i tako živi Stadler i njegovo djelo. Sestre puno čine da se populariziraju njegove ideje, njegov primjer svećenika i biskupa kroz molitve i stalno obilježavanje Stadlerovog dana dan smrti (8. u mjesecu), kroz organiziranje raznih skupova, kroz djelovanje Prijatelja malog Isusa i kroz objavljivanje knjiga. Tako da je i postulaturi na čelu s prof. dr. Pavom Jurišićem lakše ostvarivati sve što je potrebno za Stadlerovo proglašenje blaženim.

Spomenuti tajnik Tvrtković tvrdi da je Stadler bio u molitvi i „trajnome sjedinjenju s Bogom“ i u tom je „ključ njegove svetosti, njegove veličine i čudesnih uspjeha“ (Josip Stadler, Zagreb 2017, 62. strana). Sigurno bez ovoga se ne može razumjeti lik i djelo sluge Božjega Josipa Stadlera koji će biti, ako Bog da i službeno biti proglašen svetim, no i danas mu se može svatko utjecati kao svecu. Što se tiče potrebnog čuda za proglašenje blaženim i svetim, pa biskup Strossmayer je Stadlera za života nazvao čudotvorcem i to stoji do danas. Ako je on za života činio čudesa, onda ih zasigurno i sada čini. Da je puno opstalo i to nakon tri rata od onoga materijalnog i duhovnog što je učinio, to su već dovoljna čudesa.

Franjo Topić