S. M. Zdenka Tomas oprostila se od svog dugogodišnjeg rada u župi „Sv. Mihovila“ u Trilju, gdje je vršila službu sakristanke i orguljašice. U svom neumornom i predanom radu ostavila je vidljiv trag u župi, među župljanima: odraslima i mladima. 

Dugogodišnji župnik  i dekan cetinskog dekanata don Stipe Ljubas zajedno sa župnim zborom pripremio joj je oproštajni domjenak. Gradonačelnik g.Ivan Bugarin u ime župne zajednice, vjernika i zbora uručio joj je priznanje, a zbor  prikladan poklon.

Na zajedničkom druženju izgovorene su riječi zahvale, odano priznanje i uručen poklon.

Dirigent zbora g.Tonći Šipić - Sokol u ime svih prisutnih obratio joj se slijedećim riječima:

„Jednog jutra časna Zdenka me je nazvala i rekla mi: „Tonći, moje starješine su odlučile da ja idem u mirovinu. Zovem te da ti to ja rečem jer ne bih voljela da prije čuješ od drugih.“ Između ostalog na kraju me je teškim glasom zamolila da nikome još ne govorim te da ona ne bi voljela da se radi pompa od toga i da ne bude nikakvih oproštaja jer ona to neće moći izdržati. Tada sam, da je smirim rekao da će sve biti kako ona hoće. Nakon mjesec dana kada se je sve smirilo i pročula se vijest da časna odlazi u mirovinu, uz prethodni dogovor sa našim župnikom, rekao sam časnoj: „Časna, mi ne možemo dozvoliti da ti samo tako odeš. Molim te i zbog mene, i zbog zbora, a i zbog samih župljana da nešto napravimo, najskromnije što može biti.“ Jedva je pristala rekavši to je samo zbog nas. Evo časna, samo zbog tebe ja sada radin nešto što nikad u životu nisam radio i najvjerojatnije neću, stojim za ovom govornicom i moram nešto reći.

A što reći, što od ovih 17 godina izdvojiti kao najvažnije kad je sve bilo dobro i važno… Časna, tvojim dolaskom u našu župu donijela si svoju živost i optimizam među nas. Pa kada ti je bilo i najteže što sa zdravljem što sa tvojim godinama, uvijek si bila takva, vedra i nasmijana, puna optimizma… Ja sam ti zahvalan što si mi dozvolila da svoje ideje i zamisli sprovedem u stvarnost, što smo zajedno naš zbor uzdignuli na višu razinu, poštujući tradiciju a polako ulazili u nove izazove ubacujući svaki put nešto novo i drugačije…

Mi smo danas radosni, ne zato što odlaziš u zasluženu mirovinu, već smo radosni što smo dobili ovaj dan kada ti možemo javno i glasno reći jedno veliko HVALA za sve što si za nas učinila. Mi smo danas i ponosni što smo ovih 17 godina pored sebe imali osobu koja nas je voljela, tješila, razumjela, usmjeravala, nesebično pomagala u svemu što je znala i mogla. Pa kad nam je bilo i teško i nije nam se dalo dolaziti na probe zbora… znajući da je ona tamo i čeka tjeralo nas je da ostavimo svoje brige i trenutne poslove i dođemo na probe, ne zbog nje… već za nju…

Završit ću, ne zbog toga da nemam što za reći, već znam da časna to ne želi. Njen život i služba kod nas bio je uistinu kako slogan kaže „Sve na veću slavu Božju“.  Iako se župnik don Stipe uvijek znao šaliti kada bi časna rekla „ovo je moj zbor“… vjeruj mi časna… ti s ponosom to možeš reći jer ovo je uistinu tvoj zbor…a ti ćeš uvijek biti naša časna…“