Družba sestara Služavki Maloga Isusa, Sarajevske provincije Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije, proslavila je 8. prosinca 2023. godine svoju nebesku zaštitnicu i ujedno Dan Provincije te obilježila 105. obljetnicu rođenja za nebo oca Utemeljitelja sluge Božjega nadbiskupa Josipa Stadlera.

Sveto misno slavlje u katedrali Srca Isusova u Sarajevu, u kojoj se nalaze smrtni ostaci prvog vrhbosanskog nadbiskupa Dr. Josipa Stadlera, predvodio je postulator kauze za proglašenje blaženim sl. Božjega Stadlera i vrhbosanski kanonik mons. Pavo Jurišić u koncelebraciji s četvoricom svećenika.

Na početku euharistijskog slavlja je mons. Jurišić pozdravio sve prisutne sestre Služavke Malog Isusa na čelu sa provincijskom glavaricom s. M. Ana Marijom Kesten i čestitao im patron provincije uz želju da Stadlerova družba doista bude svjetiljka koja gori i koja ukazuje na djela koja je njezin utemeljitelj činio. Ujedno je spomenuo kako Vrhbosanska Nadbiskupija danas slavi svoju suzaštitnicu, Bezgrješnu Djevicu Mariju, koju je sluga Božji nadbiskup Josip Stadler postavio da bdije svojom molitvom nad ovom mjesnom Crkvom.

U svojoj poticajnoj propovijedi mons. Pavo upitao je sve prisutne: „Što bi se dogodilo kada bi se odjednom ugasilo ovo Sunce koje nas grije?“, te u istom dahu odgovorio: „većina bi malih biljaka nestala u roku nekoliko dana, a do kraja prve godine prosječna temperatura na Zemlji pala bi na 100 stupnjeva, sva voda bi se na površini zamrzla, a Zemlja bi postala ledeni svijet. Ljudi bi počeli umirati te bi s vremenom i izumrli. Nešto slično se događa  u ljudskoj duši kada čovjek okrene leđa Bogu. „Kada čovjek ne želi da mu Bog bude prijatelj“ – pojasnio je mons. Jurišić – „i u njegovoj duši postaje hladno i sve se zamrzava, zato što gubi povezanost s Bogom, svojim izvorom koji ga grije i održava na životu“. Iako je, po nagovoru Zloga – posvijestio je mons. Pavo – čovjek raskinuo prijateljstvo s Bogom, Bog je čovjeku u svom naumu ipak opet odlučio priskočiti u pomoć poslavši mu „Spasitelja koji će ga potražiti, otkupiti ga i donijeti mu radosnu vijest o neizmjernoj Božjoj ljubavi. Zbog toga je odabrao Blaženu Djevicu Mariju koju je u samom trenutku začeća oslobodio od svake ljage istočnoga grijeha. Ona je tako oslobođena svakoga grijeha, kako onoga osobnoga tako i one iskonske krivnje koje su kao baštinici dionici sva djeca Adamova“.

„Ova je vjera bila stalno prisutna u pučkoj predaji i tradiciji Crkve, zbog čega je Blažena Djevica Marija od samog početaka Crkve zauzimala posebno mjesto u pobožnostima vjernika i u liturgiji. Marija je posebna po tome što je imala čast biti majka Božjeg Sina (Bogorodica), zbog čega je nagrađena izvanrednim Božjim milostima. Stoga je razumljivo da je u Crkvi stalno bila prisutna i misao o Marijinu bezgrješnom začeću. Tu je vjeru Crkve papa Pio IX. 8. prosinca 1854. papa Pio IX. proglasio dogmom. Nakon toga čašćenje Bezgrješne bilo je još više rašireno u cijeloj Crkvi, istaknuo je postulator Jurišić, te nastavio „Sluga Božji Josip Stadler piše kako se u ovoj dogmi naglašava dvoje: Prvo, da je Marija jedna od nas, pa je i ona, kao i svatko od nas, trebala Otkupitelja Isusa Krista. Drugo, da je Marija unaprijed i na savršen način bila otkupljena. To znači, da je njoj i prije nego je bilo kakav grijeh mogao ili imao pravo dotaknuti se nje, milost Kristova došla na nju sačuvavši je unaprijed od toga da bi morala nositi baštinu Adamove krivnje.“

Na koncu svoje propovijedi mons. Pavo je pozvao sve prisutne da danas posebno mole Bezgrješnu i za našu Nadbiskupiju koju je sluga Božji stavio pod zaštitu Srca Isusova, a kao drugotnog zaštitnika odabrao je Blaženu Djevicu Mariju bez grijeha začetu. „U svojim se nevoljama utecimo Majci Božjoj i Majci našoj. Ona nas poznaje najbolje, jer je Majka naša. Kao što svaka zemaljska majka poznaje i ljubi svoje dijete, tako i ona poznaje nas i ljubi kao svoju djecu. Ona zna naše nevolje i naše borbe, naše grijehe i naše slabosti. Nek se zauzima za nas i priskoči nam u pomoć, jer ona je ona žena koja satire glavu starom neprijatelju ljudskog roda. Neka nam pomogne da i mi jednom stignemo u kuću Oca nebeskoga, tamo gdje je ona okrunjena za kraljicu neba i zemlje, gdje s oka svake suze nestaje i gdje nam je Vječni Otac pripravio velike stvari“, zaključio je mons. Jurišić.

Misna čitanja, čitale su sestre Služavke Malog Isusa a liturgijsko pjevanje animirao je Katedralni mješoviti zbor „Josip Stadler“ pod ravnanjem vlč. Marka Stanušića.

Na koncu svetog misnog slavlja su se mons. Jurišić, svećenici i sestre Služavke Malog Isusa okupili oko groba sluge Božjega Josipa Stadlera i zajedno sa ostalim Božjim pukom izmolili Molitvu za proglašenje blaženim prvog vrhbosanskog nadbiskupa.

Po završetku euharistijskog slavlja sestre Služavke Malog Isusa i djeca iz Stadlerovog Dječjeg Egipta su zajedno sa ostalim uvaženim gostima pošli prema provincijskom sjedištu u samostanu „Egipat“ na Bjelavama gdje je upriličen zajednički ručak u obiteljskoj atmosferi.

Nakon objeda, sestre su se okupile u Stadlerovoj spomen sobi gdje su u molitvenom ozračju uprisutnile posljednje trenutke zemaljskog života oca Utemeljitelja sluge Božjega Josipa Stadlera. Ove godine su sestre iz Vijeća za duhovnost i duhovnu baštinu oca Utemeljitelja, Sarajevske provincije, za tu prigodu pripremile knjižicu „Spomen rođenja za nebo sluge Božjega Josipa Stadlera“ u kojoj su doneseni dragocjeni zapisi Nadbiskupovih suvremenika, o posljednjim satima njegova života, 08. prosinca 1918. godine.

Sestra Vjekoslava, koja je dodvorila Utemeljitelja, zapisala je kako je njoj Utemeljitelj pred samu smrt rekao: „Vjekoslava čuvaj Družbu! To reci i drugim sestrama.“ Kad su suze oblile njeno lice, posljednjim je snagama rekao: „Vjekoslava, ne boj se!“ I kako je bivao sve slabiji i rjeđe disao, dah mu se sve više gubio, dok nije sasvim prestao disati i bez ikakva trzaja zaspao vječnim snom na blagdan Bezgrješne u 22 i 21 sat. Ostavio je ovaj svijet i umro sveto kako je i živio, držeći u desnoj ruci zapaljenu voštanicu, a u lijevoj sveto propelo. Bolni jauk s. Vjekoslave: „Nema više našega Oca!“, oglasi svima da se svetac preselio u vječnost. U dvoru je nastala žalost i izgubljenost. Klečali su pred njim bez glasa i ljubili očinsku desnicu, preporučujući mu dušu Bogu i Gospi. Lijepo mu zaklopili oči i položili svog dobrog Nadpastira na postelju mrtva. U dnu srca osjetismo bol djeteta, što ostade na tom svijetu bez oca i bez majke svoje, zapisa tako dr. Ivan Šarić. Sluga Lužanec je pripravio odijelo, te smo, uz plač, uredili velikoga pokojnika, koji je ostao ležati do ujutro u svojoj sobi. Posljednje riječi bile su mu: „Isuse, Bože moj! O, Marijo!

Na koncu susreta je provincijska glavarica s. Ana Marija Kesten još jednom zahvalila svim sestrama na molitvenom i sestrinskom zajedništvu i potaknula sestre na usrdnu molitvu: „Molimo i mi zajedno večeras kao i oni koji su tu večer bdjeli uz tijelo Nadbiskupa Stadlera, da nas blagoslovi s nebesa i kod Presvetog Srca Isusova bude jak zagovornik. Molimo i Bezgrješnu koju je otac Utemeljitelj toliko štovao i ljubio, zamolimo ju pjesmom da kod svog Sina zagovara da se Bog proslavi u sluzi svome nadbiskupu Josipu Stadleru, a mi da slijedimo njegov primjer“.

s. M. Pia Pilić