Korizmenim hodom u samostanu Egipat do Uskrsloga Krista
Već duže vrijeme priča se o pandemiji corona virusa, ona je glavna tema mnogih ljudi. Prošle godine, baš nekako u ovo vrijeme, ta opasna zaraza koja je pogodila cijeli svijet počela je plašiti ljude u Bosni i Hercegovini. Mnogo toga je rečeno o njoj, svi su se zanimali da što bolje i detaljnije preispitaju njezin identitet, da prouče njezin način funkcioniranja, te djelovanja na ljudski organizam. Ona je zauzela prevelik dio u životu svake osobe. Ljudi su se međusobno udaljili; prijatelji više ne znaju kako da se pozdrave, odnosi u obitelji postali su drugačiji, svi su se zatvorili u svoj svijet, kao da je svatko dostatan samome sebi. Upravo u tom trenutku, kada ljudsko srce prestaje da kuca za Boga i čovjeka, pruži mu se nova prilika kako bi popravio svoj odnos prema bratu čovjeku i svome Gospodaru. To vrijeme je blagoslovljeno, od Boga dano. To se vrijeme naziva korizma.
Prema definiciji, koja je preuzeta iz „Direktorija o pučkoj pobožnosti i liturgiji, korizma je vrijeme koje prethodi i oraspoložuje za slavlje Vazma. Vrijeme slušanja Božje Riječi, obraćenja, priprave i spomena krštenja, pomirenja s Bogom, te s braćom i sestrama, vrijeme češćeg posezanja za oružjem kršćanske pokore; molitvom, postom i dobrim djelima.“ Da bi korizma urodila dobrim plodom važno je donijete i neke odluke, odricanja. Korizmeni hod sestara Služavki Malog Isusa u samostanu „Egipat,“ bio je ispunjen i bogat. Svakoga petka u sarajevskoj katedrali Presvetog Srca Isusova pobožnost križnoga puta predvodile su sestre koje djeluju na području Sarajeva, a liturgijska slavlja profesori sa KFB u Sarajevu. Sestre su sudjelovanjem na ovoj pobožnosti i propovijedima, imale priliku mnogo toga čuti, te time izgraditi još dublji odnos s Gospodinom. Tema korizmenih propovijedi bila je Riječ Božja, koja je i danas, unatoč mnogobrojnim okolnostima, vrlo živa i zahvaća srca ljudi. Vrhunac korizme je veliki tjedan koji je bogat liturgijskim slavljem i obredima. To je najsvečaniji dio korizme, kada čovjek, ma koliko grešan i daleko bio od Boga, može ponovno doživjeti Božju prisutnost u svome životu, ako to želi. Prošle godine, slavlje velikog tjedna i Uskrsa, pratilo se putem medija, preko malih televizijskih ekrana, a ove godine je situacija s pandemijom stabilnija, pa su epidemiološke mjere dopustile svečano slavlje ovih najsvetijih dana.
Na obredima u katedrali sudjelovale su sestre Služavke Malog Isusa zajedno sa djevojkama iz Stadlerovog dječjeg „Egipta“ (SDE). Slavlje Velikog Četvrtka, Velikog Petka i Velike Subote, zbilja su obogatile ljudske duše. Kroz te dane sestre su promišljale o Kristovoj slavnoj muci, smrti i konačno o Njegovoj pobjedi nad zlom. Na Veliki Petak, kada se spominjemo Kristove muke i smrti za nas ljude, u katedrali je održano cjelodnevno klanjanje Isusu, na njegovu grobu. Taj su dan sestre provele u sabranosti i tišini, zahvaljući Gospodinu za silnu ljubav koju im je darovao. Nakon proživljenog Velikog Petka, uslijedilo je bdijenje, iščekivanje Kristova slavnog Uskrsnuća - Velika Subota. Misu vazmenog bdijenja u sarajevskoj katedrali Presvetog Srca Isusova u 19:00h predslavio je nadbiskup koadjutor mons. Tomo Vukšić. Na vazemenom bdijenju sudjelovale su sestre iz samostana „Egipat“ zajedno sa djevojkama iz SDE. Za razliku od svih ostali kršćanskih svečanosti, čiji početak je uvijek u osvijetljenom prostoru, slavlje uskrsnoga bdijenja zajednica vjernika svaki put započinje u mraku. I dok se kod svih ostalih svečanosti posebna pozornost posvećuje osvjetljenju molitvenoga prostora, na početku uskrsnoga bdijenja sve se odvija u tami. Vazmeno bdijenje započelo je obredom u kojemu je i velika uskrsna svijeća na početku bila bez plamena. Od pripravljenog ognja pali se uskrsna svijeća čiji je plamen simbolično razbio tamu. Dogodilo se to uz poklik „Svjetlo Kristovo“, koje ta velika svijeća naznačuje, te se od njezina plamena, od toga „Svjetla Kristova“, upali svijeća svih nazočnih vjernika, tako da je i to „Svjetlo Kristovo“ zasjalo i rukama vjernoga puka. Središnja poruka biskupa Vukšića bila je na poticaj vjernicima da se ne boje zla koje je zahvatilo ovaj svijet, pamdemije, koja je rastavila najdraže. Ohrabrio je i potaknuo puk na prvotno poslanje vjernik, a to je navješćivanje radosne vijesti – Uskrsloga Krista. U tom duhu ohrabrenja i poticaja završeno je vazmeno bdijenje, stigla je svetkovina Uskrsa. Vraćena je ponovno nada onima koji su se prestali nadati, Krist je Uskrsnuo.
Uskrs, najveća kršćanska svetkovina. Dan pobijede, dan zahvale, dan nade, dan kada je Bog iskazao svoju neizmjernu ljubav prema stvorenome čovjeku, dan koji zbližava one koji su godinama udaljeni, dan obitelji i lijepih obiteljskih običaja. Kao i svakoga Uskrsa i ovaj put je svečano proslavljen u samostanu „Egipat.“ Sestre su najprije, zajedno sa djevojkama iz SDE, sudjelovale na svečanom Euharistijskom slavlju u katedrali Presvetog Srca Isusova u 10:30h, koju je predslavio vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić. Nakon misnog slavlja sestre su sa djevojkama, okupljene oko obiteljskog stola, ručale, te zapjevale koju uskrsnu pjesmu, veseleći se svetkovini Uskrsloga Krista. Već dugi niz godina kardinal Vinko Puljić o ovoj svetkovini, dolazi u posjet djeci u SDE. Tako da je tu tradiciju i dalje nastavio, unatoč situaciji s pandemijom. Oko 16:00h sestre su sa djevojkama, svečano, na ulazu u samostansku kapelicu, dočekale kardinala Vinka Puljića, njegova nasljednika – nadbiskupa koadjutora mons. Tomu Vuškića, te nadbiskupova tajnika don Fabijana Štendul. Najprije su se uputili u kapelicu, gdje su zapjevali pjesmu „Isus usta slavni“, te su potom, nakon Kardinalova blagoslova pošli prema sestarskoj blagavaonici. Druženje s Kardinalom i s nadbiskupom Vukšićem bilo je predivno; u lijepoj su atmosferi razgovarali sa setrama, zapjevavši koju pjesmu, proveselili se, a potom je uslijedio veliki izazov – čije će jaje biti bolje. Kardinal je imao veliki izazov tucajući se jajima sa našim djevojkama iz SDE, neke su čak i pobijedile. U lijepom ozračju završen je susret s Kardinalom i s nadbiskupom Vukšićem, a slavlje u samostanu „Egipat“ i dalje se nastavilo u duhu Uskrsne radosti.
s. M. Mihaela Martinović