Propovijed kardinala Puljića na 50. obljetnicu Sarajevske provincije sestara SMI Ponedjeljak, 9. 12. 2019.

"Učimo se od nadbiskupa Stadlera obraćenju da poravnamo brda među nama, da se znamo međusobno prihvatiti kao ljudi"

Sestre Služavke Maloga Isusa Sarajevske provincije Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije, 8. prosinca 2019. obilježile su 50. obljetnicu svoga postojanja i proslavile Dan Provincije te obilježiti 101. obljetnicu smrti sluge Božjega nadbiskupa Josipa Stadlera, prvog vrhbosanskog nadbiskupa i utemeljitelja Družbe. Svečano Euharistijsko slavlje u drugu nedjelju Došašća, kada pada i svetkovina Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije koja se liturgijski prenosi na dan 9. prosinca, u katedrali Srca Isusova u Sarajevu, predvodio je nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Puljić. Propovijed kardinala Puljića prenosimo u cijelosti:
 
Preuzvišeni gospodine Apostolski nuncije,
draga braćo misnici,
draga braćo i sestre prisutni ovdje u katedrali, i vi koji nas pratite putem valova Radio Marije BiH!
 
Ovu propovijed prikazat ću mozaički. Prvo, najvažnije je čuti riječ Božju na drugu nedjelju Došašća. Prorok Izaija želi svom izabranom narodu prisvijestiti da je Božji sud uvijek pravedan. Zato je prevažno shvatiti Božju pravednost. To i sveti Ivan Krstitelj na neki način poručuje da će Bog razlučiti zrnje od pljeve. Mi, ljudi, često miješamo istinu i laž, dobro i zlo. Kod Boga toga nema. Grijeh i milost ne idu zajedno. Potrebno je shvatiti prorokovu poruku da poput Ivana Krstitelja pripravimo put Gospodinu i da, kako sv. Pavao potiče, „prigrlimo jedni druge kao što je Krist prigrlio nas na slavu Božju“. Potrebno je shvatiti da postoji Kristov povijesni dolazak, ali i da će biti onaj Njegov konačni dolazak na sudnji dan. Važniji je Kristov osobni dolazak jer će onaj Njegov konačni biti znakovit po onome kako smo ga osobno doživjeli. Isus je ušao u našu povijest. Prije Njegova dolaska bili su proroci, a bio je i Ivan Krstitelj, Marija je začela i rodila Isusa, ali prevažno je osobno doživjeti Isusa Krista i prihvatiti ga u svoj život.
Često teško doživljavamo poziv: obratite se, jer mislimo da se nemamo zašto obraćati jer smo već Isusovi pa se nemamo u čemu mijenjati. Tako se varamo jer često uđemo u kolotečinu i svoj način življenja. Koliko je taj način usklađen s Isusovom porukom, to je drugo pitanje. Zato i postoji vrijeme Došašća da vidimo: to što ja živim, načela i ono što prakticiram, koliko je to usklađeno s Isusovom riječju, s Njegovim ulaskom u našu povijest, s Njegovom željom. Želim da ova druga nedjelja Došašća bude istinski izazov da moram mijenjati neke svoje navike, svoje životne stvari koje nisu pozitivne. Živimo u vremenom nabijenom negativnošću, a Isus je uvijek pozitivnost, svjetlo, nada, snaga... Živjeti Isusa znači nositi svjetlo, snagu i nadu u svagdanji život. Zato je potrebno obratiti se, usvajati Isusovo mišljenje, Isusov stav kad poručuje: „Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca“ (Mt 11, 29).    
Želim posebno spomenuti godišnjicu smrti sluge Božjega Josipa Stadlera. Postulator njegove kauze mons. Pavo Jurišić svakog osmog u mjesecu, jer je prvi vrhbosanski nadbiskup umro 8. prosinca, pošalje propovijed za taj dan uz preporuku da to bude dan nadbiskupa Stadlera. U propovijedi za danas upućuje na Ivana Krstitelja. Kad bi mi danas mi propovijedali kako je propovijedao Ivan Krstitelj, vjerujem da bi dospjeli u zatvor. Sv. Ivan izravno upozorava na ono što je zlo. Danas tako nešto ne smiješ reći; kažu da vrijeđaš. Ako kritiziramo zlo, ne znači da odbacujemo čovjeka. Narod je to davno kazao u izreci da ne treba s prljavom vodom baciti i dijete. Treba čovjeka vrjednovati. Isus je i došao da bi čovjeka spasio. Čovjek je važan. U cijeloj klimi koju danas proživljavamo, čovjek je jako malo vrjednovan. Vrjednovana je korist, potrošnja i užitak bilo na lokalnoj bilo na globalnoj razini. Čovjek nije vrjednovan.
Poziv na obraćenje jest vrjednovanje čovjeka i njegovog spasenja. Zato sluga Božji Josip Stadler, kada je postao vrhbosanski nadbiskup, pisao je divne poslanice svojim svećenicima jer je znao da oni nisu samo navjestitelji nego i svjedoci i djelitelji svetih sakramenata. Prevažno je voditi računa kakvi će biti svećenici na terenu. Stadlerove poslanice i danas su divna poruka svima nama počevši od njegove nastupne poslanice do zadnje koju je uputio. Sve one su divne poruke i poziv da zaživi evanđelje.
Što želim posebno naglasiti danas na obljetnicu njegove smrti? Želim da svi mi onako volimo Crkvu kako ju je on volio i to Crkvu onakvu kakva jest. On je služio u Crkvi i u svom dostojanstvenom služenju vjerovao je u svoje poslanje koje mu je Crkva dala. Danas postoji poslanje, ali ljudi često rade po svojem, po onom što mu je ćeif i sklonost, a ne po onom što Crkva daje. Ono što Crkva daje, to je poslanje. Zato je potrebno od sluge Božjega Josipa Stadlera naučiti tu crkvenost. Znajući kakve je kušnje nadbiskup Stadler proživljavao, čovjek se divio s kakvom ih je strpljivošću podnosio. Kad dođem u krizu vidjevši svu zlobu koja zna zavladati, tada mi je nadahnuće strpljivost nadbiskupa Stadlera kojom je podnosio sve uvrjede, pljuvanje i poniženja. Bogu smo zahvalni za njega. Kao što postulator kauze reče, svima nama potrebni su primjeri, uzori. Iako možda nismo ni svjesni, mislim da je sluga Božji Stadler svima nama divan uzor pastira u vremenu nakon prestanka vladavine otomanskog carstva i to uzor služenja Bogu, Crkvi i narodu za spas duša.
Učimo se od nadbiskupa Stadlera obraćenju da poravnamo brda među nama, da se znamo međusobno prihvatiti kao ljudi. Ozbiljan problem koji se primjećuje u zadnje vrijeme jest to da su niknula brda između ljudi. Ljudi se često međusobno ne mogu prihvatiti. Ponekad ni najbliži. Iako se zajedno mole i idu na pričest, nerijetko ostaju brda između njih. Prevažno je shvatiti da valja ta brda ukloniti. To su brda oholosti, sebičnosti... i da ne nabrajam dalje. Bogu smo zahvalni ne samo zato što nam je nadbiskup Stadler ostavio ova divna zdanja kao karizmatski graditelj malog i bogoslovnog sjemeništa, sirotišta, ove katedrale...; ne samo zato što je u karizmi svoga poslanja doveo časne sestre koje će odgajati druge te ustanovio sestre Služavke Malog Isusa, nego smo posebno zahvalni što je ostavio divni svijetli trag svoga života.
Sestrama Služavkama Malog Isusa zahvaljujemo što imaju divan osjećaj prema svome Utemeljitelju i što su me, smijem to reći, stalno pitale, kad ćemo započeti proces Stadlerove beatifikacije. Hvala im što su s toliko ljubavi tražile da se pokrene proces koji je sada u Rimu. Sada čekamo da izmolimo završetak procesa proglašenja blaženim, čudo itd. Zahvalni smo nadbiskupu Stadleru što je ostavio tu zajednicu kao svoje pismo. Ne moramo čitati knjige jer su sestre Služavke Malog Isusa njegovo pismo: služiti sirotinji, malenima, potrebnima... U biti, uloga svakog kršćanina jest služiti čovjeku.
Danas obilježavamo dan kad je Gospodin pozvao k sebi nadbiskupa Stadlera, a to je bilo na dan Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije koju ćemo sutra liturgijski slaviti. Bezgrješno začeće ne da se ljudskim riječima opisati. Kada je Bog htio doći među ljude, spremio je sebi majku. Zato je nju već od začeća sačuvao od istočnoga grijeha. Ona je rođena bez istočnoga grijeha. Zato je bezgrješna. Meni se posebno svidjela pjesma jednog pjesnika koji je želio razumjeti ovo otajstvo pa ga je usporedio s procvalom ružom: Gledam tu procvalu ružu; da kažem – divna, to je zemaljska riječ; da je predivna, isto zemaljska riječ; htio bih otkriti, odakle taj miris iz nje; e, to ne mogu pojisati. Tako on opisuje Bezgrješnu. Što god bi o njoj rekao, to je zemaljsko. A taj božanski miris iz nje, to ne možemo opisati. To je Bog sebi majku pripravio. Nije ona velika samo zato što je očuvana od grijeha, nego zato što je ostala bez grijeha, što je surađivala s Bogom. Bog joj nije oduzeo slobodu; u svojoj slobodi bila je predana Bogu. Naše časne sestre različitih družbi uz svoje ime stave i slovo M. odnosno ime Marija htijući u Mariji imati uzor. Podržavam vas i želim ne samo da to ime bude ispred Vašeg imena nego ispred života. Neka vam bude uzor Marija koja je Bogu poslušna, odana i Bogu predana. Takve karizme danas trebamo. Ova Crkva, koja je sva izranjena i proživljava kušnju, ima snagu Božje milosti. U to se mi pouzdajemo. Zato želimo, unatoč svih kušnji ovoga vremena, živjeti s tom vjerom te svjedočiti i naviještati spasenje i otkupljene. Amen.
 
Preuzeto: kta
 

Galerija slika:

  Vijesti - Sve