„Prirodan a dragocjen”
Hrvatski zavod sv. Jeronima u Rimu organizirao je u nedjelju, 18. ožujka 2018. duhovnu obnovu za hrvatske redovnice u Rimu. Duhovnu obnovu je predvodio rektor Zavoda don Bože Radoš koji nam je kroz temu pod naslovom „Pridodan a dragocjen“ približio dva biblijska lika: lik sv. Josipa i lik Nikodema.
Prvo razmatranje bilo je posvećeno sv. Josipu, šutljivcu koji ne govori puno, ali u čiji lik se treba zagledati. Promatrajući njega vidimo kako ne moramo biti u centru da bismo bili važni. Potrebno je samo graditi svoji život na način da se u njega uvijek može umiješati Bog.
Sv. Josip je bio mladić koji sanja svoje snove. Bio je zaručnik Marijin. Biti zaručnik znači uzeti nekoga za ruku tj. biti onaj koji će dano obećanje u potpunosti održati. U takav zaručnički odnos sv. Josipa i Marije upleo se Bog no na način na koji neće poremetiti njihov odnos već ih još više zbližiti. Sv. Josip je bio čovjek intuicije, sanjao je i Bog mu je u snovima sve objašnjavao i davao zadatke koje ima izvršiti. Kada je Bog na djelu, čovjek se mora povući. Božje je pravo da se miješa u čovjekov život. I stoga, kada Josip shvaća da je Bog na djelu, on se povlači iz Marijina života, djeluje uz nju u tišini.
Sv. Josip bijaše muž pravedan. Pravedan je onaj čovjek koji ne stavlja svoje pravo iznad prava drugoga, onaj koji ne određuje drugome put, onaj koji gleda stvari iznutra i pušta drugoga da ide svojim putem. Bog se Josipu javio u snu tri puta i svaki taj puta Josip je primio zadaću koju treba izvršiti. U snu mu je Bog davao vidjeti put kojim mu je ići. I mi smo poput njega pozvani prepustiti svoj život Bogu da ga vodi.
Sv. Josip bijaše čovjek žrtve. Znao je da uvijek noć rađa dan, da se zora rađa kroz tamu, da bez Velikog petka nema Uskrsa. Na nama je da sve što imamo damo Bogu jer samo ono što Bogu predamo ostaje, a sve ostalo nestaje.
Josip je jako volio Isusa. To možemo najbolje iščitati iz riječi koje je izrekla Marija kad su tražili Isusa i našli ga u Hramu: „Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili.“ Josip je bio žalostan što Isusa nije bilo, možda i više od Marije. Ta onaj koji za nekim žali, plače, onaj je koji voli. Oni koji su najbliži, koji najviše vole, najviše i tuguju kad se nešto loše dogodi.
Isus je Josipa puno poštivao, želio je biti kao njegov otac. To iščitavamo iz toga što je Isus preuzeo Josipov zanat. Za Židove, preuzeti posao očev bilo je znak poštovanja prema ocu. Isus je po Josipu toliko zavolio drvo da je na njemu htio i umrijeti. Josip Isusu nije bio roditelj, ali mu je bio otac. Tko nema dobrog oca ne može ni Boga prihvatiti. Sv. Josip je bio šutljivac, ali svojim stavom i pojavom puno nam progovara.
Drugo razmatranje bilo je posvećeno Nikodemu, farizeju koji je završio „Isusovu večernju školu“, osobi čije obraćenje možemo pratiti u Ivanovom Evanđelju. Prvi njegov susret s Isusom zbio se u noći. Nikodem dolazi potajno Isusu da s njime razgovara. O kvaliteti razgovora puno toga ovisi, pa i suživot u zajednici. Razgovor između Isusa i Nikodema ide od nepovjerenja k povjerenju. Ovo je jedini primjer u Evanđelju da Isusu netko dolazi da s njime razgovara i jedini je koji dolazi sam. Svi ostali koji su mu dolazili došli su da nešto od njega traže. Nikodem dolazi u noći, skriva se, boji se za svoj ugled, u strahu je. Svi važni događaji zbili su se u noći: prvi Isusovi učenicu dolaze mu predvečer i ostaju kod njega cijelu noć, Isus se Ocu moli u noći, konačnu odluku pred muku donosi u noći… Noć je vrijeme borbe. U njoj se rađa nešto veliko, ona je prilika za susret s Bogom.
Za Isusa svako je doba pogodno da mu se dođe. On uvijek ima vremena za onog koji ima neku potrebu i to neograničeno. Nikodem je bio čovjek straha, ali ga Isus nije odbacio, nije mu prigovarao što se skriva pred drugima. Isus respektira i sve naše strahove, naše predrasude i kroz susret malo po malo „skida nam rukavice“. Kroz razgovor nam otkriva važnost, mijenja naš govor baziran na odnosu „mi-ti“ i okreće ga na „ja-ti“. Kod Isusa se ne moraš braniti. „Vjetar puše gdje hoće“(Iv 3,8). Budi slobodan, ne trebaš se bojati. Ljubav nije riječ, već puno više od toga.
Iv 7,40-53 donosi nam oduševljenje onih koji su slušali Isusa. Oni koji slušaju primaju nove osjećaje, novi pogled. Vojnici dođoše uhititi Isusa, a on ih zavodi slušanjem. Nikodem je u svemu tome mudar. On polako opipava svoje i Isusovo bilo te se kod njega polako počinju javljati znakovi drugačijeg života. Pokazuju to njegove riječi kojima propituje glavare „Zar naš zakon sudi čovjeku ako ga prije ne sasluša i ne dozna što čini?“(Iv 7,51). On je to mogao izreći jer je Isusa slušao, no na njihov se odgovor povlači jer još nije doznao ono što Isus čini. Jedino mjesto gdje se to iščitava jest križ. Križ je jedino mjesto Boga. Da se Boga može u svom životu imati potrebno je biti na tom mjestu gdje se Bog predaje-na križu.
Ključno Isusovo predanje bijaše na Kalvariji. Boga ne možemo gledati bez susreta s njim na križu. U tim najtežim trenucima učenici ga ostaviše, pobjegli su, ali ne i Nikodem. Time dokazuje da djelo vrijedi više od riječi i rađa se na novi život. Kristova krv je ona koja liječi svaki grijeh, svaki ugriz zmije. „Tako je Bog ljubio svijet“(Iv 3,16). Nema načina na koji bi jače mogao dokazati svoju savršenu, potpunu ljubav. U ovoj tami se rađa novi život, novi Nikodem. Krv i sukrvica koji su potekli na križu su oni iz kojih se rađa novi život, plodna voda koja rađa život. Križ je proslava Božje ljubavi. Prema križu se valja odrediti: pobjeći od njega ili se na njega popeti.
Nakon dva bogata razmatranja, spustili smo se u crkvu sv. Jeronima gdje je bila prilika za sakrament pomirenja. Tu smo zajedno izmolili Večernju molitvu Crkve te Euharistijskim slavljem okrunili događaj današnjeg dana.