Meditacija za Prijatelje Maloga Isusa u Godini Riječi Božje

BORAVAK SVETE OBITELJI U EGIPTU

RIJEČ BOŽJA - ODGOVOR NA ŽIVOTNA PITANJA (Mt 2, 16 – 18

Molitva

U Ime Oca i Sina i Duha Svetoga!

Zastani(mo) na trenutak i posvijesti(mo) si da je Bog tu – prisutan, da te gleda i sluša i da je ovo vrijeme razgovora i druženja s Njim!

Budi blagoslovljen Gospodine Isuse, Riječi koja si tijelom postala. Hvala ti za ovo vrijeme koje mogu biti s tobom i promišljati o tvojoj riječi. Sve što je u meni i oko mene, Gospodine, stavljam pred tvoje sveto Lice i u tvoje ruke, moleći te da me po svojoj ljubavi preobražavaš i vodiš na putu obraćenja i posvećenja.

Oče naš…

Čitanje: Mt 2, 16 – 18

16 Pokolj nevine dječice

Vidjevši da su ga mudraci izigrali, Herod se silno rasrdi i posla poubijati sve dječake u Betlehemu i po svoj okolici, od dvije godine naniže – prema vremenu što ga razazna od mudraca. 17 Tada se ispuni što je rečeno po proroku Jeremiji:
18 U Rami se glas čuje,
kuknjava i plač gorak:
Rahela oplakuje sinove svoje
i neće da se utješi
jer više ih nema.

Kratka stanka u tišini.

Razmišljanje

Vidjevši da su ga mudraci izigrali, Herod se silno rasrdi.

Srdžba. Jezikoslovci definiraju riječ srdžba kao „psihološki jako izraženo stanje ljutnje i bijesa ponekad praćeno gubitkom samokontrole…izazvano dubokim nezadovoljstvom“. Katekizam Katoličke Crkve (u daljenjem tekstu KKC) ubraja srdžbu u sedam glavnih grijeha, te je definira kao želju za osvetom (usp. KKC 1866 i 2302).

Prisjetimo se nakratko da nam sveti Pavao u poslanici Efežanima veli: „Srdite se, ali ne griješite! Sunce nek ne zađe nad vašom srdžbom i ne dajte mjesta đavlu!“ (Ef 4, 26-27). Kako sad to – srditi se, tj. griješiti, a ne griješiti? Postoji li neka razlika u srdžbi, dopuštena i nedopuštena srdžba, ili neka granica gdje srdžba prelazi u grijeh?

Ovdje nam opet KKC pomaže sagledati stvari u širem svjetlu i razumjeti Pavla. Katekizam u broju 1765 govori o strastima i kaže da „strasti ima mnogo. Osnovna strast je ljubav koju izaziva privlačnost dobra. Ljubav budi želju za odsutnim dobrom i nadu da će ga postići. Taj pokret (ta želja i nada) završava u užitku i u radosti posjedovanja dobra.“ Ukoliko se ne zadovolji potreba za ljubavlju javlja se strah od zla, tj. nedostatka dobra. „Strah od zla uzrok je mržnji…a završava u žalosti zbog prisutnog zla ili u srdžbi koja mu se protivi“.

Kada definira srdžbu kao želju za osvetom KKC u nastavku kaže da „nije dopušteno željeti osvetu kao zlo onome koji biva kažnjen, ali je hvalevrijedno nametnuti stanovitu naknadu da se poroci isprave i uščuva blago pravednosti. Ako srdžba prelazi u namjeru ubiti bližnjega ili ga okrutno raniti“ tada se ona teško protivi ljubavi i smrtni je grijeh (usp. KKC 2302).

Nije li sad jasnije što Pavao misli kada kaže „srdite se, ali ne griješite“? Želja za dobrim i za pravednošću ponekad u nama izazove takvu lavinu strasti koja rezultira ljutnjom u želji da se postigne dobro, ispravi zlo ili očuva pravednost. To je ljutnja i srdžba koju je i Isus kušao kada je istjerao prodavače iz Hrama (Iv 2,15) ili kad je farizeje „srdito ošinuo pogledom“ nakon što ih je upitao: „Je li subotom dopušteno činiti dobro ili činiti zlo, život spasiti ili pogubiti?“ A oni su šutjeli. (usp. Mk 3, 4-5). Isus je, za razliku od nas i Heroda, imao takvu kontrolu nad svojim tijelom i strastima da nije dopustio da ga ta lavina ljutnje uvuče u grijeh i učini zlo čovjeku; nije dao mjesta đavlu! Ljubav je ta koja postavlja granicu grijehu! Nema grijeha gdje je ljubav, ali ona čista, istinska, Božja!

Vratimo se Herodu. Od povjesničara znamo da je iz straha da mu netko ne oduzme vlast, osim one betlehemske dječice Herod dao ubiti i svoje rođene sinove, suprugu, neke suradnike…a što još sve ne znamo da je ovaj jadnik učinio zbog rupetine u srcu koja je trebala biti ispunjena ljubavlju!? Pitam se, je li taj čovjek ikad u svom životu osjetio i doživio ljubav? Ne bi se reklo! Kada nema ljubavi u čovjekovu životu vrlo lako to mjesto zauzme zlo ili strah od zla, a čuli smo da taj strah rađa mržnjom ili srdžbom. Izigravši ga, mudraci su samo ubacili iskricu vatre na već pušteni plin mržnje iz Herodova srca što je rezultiralo krvoprolićem nevinih.

Sveta Obitelj je umakla Herodovom zlu zahvaljujući Božjoj intervenciji, ali i Josipovoj poslušnosti! Josip je poslušan Božjoj riječi koju mu prenosi anđeo: „Ustani, uzmi dijete i majku njegovu i bježi u Egipat dok ti ne reknem…“ (Mt 2, 13). Mogao je imati milion razloga da se ne digne isti čas i ne krene na tako dalek put s novorođenčetom i tek porođenom ženom. Prvi od razloga koji ga je mogao blokirati je strah! Gdje će…Kud će…Šta će…Kako će? A tko ga od nas k tome ne bi pokušao „urazumiti“ da ostane dok se Marija ne oporavi ili dok Djetešce ne ojača ili se vrijeme ne popravi ili bi ga pokušali uvjeriti da dobro promisli da to možda nije bio samo san, a ne anđeov glas? Josip nije dao da ga neizvjesnost i strah zaustave ili nagnaju na ljutnju na Boga ili Heroda. On bezuvjetno vjeruje Bogu. Za njega je Božja riječ bila odgovor, lijek, snaga, hrana i rješenje za sva životna pitanja. Bila mu je SVE!

Patnja. Patnja je goruće pitanje u odnosu čovjeka prema Bogu. Zašto je Bog dopustio da nevina djeca tako stradaju, da njihove majke tako pate, da njihovi očevi dožive bespomoćnost da obrane svoju djecu pred krvnicima? Zašto Bog dopušta patnju?

Ne znamo potpun i točan odgovor, ali znamo da nije Bog „kriv“ što je grijeh ušao u čovjeka! Adam i Eva su kao slobodna bića izabrali put kojim su osudili i sebe i svoje potomke do dana današnjeg na patnju koja proizlazi iz grijeha. Ali, Bog je nenadmašiv u svojoj ljubavi! „Isus je na otajstven način zamijenjen od betlehemske djece izbjegao zlo koje je njemu bilo namijenjeno, ali će tridesetak godina kasnije on zamijeniti njih i cijelo čovječanstvo smrću na križu kako bismo izbjegli vječnu odvojenosti od Boga koja nam je zbog grijeha bila dosuđena. Ljudska patnja, ma kako nam se čini besmislenom i želimo je izbjeći pod svaku cijenu, u sebi ima i pozitivno značenje ako je promatramo u cjelokupnom planu spasenja. Čovjek nerijetko tek u patnji uspijeva realno sagledati stvarnost koja ga okružuje i sebe u toj stvarnosti, ali to još više vrijedi kad je riječ o otkupljenju čovječanstva.“ (biskup Mate Uzinić)

Moja patnja sjedinjena s Kristovom patnjom nije više besmislena, već ona postaje dio one otkupiteljske stvarnosti. O tome nas je poučio sv. Pavao - svojom patnjom u tijelu nadopunjujemo ono što nedostaje patnjama Kristovim za Crkvu (usp. Kol 1, 24).

            Osim što nije ljubljen od ljudi i nije znao ljubiti, Herod nije znao ni prepoznati Ljubav - napisanu velikim slovom, koja mu se nije sakrila! Da se barem iz znatiželje pozabavio onim što su mu mudraci rekli o Djetetu – Mesiji - Kralju mira, možda bi mu bilo dano svjetlo i spoznaja da ima Netko tko ga ljubi i tko je došao izvući ga iz zamke Zloga. Imao bi udjela u neprolaznom Kraljevstvu. Kao i njemu, Bog se svima nama očituje i nudi u sakramentima, u Svetom Pismu, Crkvenom nauku i u ljubavi dobročinitelja koji nas okružuju. Prepoznajemo li ga? Odazivamo li mu se ili se bavimo isključivo prašinom i blatom ovoga svijeta?

Molitva (kao molitva vjernika):

Gospodine, hvala ti za emocije i strasti koje su sastavni dio našeg bića i velika snaga koja nas pokreće. Daj nam milost da ulažemo sav trud i napor u postizanju samokontrole te da nas naše emocije i strasti vode prema dobru, molimo te…
Gospodine, zapovjedio si nam ljubimo!!! Ljubav je ključ, lijek i smisao života! Pomozi nam da te prepoznajemo, prihvaćamo i dopustimo ti da preobražavaš naša srca po Srcu svome, posebno po sakramentima Euharistije i Pomirenja, molimo te…
Gospodine, rane koje su ostavile ožiljke na našim srcima često ispuni tama te više ne vidimo dobro. Rasvijetli naše duše i srca svojim svjetlom da budemo sposobni tražiti dobro, a ne zlo u osobama, situacijama, govoru, onome što čitamo i gledamo, što slušamo i činimo, molimo te…
Gospodine, Ti si koji naš štit i obrana. Pomozi nam da se odupremo đavlu i ne damo mu mjesta u našem životu, molimo te…
Gospodine, dopusti nam da spoznamo kolikom nas ljubavlju ljubiš! Tada naša srca neće biti obuzeta strahom, beznađem i srdžbom i nećemo se bojati pristupiti tebi, svome Otkupitelju i Spasitelju.
Gospodine, i danas „Herod“ i njegov strah oduzimaju život nevinoj dječici pod srcima njihovih majki. Prikazujemo ti svaku ženu koja u ovom trenutku nosi novi život pod svojim srcem i molimo te po Bezgrešnom Srcu tvoje Majke da se svako začeto dijete rodi, bude voljeno i prihvaćeno, molimo te…
Gospodine, prikazujemo ti sve bolesnike i patnike, nevine i one koji su u našem skučenom pogledu „zaslužili“ patnju. Daj im svjetlo i snagu da se po patnji sjedine s Tobom i tvojom otkupiteljskom ljubavlju, molimo te…

Slava Ocu…

Bezgrešno Srce Marijino, budi naše spasenje!

s. M. Jelena Jovanović, SMI