Za obitelj Ive Bosančića (brata s. Laudes) početak Nove godine bio je pretežak i pretužan. Tada je počela agonija glave obitelji supruga, oca, nona, i svekra Ive, kojeg su napuštale tjelesne snage. Borio se sa životom, koji se ugasio početkom slijedećeg dana tj. 2. siječnja u jutarnjim satima. Pok. Ivo rođen je 9. srpnja 1945. god. u Dugopolju od oca Stjepana i majke Dragice, prvo od petero djece.  Već pod majčinim srcem, premda nesvjesno započeo je život obilježen tugom i bolju. 

Njegova majka te godine izgubila je jedinog brata, mladića od 23 godine, kojeg je zločinački pogubio njegov sumještanin, isti koji je pogubio i njihovog neoženjenog rođaka Rogošića. Dvije godine prije te tragedije u ratnom vihoru  poginula joj je majka.  Tuga je bila  njezina pratilja cijelog života. Ivo se rodio okružen ljubavlju svoga oca, majke i djeda, kojem je donio tračak radosti i nade. Djedu je bio neizmjerno odan, a on ga je obasipao pažnjom i ljubavlju. Učio ga je moliti, vodio u crkvu, pratio svaki  njegov korak i u njemu gledao nasljednika svoga sina. Ta veza, ljubav i zahvalnost  dominirale su čitavim Ivinim životom.

Ivo je završio srednju tehničku školu, višu pomorsku školu i dvije godine strojarskog fakulteta. Brak je sklopio sa Darkom Gospodnetić iz Postira i s njome dobio tri sina, na koje je bio iznimno ponosan. Radio je kao profesor u Tehničkoj školi, zatim u Rezalištu, a kasnije u Dalmacija cementu.  Kod propadanja firmi ostao je bez posla, a trebao se brinuti za obitelj. Samo on zna kako su mu bili teški ti dani. Tražio je snagu od Gospodina kojem je bio vjeran cijeli svoj život. Prvi bolni rastanak pogodio ga je djedovom smrću, kasnije majčinom, pa bratovom, a najteži  smrću svog prvorođenca, te očevom  smrću. Na groblju je smogao snagu reći: „Sine, evo ti djeda, oče evo ti najdražeg unuka.“ Znao je reći: „Teško mi je, preteško mi je. Divim se djedu koji je  smogao snage dovesti svoga sina mrtva u karu.“ Ujak mu je poginuo u studenome 1944. god. u (Duvnu) – Tomislav gradu. Prije nekoliko godina počeo je poboljevati od bolesti kostiju, što se pripisivalo gihtu. Unatoč bolesnim nogama obavljao je poljodjelske poslove, obrađivao zemlju za koju je znao reći da od nje nema velike koristi, ali to radi zbog pok. djeda i majke. Obitelj mu je živjela u Gradu, pa je svaki dan dolazio i odlazio autobusom u Dugopolje. Nikada nije zanemarivao svoje obiteljske obaveze,  redovito je prisustvovao sv. misi, sv. pričesti i sakramentu pomirenja. U tom je duhu odgajao i svoju djecu. Prije dva mjeseca hospitaliziran je zbog gubitka trombocita u koštanoj srži, a onda se sve počelo odvijati velikom brzinom. Nastali su neizdrživi bolovi u leđima, zaraženost bakterijom i na kraju sepsom ostavili su posljedice. Ni antibiotici, ni jaki lijekovi protiv bolova nisu mu olakšavali teškoću. Već samim dolaskom u bolnicu potražio je svećenika i zamolio bolesničko pomazanje što je potvrda njegovog vjerničkog života. S velikim poštovanjem odnosio se prema svećenicima i časnim sestrama. Njegov odnos prema drugima bio je iskren, nije imao zakulisnih misli, što je htio reći to bi i rekao. Jako je volio svoju Domovinu, veselio se njenom osamostaljenju i pratio svaki događaj. Ispraćaj je bio 3. siječnja  u Dugopolju, po prohladnom vremenu, zabijeljenom Mosoru. Od njega se u ime župljana i rodbine oprostio župnik don Ivan Ćubelić dirljivim riječima. Ispratili su ga rodbina, prijatelji i časne sestre „Služavke Malog Isusa“. Bog mu bio nagrada za sve dobro koje je učinio, oprostio mu što je pogriješio i zacijelio rane koje je nosio.

Obitelj pok. Ive zahvaljuje svim časnim sestrama koje su ga ispratile i izrazile svoju sućut. Mnoge su ga osobno poznavale.