„…U našoj Nadbiskupiji običaj je da se redovnice koje mogu okupe na zajedničku duhovnu obnovu u korizmi…“

Ovo je dio teksta kojim je delegat za redovnice fra Kristijan Stipanović obavijestio i pozvao redovnice splitsko-makarske Nadbiskupije na duhovnu obnovu na petu korizmenu nedjelju 17. ožujka u crkvi „Gospe od Zdravlja“ u Splitu.

Danas je svetište  crkve „Gospe od Zdravlja“ bilo prepuno redovnica koje su mogle doći i biti obogaćene sadržajem obnove. 

Na početku programa  delegat fra Kristijan pozdravio je sve prisutne sestre i zahvalio što su se u tako velikom broju odazvale i prihvatile poziv.

Naših sestara bio je respektabilan broj. Došle su iz svih zajednica iz Grada : Split: „Sv. Ana“, „Mali Isus“-Bačvice, Svećenički dom, Nadbiskupska kuća, Šine, i okolice: Solin,  Jesenice, K Kambelovc, , Košute, Omiš, Vrgorc. Sutivan i Dugopolje.

Duhovna obnova započela je  slavljenjem  časoslova „Večernje“ koju su animirale naše sestre iz svih zajednica, a na molitvu je pozvao  fra Martin Jaković, konventualac iz samostana sv. Frane na Obali.

Nakon otpjevanih psalama iz Večernje, u kojima su sudjelovale sve sestre u svetištu, slijedio je nagovor fra Martina, koji je citirao tekst iz proroka Iz 49, 1-6 Druga pjesma o Sluzi Jahvinom i nastavio:

„Izaija u ovoj pjesmi opisuje svoj poziv. No prorok želi priopćiti nešto vrlo važno, nešto što se tiče ne samo njega nego i svih naroda. Sadržaj njegova proglasa može se izreći u dvije riječi:pozvan i na što sam pozvan?

Analizirajući tekst, možemo pronaći četiri kategorije pozvanih. To su: Isus Krist, Izrael, Izaija i svatko od nas.

1. Isus – je sam primjenio ovo Izaijino proroštvo na sama sebe kad je na početku svoga javnog djelovanja proglasio kako je došao da bude svjetlost narodima. I mi prepoznajemo u Isus onoga koji je prosvijetlio naš život i koji je postao naš spas.

2. Izael – ova se pjesma odnosi i na izraelski narod u kojem će se Bog proslaviti. Izrael je dobio sve darove od Boga ne samo za sebe nego i kao svjedočanstvo za druge narode. Nijedan Božji dar nije darovan samo pojedincu za sebičnu upotrebu, nego mora postati sredstvo za naviještanje Božje ljubavi.

3. Izaija – prorok misli na sebe, kad govori o tome  da ga je Gospodin pozvao  od krila materina i povjerio mu poslanje da bude Božji prorok.

4. Svatko od nas – Ova se pjesma odnosi na svakog od nas. Svi smo mi, svatko pojedinačno, sluga božji.Mi smo izabrani da budemo što jesmo, sluga Božji. Mi smo izabrani da budemo što jesmo, još prije nego smo se rodili. Iz toga slijedi da to što jesmo i što radimo ne činimo samo po vlastitom nahođenju, po vlastitoj volji, nego po Božjem nalogu. To je izvor naše snage, jedinstvo našeg uspjeha. To bi značilo da vjerujemo u milost vlastitog zvanja. Smijemo računati s tom milošću uvijek i posvuda, osobito u teškim trenutcima naše službe, kad nam se čini da se nalazimo u Izaijinoj situaciji da nas netko ne shvaća, da ne cijeni trud i rad, kao da je naš život prazan i besplodan. Ohrabrimo se tada lijepim riječima proroka:Bog je naše pravo, kod Njega je naša nagrada, u Bogu je naša snaga. Potrebna nam je mistična duhovnost koja znači živjeti u Božjoj prisutnosti.

Na što smo pozvani? Imamo jedno poslanje. To se poslanje može raščlaniti na četiri zadatka.

1. Naša usta moraju biti kao britak mač. Mi moramo govoriti o Bogu i o Isusu, govoriti riječima, ali i životom, govoriti ljudima i među sobom u našim samostanskom svijetu. Nekad su postojali duhovni razgovori o nekoj duhovnoj temi. To je bilo produbljivanje Božje riječi što je koristilo našem zvanju. Duhovna obnova je pogodno vrijeme za ispitivanje sebe u svjetlu Isusove ljubavi prema nama. Iz tog razloga se možemo pitati o čemu mi govorimo, ili o čemu ne govorimo, kakve su naše riječi, što izlazi iz naših usta? Možda teške riječi, uvrede, poruge, osude, klevete… umjesto riječi utjehe, ohrabrenja i zahvalnosti.
2. Naš život mora biti kao oštra strijela  koja leti prema svojem cilju i ništa je ne može zaustaviti. Biti kršćanin, svećenik, redovnik ili redovnica znači živjeti svoj život očiju uprtih u Boga i u vječnost, letjeti prema Bogu poput strijele. Imajmo smjelosti usredotočiti svoje misli na Boga, uložiti svoje vrijeme u Božje stvari, puniti svoje srca ljubavlju prema Njegovu kraljevstvu. Pitajmo se kamo zapravo ide naš život: koliko beskorisnih tričarija, koliko gubljenja vremena, koliko besciljnih lutanja imamo… umjesto da muževno koračamo prema cilju.
3. Mi smo sluge Gospodnje.  To znači da nismo gospodari svoga zvanja, nego sluge, koje nastoje vršiti volju gospodara svoga. Tvrdoglavosti nema mjesta u našem zvanju, jer nas izbacuje iz tijeka staleške milosti. Bit redovničkog  posvećenja, što se ostvaruje po zavjetima, jest da želimo  tražiti i vršiti volju Božju. Pitajmo se koliko se puta ponašamo bahato, umišljeno, kao da smo mi gospodari zvanja, kako malo brige da dobro vršimo svoje poslanje, svoje molitve… umjesto da se iz dana u dan pitamo sa sv. Pavlom: Gospodine, što hoćeš da učinim?
4. Mi smo postavljeni da budemo svjetlo narodima.  Naše je zvanje univerzalno, sveopće. Samo naše postojanje već je svjedočanstvo, opomena, poticaj za mnoge. Stoga ima smisla truditi se oko vlastita savršenstva, osobne svetosti, produbljivanja duhovnog života, jer svatko je od nas kao malo sunce koje grije onoga koji mu se približava. Nemojmo se bojati riječi osobna svetost, jer ona jednostavno znači vlastitu puninu, postizanje onog cilja, za koji smo stvoreni i za kojim čeznemo čitavim bičem.

Prije nekoliko godina proglašena je blaženom Eugenija Picco, redovnica, učiteljica novakinja, poglavarica. Nesebičnost njezinog životnog puta sastoji se u tom da je u djetinjstvu i mladenaštvu imala prilično rastrgan život No imala je jedan trenutak snažnog obraćenja, nakon čega je čvrstom voljom zakoračila na put svetosti . I postala je. Možda nas neće proglasiti službeno blaženima,ali ne bismo se smjeli bojati ni mi i reći te tri riječi: „Želim biti svet“,  jer na to me poziva  Bog koji me je odabrao od utrobe moje majke i postavio me da budem svjetlo narodima.

Svijet je pun onih koji traže Isusa. A gdje su oni koji će ga pokazati? Gdje su danas oni koji se ne skrivaju sa svojim znanjem ili svojom vjerom? I mi imamo tisuće načina pokazati svijetu tko je, gdje je i kakav je isus Krist. To je naša misija u svijetu.

Isusovo držanje uzmimo kao svoj uzor. Poslušnost Ocu i darivanje čovjeku. To su dvije strane kršćanskog života. Čovjek je sa svih strana ugrožen, prijeti mu smrt. Potrebno je okrenuti se životu, stati na stranu Isusa Krista. Tako ćemo postati životvorci, mirotvorci i ujedinitelji svih ljudi.

_ „Onome tko traži sunce, nije dovoljna mala svjetiljka, onome tko traži Izvor, nije dovoljan jedna kap, onome tko traži sve, nije dovoljno samo nešto malo, onome tko traži Učitelja, nije dovoljan priučeni učenik ili šegrt.“ Na nama je odlučiti se i birati između tih mogućnosti.“

Završio je riječima – čisto srce stvori mi Bože i duh postojan obnovi u meni. Vrati mi radost svoga spasenja i učvrsti me duhom spremnim.

Nakon njegova  nagovora slijedila je adoracija pred Presvetim koju je predvodio fra Kristijan. Obogatio nas je meditacijom  o riječima:Što govorim? Kako slušam?

Nakon blagoslova bila je mogućnost pojedinačne ispovijedi.

s. M. L. B.