U subotu 08. 04. 2017,. trinaest djevojaka 7., 8. i 1. srednje iz Velog Varoša (Split) i Solina, povuklo se na jedan dan iz svoje svakodnevnice i došlo u naš samostan „sv. Rafaela“ u Solin, kako bi se pred Veliki tjedan duhovno obnovile i pripremile za ove svete dane. Duhovnu obnovu su pripremile i vodile s. Matea Periš, s. Kristina Španjić, s. Petra Šakić i s. Jelena Marević.

Kroz ovaj susret razmišljali smo o tri djela milosrđa: nepravdu podnositi, uvredu oprostiti i mrtve pokopati. Ova djela milosrđa su razmišljana kroz dijelove Isusovog života, tj., evanđeoske tekstove koji nam govore o posebnim trenutcima Isusovog života koji su na neki način i za nas same bolni, ali i poučni.

Prvi dio razmišljanjaodnosio se na tekst: „Oče moj, ako je moguće neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti.”  (Mt 26,39)  Razmišljajući nad ovim tekstom, pokušale smo zamisliti:  Kako bi se ja osjećala da sam na Isusovom mjestu? Što bi molila Oca? Kakva bi bila moja molitva, ili možda uopće ne bi molila nego bi izgubila vjeru u Boga koji me prepušta patnji?

Prihvaćanjem Očeve volje Isus i nama pokazuje primjer kako u trenutcima koji su za nas teški reći Bogu svoje DA. Ovdje je prikazana potpuna ljubav i poniznost samoga Boga.

Drugi dio razmišljanjaodnosio se na tekst: „Odgovori mu Isus: „Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo! Ako li pravo, zašto me udaraš?“  (Iv  18,23) Ove Isusove riječi zasigurno ostavljaju dubok trag na svakom čovjeku. Ne može ih se ne čuti. Međutim, kroz razmišljanje smo pokušale uvidjeti i naše odnose prema bližnjima. Isus je rekao: „Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste.“ Udaramo li mi druge smatrajući da su krivi i to zaslužuju? Udarac je i riječ, neopraštanje, okretanje pogleda,…

Treći dio razmišljanjaodnosi se na tekst: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine“  (Lk 23,34) Oproštenje je uvijek prvo. Križ je odvratan znak mučenja. On je simbol ljudske sposobnosti da odbaci ljubav i da učini ono što je u potpunosti besplodno. Iz uvela drveta izbijaju mladice i cvjetovi. Opraštanje oživljuje ono što je mrtvo i čini lijepim ono što je ružno. Opraštanje znači da je križ naše novo drvo života.

Ako smo mi stvoreni na sliku i priliku Božju, možemo li mi onda živjeti zadržavajući u sebe mržnju? Možemo li ne oprostiti?

Četvrti dio razmišljanjaje Isusov ukop (Mt 27, 57-61). Šutnja groba nas zaustavlja. Svaka riječ koja je izrečena remeti grobnu šutnju. U ovoj šutnji potrebno je samo stati i biti. Do tada je trebalo govoriti i činiti, ali sad se treba samo zaustaviti. Gledajući u zatvoreni grob, osjećamo osamljenost, ali najveća osamljenost je u grobu. Ovu osamljenost, ljudsku beživotnost i tišinu prihvaća Onaj koji je Riječ, koji je Život, koji je Svjetlo.

Prihvaćanjem ovoga Isus ulazi u našu osamljenost, beživotnost, šutnju koja razara i čini nas praznima. On koji je Ljubav želi te zidove naše duše u kojima odjekuje praznina, ispuniti svojom istinskom ljubavlju.

Isus u tišini ispunja i želi prekriti i zahvatiti sve ono što nije od Njega. Želi da to u trenutku Njegove pobjede povuče iz nas i učini preobrazbu. Želi otvoriti grob naše duše koji zaudara i ispuniti ga svjetlom radosti.

Jesam li svjesna što u meni čini ovakvu tešku grobnu šutnju koja zaustavlja komunikaciju sa Živim?

Mogu li to staviti u Isusov grob s vjerom da će Njegovo uskrsnuće sve promijeniti?

Nakon našeg razmišljanja pridružio nam se i don Vedran Torić bez kojeg ne bi mogli osjetiti Božju ljubav u sakramentu pomirenja i u slavljenju Euharistije. Don Vedran nam je uputio i prigodnu propovijed kojom nas je potakao na razmišljanje o tome što je bitno u životu kako bi rasli u vjeri i osjetili Njegovu blizinu u kušnjama života.

Nakon što smo okrijepile svoj duh i tijelo, u popodnevnim dijelu uslijedio je rad u grupama.

Poseban susret je bio s našim štićenicima, koji su djevojke dočekali s ljubavlju i pjesmom, a djevojke su im darovale svoju blizinu i osmjeh. To je za njih bilo prekrasno iskustvo u kojem su one nekome donijele radost i nakon tog susreta više su zahvaljivale Bogu na onome što im je dao.

Nakon kratke pauze, svaka grupa je prezentirala svoj rad, te se tako razvio i zanimljiv razgovor o iskustvu Božje ljubavi i našeg povjerenja u Njega.

Ispunjene duhovnim radom i susretom sa štićenicima, u radosnom ozračju uslijedio je kreativni dio, tj. kreativna radionica u kojoj su djevojke ukrašavale stolne okvire za slike koji će ih podsjećati na ovaj dan i druženje.

Dan koji je protekao u ovom duhovnom zajedništvu, budnim okom su pratile sestre u našem samostanu sv. Rafaela sa predstojnicom s. Servacijom Mateljan, kojima se zahvaljujemo na gostoprimstvu i molitvi kojom su nas pratile.

Ova grupa djevojaka koja je provela dan u našem samostanu, izrazila je zadovoljstvo, jer su otkrile nešto novo i osjetile Božju blizinu. Bog je uvijek uz nas, u našim bolima, napuštenostima, kušnjama i potrebno je samo reći da to uistinu vjerujemo. Ako smo potpuno sigurne u ovo i ispunjene vjerom, spoznat ćemo snagu Ljubavi koja ljubi do kraja.

s. J. M.