† S. M. Čedomila Čajko

Veliča duša moja Gospodina, jer pogleda na mene neznatnu – bio je smisao i ostvarenje redovničkog života naše drage pokojne s. Čedomile Čajko, koja nas je okupila za svoj posljednji ovozemaljski put na vječno počivalište. Moglo bi se reći i s prorokom Danijelom: „Umnici će blistati kao sjajan nebeski svod, kao zvijezde navijeke, u svu vječnost.“ Tako je i u nama upisan  trag njezina života koji grije i svijetli. S. Čedomila je otišla u nebo sa zapaljenom svjetiljkom svoje duše, pokloniti se malom Isusu za njegov Imendan.

Rođena je 15. siječnja 1925. godine u Lepoj vesi, Donja Stubica od roditelja Janka i Barbare rođ. Grden kao četvrto, od petero djece. Na krštenju u crkvi Presvetog Trojstva dobila je ime Milka. U Družbu sestara Služavki malog Isusa primljena je 4. rujna 1939. godine, u samostan „Antunovac“ u Maksimiru. U Sarajevu je sa 16 godina ušla u novicijat i dobila ime s. M. Čedomila. Prve redovničke zavjete položila je 1942. godine, a doživotne 1948. godine, na blagdan Bogojavljenja. Za koji dan proslavila bi sedamdeset i šest godina u zavjetima.

U samostanu "Betlehem" u Sarajevu završila je građansku školu, naučila izrađivati crkveno ruho i usavršivši to umijeće do zavidne razine što je, uz ostale poslove, radila cijeloga života. Nakon samo godinu dana redovničkog života, proživjela je komunistički progon sestara iz Bosne i vratila se u Zagreb, u Maksimir, gdje je vršila razne poslove u dječjem sirotištu, a zatim u župi sv. Jeronima u Maksimiru. Od 1955. do 1960. g. radila je kod Otaca Trećoredaca na Ksaveru. To razdoblje je posebno ponijela u sjećanju. Voljela je raditi svaki posao, a posebno se žrtvovala za svećenike. Jedanaest godina provela je na župi u Stenjevcu i vodila zajednicu sestara. Tu je također izrađivala misna ruha i bavila se uređenjem crkve.

U Novu ves je premještena 1971. g. i vršila službu učiteljice juniorki i službu zamjenice Provincijalke. Od 1973. g. do 2014. g., vršila je s prekidom od dvije godine službu sakristanke u crkvi sv. Ivana Krstitelja u Novoj vesi, i izrađivala crkveno i naše redovničko ruho. Do kraja života provela je intenzivno moleći i radeći. Nijedan posao nije ostavljala za sutra. Kada više rukama nije mogla uređivati crkvu i okoliš, to je činila pogledom i molitvom. Poznavala je skoro sve župljane župe sv. Ivana i bila pri ruci kao sakristanka, kuma na krštenjima, pratiteljica u bolesti i melem za povjerene joj duše. Za sebe nikada nije tražila nikakve olakšice. Bila je najskromnija sestra u Družbi.

Na dan sedamdesetpete obljetnice zavjeta zapisala je: "U poniznosti srca želim izreći svoju skromnu zahvalu Gospodinu za bezbrojna dobročinstva koja sam u svojem životu primila.

Zahvaljujem za roditelje koji su mi po Božjoj volji darovali život, te sam po krštenju postala Božje dijete. Zahvaljujem za zajedništvo sa sestrama, te za svaku sestru posebno, zahvaljujem za svećenike i njihovu službu Tebi, tako su i mene prema Tebi usmjeravali. Molim Te da mi milostivo izbrišeš sve moje grijehe i propuste, sve što nije bilo po Tvojoj volji. Još Te usrdno molim, nemoj se udaljiti, budi sa mnom do posljednje večeri za koju samo Ti znaš."

To se obistinilo navečer 29. prosinca i u prvim minutama subote, kada je predala svoju plemenitu dušu Bogu. Kao što je jasno osjetila poziv i bila sigurna da je Bog zove u redovnički život, isto tako je posljednji dan života bila sigurna da je Bog zove u vječni život i pripremila se za prijelaz sakramentalno i molitvom: Isuse, primi me!

U životu se potpuno prepustila Bogu da je vodi, kako kroz milosne trenutke tako i kroz trpljenja. Spoznala je da je ljubljeno Božje dijete, a za sebe je rekla da je malena, najmanja i najslabija. Gospodin se spuštao do nje i dao joj osjetiti Njegovu brigu, a ona Mu je u ljubavi ostala vjerna do kraja. Proživjela je 75 godina u redovničkim zavjetima i 92 godine života. Na samrti je sve sestre zamolila za oproštenje i svima ga podijelila.

S. Čedomilu pamtimo po susretljivoj srdačnosti, poniznosti, požrtvovnosti, ustrajnosti, točnosti, marljivosti oko uređenja Doma Gospodnjeg. Voljela je ljude, otkrivala njihove potrebe i uvijek im išla u susret. Cijenila je svećenike i posluživala im kao Gospodinu. Sada se njezina vjera pretvorila u gledanje. Da bi njezin redovnički život dosegao puninu, povjerila se duhovnom vodstvu sluge Božjega Ante Antića 1950. g. Sestre su već tada govorile za njega da je svetac i to ju je ohrabrilo da ga moli za duhovno vodstvo. Jednom joj je posvjedočio da gleda njezinu dušu i rekao joj da će je dočekati na ulasku u vječnost. Uvjerene smo da je svoje obećanje izvršio, a s. Čedomila izvršila volju Božju, kao što joj je rekao pet dana prije svoje smrti, da je to njezina zadaća na zemlji. Ona je čvrsto vjerovala da je fra Ante odmah nakon smrti ušao u blaženo gledanje Presvetog Trojstva, a to također i mi vjerujemo za nju. Ona sada živi u Malom Isusu, a mi ćemo ih nositi u našim srcima.

Zahvaljujemo Bogu za njezino lijepo svjedočanstvo života u ljubavi za Isusa.

Njezinu dušu preporučam u vaše molitve
i još više mi se njoj možemo utjecati za pomoć.

s. M. Petra Marjanović
provincijska glavarica Sestara Služavki Malog Isusa zagrebačke provincije