„Ja sam uskrsnuće i život“  (Iv 11,26)

Svemogućem Bogu, Gospodaru života, preselila se naša draga S. M. Simeona Marija Capan članica Družbe sestara Služavki Malog Isusa, 25. prosinca 2021. g. u 80. godini života i 58. godini redovničkih zavjeta. Sprovod naše drage sestre bit će u utorak, 28. prosinca 2021. g. u 15:00 sati na groblju u Stenjevcu. Sveta misa zadušnica bit će u crkvi Uznesenja BDM u Stenjevcu. Preporučamo dušu naše s. M. Simeone u vaše molitve. 

Pokoj vječni daruj joj, Gospodine!
Sestre Služavke Malog Isusa i rodbina

+ S. M. Simeona (Marija) Capan

             Onima koji vrše Božju volju, Bog uslišava molitvu kad ga zazovu, a to je bilo opipljivo u posljednjim satima života, naše drage s. M. Simeone. Ljudska slabost i bolest oduzela joj je sve želje do posljednje, samo želim umrijeti. Tako se i dogodilo da je na Božić ona bila prva Služavka malog Isusa koja je stupila pred Lice Svevišnjega, a ujedno i prva sestra koja je preminula u Stepinčevom Krašiću. Tako je na spomen Isusovog dolaska na zemlju ušla u nebo.

            S. M. Simeona Capan rođena je 1. siječnja 1942. godine u Tounju, općina Ogulin od oca Nikole i majke Marije rođ. Požega i na krštenju je dobila ime Marija. Redovnički poziv otkrila je u ovoj župi u Stenjevcu gdje je stanovala i radila. U ostvarenju poziva pomogla joj je s. M. Čedomila Čajko, jer se njezina majka tada protivila njezinom redovničkom pozivu. Brat i nevjesta bili su velika potpora u ostvarenju njezine želje. U Družbu Služavki Malog Isusa ušla je 19. kolovoza 1961., prve redovničke zavjete položila je 15. kolovoza 1963., a doživotne 15. kolovoza 1969. godine na Kraljevcu u Zagrebu.

Nakon prvih redovničkih zavjeta, išla je na dužnost kuharice u „Marijin dom“ u Vinkovce gdje je služila prvih osam godina, a zatim je nastavila rad na filijalama u Retkovcu, Bačkoj Palanci, Slavonskom Kobašu, Samoboru, Kraljevcu i Krašiću. Marljivo i s ljubavlju je služila kao kuharica i domaćica u župama i samostanima, gdje je stjecala nova iskustva i rasla u svom redovničkom pozivu.

Za vrijeme rata sestre i gospođe iz Marijinog doma u Vinkovcima, u kolovozu 1991. godine našle su privremeni smještaj u Slavonskom Kobašu gdje je s. M. Simeona bila u službi kuharice. Već 1992. morali su odseliti iz Slavonskog Kobaša u Samobor gdje je s. M. Simeona nastavila raditi za stradale, izbjegle i ostavljene. Bila je jednostavna, brižna, srdačna i neumorna u svom zvanju.

Za mnoge je bila kao majka i baka jer je vidjela gdje treba više pružiti kruha svagdašnjeg, ali i tople ljudske riječi. Božji zakon joj je bio upisan u srce i zato joj je potreba malog čovjeka bila iznad ovozemaljskih propisa i pravila. Imala je skut kojim je zaklanjala slabije koje život nije štedio. Njezinom oku i srcu ništa nije promicalo. Vidjela je dobro i daleko i ni u čemu se nije štedjela. Čuvala je svoje ognjište toplim da svi koji navrate pod samostanski krov ili krov župskih kuća, nađu otvorena vrata i srce. Za sebe nije puno brinula, ali je marljivo prikupljala mala djela ljubavi da ih preda Malom Isusu u štalici kada ju On pozove. Radila je do posljednjeg sata i strpljivo je nosila svoj križ. Gdje god je bila na službi ostala je mnogima u lijepom sjećanju jer im je pristupala brižno, s poštovanjem, znala ih je čuti i nije pamtila koliko je dala, jer je njezina mjera bila Božja mjera.

S. M. Simeona je zračila dobrotom, a skromnost i požrtvovnost su joj bile vrline. Iz ljubavi prema Crkvi, uvijek je molila za duhovna zvanja redovnička i svećenička. Bila je pronicavog duha i zato je upućivala mlađima savjete. Kroz svoj redovnički život do zadnjega dana nije birala poslove i stavljala se na raspolaganje tamo gdje ju Gospodin treba i šalje. Bog samo izabranima udjeljuje tu milost da predosjete da je došlo vrijeme njihova prelaska u vječnost. S. M. Simeona je došla do kraja puta, spremna i predana te vjerujemo da u vječnosti nastavlja ljubiti i slaviti Gospodina.

Hvala Vam, draga s. M. Simeona za svaki učinjen korak, svu ljubav utkanu u brojne pripravljene objede. Hvala vam za svaku dobrodošlicu koju ste pružili brojnima, za svaku riječ molitve, a oprostite nam kada smo, sve što nam dajete smatrali normalnim i nismo Vam rekli ni hvala. Mali Isus kojemu ste cijeli svoj život služili neka Vas nagradi svojom blizinom i ljubavlju.

Ovom prigodom želim u ime Provincije zahvaliti s. M. Katarini Penić-Sirak, s. M. Valeriji Sakač i vlč. Ivanu Vučaku te župljanima župe Krašić za brižnu ljubav u danima bolesti i nemoći drage nam s. M. Simeone sve do njezina prijelaza u Kraljevstvo Nebesko.

Pokoj vječni daruj joj Gospodine i svjetlost vječna neka joj svijetli!