Na oproštaju od sestre M. Jozefine Bičvić
Subota, 15. 4. 2017.
Vijesti - Sve
{image:11:medium}Sestrinsko groblje Doloroza 15. 4. 2017.
Draga sestro Jadraka, predstavnice naše časne majke Radoslave, poštovani župniče, velečasni Pavo, dragi svećenici i sestre svih zajednica, poštovana rodbino naše sestre Jozefine, draga braćo i sestre!
Dok vam svima zahvaljujem što ste došli moliti s nama za našu pokojnu sestru, zahvaljujem svima koji su nam pismenim putem iskazali sućut i tako dali počast našoj dragoj sestri.
Osobita mi je čast što vam u ime sestara Služavki Malog Isusa mogu reći nekoliko crtica iz bogatog života naše drage sestre Jozefine.
Rođena je u Kladarima Donjim kod Modriče 13. prosinca 1928. godine od roditelja Mate i Marice rođ. Bilušić. Ovdje, u župi Žalosne Gospe je primila sveto krštenje, dobila ime Petronila, pa svetu pričest i potvrdu. Bila je osmo dijete u brojnoj obitelji od 10 djece svojih roditelja. Često je pričala o svome Čardaku, o strašnim teškoćama i teroru u vremenu II. svjetskoga rata. Silno su trpjeli svaku neimaštinu i progonstvo. Iz njezine obitelji Gospodin je u svoju službu pozvao najstariju sestru Ružu, koja je postala sestra Arkadija SMI (1918. - 1982.) i brata Vinka koji se je pripremao za svećeništvo u Družbi Isusovoj, a Gospodin ga je pozvao k sebi. S ponosom je pričala o obiteljima najbližih iz obitelji. Puno se molila za svoju braću: Marijana, Ivu, Matu, Niku i Jozu, sestre Mariju i Mandu te njihovu djecu i unuke.
U samostanu Doloroza je upoznala sestre Služavke Maloga Isusa koje su je učile ne samo čitati i pisati nego i duhovnim vrijednostima. Ovdje je u sestrinskoj školi završila četiri razreda. Osjećala je duhovni poziv i zaželjela postati redovnica kao i njezina 10 godina starija sestra. Nažalost, iz vremena svoga ulaska u samostan imala je bolna ratna iskustva progonstva. Kao pripravnica zajedno sa svim sestrama bila prognana iz sarajevskoga Betlehema. Ustrajala je u svojoj želji za posvećenim životom i nakon 10 godina ušla u novicijat Družbe u Zagrebu na svetkovinu Velike Gospe 1958. Odgajala ju je učiteljica sestra Ema Levaković. Svete zavjete, svoga predanja Bogu i Crkvi, je položila pred vrhovnom glavaricom majkom Maristelom Gojić u Zagrebu, a doživotne 1965. godine.
Prvo poslanje u Družbi je dobila 1959. u zajednici sestara u Prčanju gdje su sestre služile u Željezničarskom odmaralištu. Budući da je po profesiji bila medicinska sestra 1962. godine je premještena u Titograd gdje je radila u bolnici u službi glavne sestre u operacionom bloku sve do 1969. kada je premještena u Sarajevo. Naime, te godine su bile pripreme za formiranje Sarajevske provincije i sestra Jozefina je bila zadužena da pronađe mjesto za budući samostan jer je sva imovina sestara bila nacionalizirana i sestrama nije bilo dopušteno koristiti je. Bila je izabrana u upravu Provincije koja je bila smještena u Prijedorsko ulici na području Novoga Sarajeva. Radila je u Domu zdravlja i u Hitnoj pomoći, a kada je ostvarila mirovinu dodijeljena joj je služba kućne poglavarice u zajednici sestara u Vrhbosanskoj bogosloviji gdje je s ljubavlju brinula i o bolesnim svećenicima. Zatim je bila je Provincijskoj kući u Ljubljanskoj ulici. Tu ju je zadesio ružni rat, te je po drugi puta pod pritiskom ratnih događanja morala napustiti Sarajevo. S velikom tugom, ali i vjerom, je spominjala ratna progonstva iz mladih dana a i ona iz zrelih, pa i starijih godina. Nakon što je prošla teški put izbjeglištva preko Zagreba, San Giusta – Italija, pa Stari Grad na Hvaru vratila se u samostan Egipat, a zadnje tri godine provela je u Samostanu svetoga Josipa u Vitezu, utemeljiteljevoj Han Kompaniji gdje su joj sestre pružile svu potrebnu pažnju i njegu, za što vam, drage sestre, i danas zahvaljujem.
Draga naša sestro Jozefina, često si nas okupljala, poučavala i savjetovala. Danas si nas okupila na molitvu za pokoj tvoje plemenite duše. Ovdje smo s Tobom, u Tvojoj Crkvi, pred žalosnom Gospom, koju si toliko častila. Vjerujem da sada svatko od nas u srcu prebire uspomene o Tebi i bogatstvo koje si životom svjedočila.
Dopusti nam da Ti se danas zahvalimo. Želim samo izdvojiti Tvoja tri divna svjedočanstva:
Prvo je svjedočanstvo Tvoje snažne potrebe za duhovni životom, duhovnim štivom i molitvom.
U Tvojim rukama smo svakodnevno viđale sveto pismo, časoslov, razmatranja duhovnih učitelja. Podcrtavala si snažno izabrane tekstove i davala im prioritet u oblikovanju svoga ponašanja, stavova i odluka. Tvoju samostansku sobicu je uvijek resio lik Presvetoga Srca Isusova. Isusovo probodeno srce je bio Tvoja snaga po uzoru na oca Utemeljitelja. Crpila si snagu iz Isusova djetinjega Srca, a onda iz Srca koje je ljubilo svakoga čovjeka osobito malenoga, bolesnoga i nemoćnoga. Isusovo probodeno Srce bilo je izvor Tvoje snage.
Drugo svjedočanstvo je svjedočanstvo upornog odgovora na Isusov zov da postaneš redovnica. Imala si 19 godina kada si se odazvala na Isusov poziv. Drugi svjetski rat i komunističke vlasti su te zajedno sa drugim sestrama potjerali iz samostana. Više od deset godina si tražila mogućnost da ponovo uđeš u samostan, da se posvetiš duhovnome životu, da živiš redovničke zavjete . Ostala si vjerna Božjemu pozivu i posvećenomu životu. Bila si osoba od vjere i povjerenja. Od Tebe možemo učiti kako se oduprijeti napastima i kako Božjom snagom pobijediti svako zlo.
Treće svjedočanstvo je svjedočanstvo profesionalne savršenosti i zauzetosti.
Uvijek si na svome radnom mjestu bila Isusov svjedok koji liječi, olakšava boli i tješi. Bolnice, gdje si radila, su bile Tvoj drugi dom, a bolesnike i osoblje si obasipala kršćanskim dostojanstvom i svesrdnim sestrinstvom. Neumorno si tragala za znanjem i novim spoznajama tako da smo te na području duhovnoga i zdravstvenoga života doživljavale kao osobu širokih pogleda i velikoga znanja. Koristila si svaki trenutak da pomogneš i nešto novo naučiš. Kada više nisi radila u zdravstvenim ustanovama pomagala si sestrama u kući, osobito u šivanju i održavanju rublja. Mnoga od nas i danas nosi koprenu koju si sašila. Vidjele smo te uvijek kao veliku moliteljicu i radnicu. Dok si god mogla hodati bila si u kapelici uz euharistijskog Isusa. Do zadnjega si daha bila uz nas i s nama, za Crkvu. Bila si obdarena umjetničkom rječitošću pa si rado pisala kronike u zajednicama gdje si živjela. Ni poezija ti nije bila strana. Znalački si izgovarala i tuđe i svoje stihove, a mi smo Te s divljenjem slušale.
Hvala Ti, draga naša sestro Jozefina. Nedostajat ćeš nam puno. Osobito sestrama s kojima si provela zadnje vrijeme svoga života. Vjerujemo da si prošla ovozemaljski prag i da susrela zaručnika svoje duše.
Vjerujemo kako sa ocem Utemeljiteljem i našim pokojnim sestrama gledaš sveto lice Onoga kome si služila. Vjerujemo da si i nas, sve koje si poznavala, ponijela u duši pred Očevo lice i da se za nas moliš. Pri odlasku si primila svetu popudbinu, molila oproštenje od svih, a mi te danas molimo da nam oprostiš što nije bilo dobro i živom vjerom vapimo da primiš vječnu nagradu i da počivaš u miru Božjem. Hvala Ti, draga sestro Jozefina za sve! Neka Ti je laka hrvatska zemlja Tvoje drage Posavine koju si voljela.
Pokoj vječni daruj joj Gospodine i svjetlost vječna neka joj svijetli!
sestra M.Admirata Lučić