Splitska provincija sv. Josipa Družbe sestara Služavki Malog Isusa, koju je 24. listopada 1890. godine u Sarajevu ustanovio prvi vrhbosanski nadbiskup sluga Božji Josip Stadler, u četvrtak 29. listopada 2015., obilježila je 125. obljetnicu osnutka Družbe.

Hvala gđi Kristini Bitanga, iz Tiskovnog ureda Splitsko-makarske nadbiskupije,  koja je o tom događaju napisala na službenim stranicama nadbiskupije, čiji tekst dijelom koristimo i u ovom izvještaju o proslavi.

Obilježavanje 125. obljetnice osnutka Družbe započele smo u 16,30 sati zahvalnim euharistijskim slavljem u kapeli Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu, koje je predvodio splitsko-makarski nadbiskup mons. Marin Barišić u koncelebraciji s pastoralnim vikarom mons. Nedjeljkom Antom Ančićem, dekanom Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Splitu dr. fra Anđelkom Domazetom, rektorom Centralnog bogoslovnog sjemeništa don Borisom Vidovićem, ravnateljem Nadbiskupskog sjemeništa don Jurom Bjelišem i 40-tak svećenika. U tom nizu prisutnosti našeg nadbiskupa i svećenika osjećale smo našu redovničku prisutnost i ucijepljenost u život ove biskupije i metropolije kroz evanđeosko služenje i predanje ovih 125 godina pastirima ove biskupije i svećenicima, i zahvaljivale Bogu na tom milosnom daru. Tu su poglavari Centralnog bogoslovnog i Nadbiskupskog sjemeništa s bogoslovima i sjemeništarcima, uzdanicom nadbiskupije i Crkve u Hrvata i šire, kojima su sestre u svakidanjem životu domaćice, duhovne majke i sestre. Tu su i naši svećenici iz Svećeničkog doma, profesori s Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Splitu, franjevci Provincije Presvetog otkupitelja, s kojom smo povezane preko djelovanja sestara u Metkoviću od 1912. godine, te njihove duhovne pomoći sestrama osobito preko sluge Božjeg oca Ante Antića, i braće iz samostana Gospe od zdravlja kao ispovjednika. Tu su i braća franjevci konventualaci iz samostana sv. Frane na Obali, gdje su sestrama kroz ovih 110 godina prisutnosti u Splitu česti ispovjednici, a sestre su često u ovoj crkvi na svagdanjoj sv. Misi. Bio je prisutan i salezijanac don Mirko Barbarić, u kojem smo osjećale povezanost sestara sa salezijancima u Splitu od 1910., kada su sestre preuzele djelovanje u muškom sirotištu Martinis Marchi, u kojem su oni bili voditelji,  i Ženskom sirotištu zvanom ˝Kolijevka˝, a kako se ne sjetiti da je naš utemeljitelj nadbiskup Stadler bio pitomac u nadbiskupskom konviktu (sirotištu) u Vlaškoj ulici kojeg su držali oci salezijanci. Tu su bili i franjevci kapucini, fra Ante Logara iz Dubrovnika, gdje naše sestre djeluju, a dugogodišnja je prisutnost djelovanja sestara u kapucinskim samostanima u Zagrebu-Dubrava, Varaždinu, Rijeci, a u Splitu naš samostan na Bačvicama je u župi Gospe od Poišana, koju vode oci kapucini. Okupio se veliki broj naših sestara predvođen vrhovnom glavaricom s. Radoslavom Radek i provincijskom glavaricom s. Anemarie Radan. Tu se i sestre drugih redovničkih zajednica: provincijalka sestara milosrdnica s. Radoslava Kevo, provincijalka školskih sestara franjevki s. Leonka Bošnjak Čovo, sa svojim sestrama, kao i sestre Službenice Milosrđa, sestre Dominikanke, sestre Kćeri Božje ljubavi, sestre Karmelićanke od Božanskog Srca Isusova, sestre Kćeri Milosrđa, sestre Franjevke od Bezgrešne, sestre Svetog Križa, sestre Kraljice svijeta. Divno je to bogatstvo naših redovničkih karizmi i našeg djelovanja u Splitu, naše osobno i zajedničko nastojanje svakodnevno biti Božje, težiti za svetošću kroz autentično evanđeosko življenje svojih redovničkih karizmi. Tu su naši vanjski suradnici, članovi Društva Prijatelja Maloga Isusa, naša produžena ruka i bliski suradnici u ostvarivanju karizme. Prisutni su i naši dobročinitelji i drugi gosti.

Euharistijsko slavlje

Na početku misnog slavlja zbor sestara pod vodstvom s. Dulceline Plavša uz orguljašku pratnju prof. Mirka Jankova zanosno je pjevao ˝Zdravo sveti Rafaele Boga višnjeg arhanđele.˝ Riječi pozdrava i dobrodošlice kao i čestitku sestrama za 125. godina života i služenja u Crkvi uputio je ravnatelj Nadbiskupskog sjemeništa don Jure Bjeliš, i istaknuo  da je sluga Božji Josip Stadler ˝prije 105 godina poslao sestre i u ovu našu ustanovu, u biskupsko sjemenište u Splitu, i osobno bio u njoj, pohodio splitskog biskupa, u sjemeništu poglavare i svoje sestre.˝

Uvodeći u euharistijsko slavlje nadbiskup Barišić je istaknuo kako smo došli zahvaliti Gospodinu u ime tolikih sestara koje su živjele u Družbi kroz ovih 125 godina, ali i moliti za današnje sestre, da budu znak Božje prisutnosti u našoj sredini i vremenu. Pjevana je misa De Angelis. Prvo misno čitanje čitala je s. M. Miljenka Grgić, pripjevni psalam ˝Pred licem anđela pjevam Tebi˝ pjevale su sestre novakinje: s. Milana Žegarac  i s. Faustina Zemunik, a evanđelje pjevao župnik Pučišća don Pavao Gospodnetić.

U homiliji je nadbiskup približio prisutnima život i rad sluge Božjeg Josipa Stadlera, istaknuo milosno Božje vodstvo  s njim od njegova djetinjstva, iskustva ranog umiranja roditelja, sestre, brata, siromaštva, dobrote plemenitih ljudi, odgoja u sirotištu u Požegi i Zagrebu, sjemeništa u Zagrebu, bogosloviji u Germacumu u Rimu, gdje je, prema svjedočenju njegovih odgojitelja otaca isusovaca, bio živi izgled svojim kolegama, biser kolegija, savjestan i pobožan, osobito Srcu Isusovu i Blaženoj Djevici Mariji, te Hrvat svim  srcem. Na Gregorijani je postigao dvostruki doktorat iz filozofije i teologije, a kao svećenik profesor u sjemeništu i na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu zauzeto je radio. Gospodin ga je pripremao za preuzimanje službe prvog vrhbosanskog nadbiskupa i metropolite. Nadbiskup je naglasio kako je Stadler došao u Bosnu i u teškim uvjetima počeo organizirati život povjerene mu nadbiskupije. Nije imao  biskupskog dvora, nego je kao podstanar stanovao kod jednog Židova. Kao katedrala služila mu je drvena crkva sv. Ante na Bistriku. Među prvim zadacima koje mu je Sveti otac Leon XIII. postavio kod imenovanja bio je podignuti vlastiti kler, koji će uz franjevce djelovati i preuzimati rad na župama. Zadaci veliki i brojni, a gotovih sredstava nema. Jedino što ima to je njegova živa vjera, nepokolebljivo svagdanje pouzdanje u Svemogućeg Boga i plemenite ljude koje ponizno moli za pomoć za ˝Božju stvar u Bosni˝, osobito biskupa Strossmayera. Prijatelji, znanci i suradnici iz naprednijih hrvatskih krajeva i iz raznih strana Evrope slali su mu priloge za gradnje. Tako je pouzdanjem u Boga i uz pomoć dobročinitelja Stadler sagradio sjemenište u Travniku, u Sarajevu katedralu posvećenu Srcu Isusovu, bogosloviju s crkvom sv. Ćirila i Metoda, koju je blagoslovio đakovački biskup Juraj Stossmayer, i u propovijedi nazvao nadbiskupa Stadlera Thaumaturgom, čudotvorcem, jer je gotovo iz ničega stvorio u Bosni tolika velika djela i u 14 godina biskupske službe imao potpuno izgrađena dva sjemeništa. Stadler je podigao je i zgradu Nadbiskupskog dvora, Kaptolski dvor, dvije nadbiskupske ubožnice u Sarajevu te nekoliko crkava po nadbiskupiji. Uz materijalnu izgradnju nadbiskupije tu je i Stadlerova pisana filozofska i teološka riječ, propovijedanje, naučavanje, i briga za duhovnu izgradnju. Nadbiskup se  posebno osvrnuo na Stadlerovu ljubav prema siromašnima i nazvao ga anđelom Bosne. ˝On se natapao na izvoru Božanske ljubavi Srca Isusova. Bio je čovjek reda, molitve, trpljenja i budnoga duha.˝, istaknuo je nadbiskup. Stadler je bio socijalno osjetljiv, gorljivi apostol ljubavi prema povjerenom mu stadu, osobito prema sirotinji koje u njegovo vrijeme u Bosni i u Sarajevu bio je veliki broj, pa je dobio najljepši naziv ˝sirotinjski otac i majka˝. Djela karitativne ljubavi koja je ostvario svjedoče da je on uistinu bio čovjek koji je imao srca za druge, koji je u njima vidio i ljubio samoga Isusa Krista. Pozvao je preko župskih ureda u Bosni, Hrvatskoj i Sloveniji, dobre i plemenite djevojke za služenje siromašnima u nadbiskupskim ubožnicama Sarajevu, koje je on podigao. Milosnim Božjim djelovanjem osnovao je Družbu sestara Služavki Malog Isusa, za služenje Malom Isusu u siromašnima, nezbrinutoj djeci i starcima, koja evo milosno djeluje već 125 godina. Nadbiskup je u homiliji  nadodao kako su sestre bile u ono vrijeme, a i danas su, vidljiva produžena ruka ljubavi Božje i lijek za tolike rane siromaštva i ljudske bijede. Naglasio je kako su i druge sredine bile potrebne njihove prisutnosti pa je tadašnji splitski biskup Filip Franjo Nakić pisao ˝Promotrivši pravila Kongregacije pod naslovom Ubožnica Maloga Isusa i uvjete utemeljenja i opstanka iste Kongregacije, uvidio sam kako ona spasonosno djeluje već u više mjesta gdje je utemeljena, te uvjerio se da bi ista spasonosno mogla djelovati i u ovoj Biskupiji Spljetsko-Makarskoj na utjehu i spas nevoljnika i bijednika˝. Sestre su došle u Split 1905. godine za rad u muškoj i ženskoj ubožnici u Velom Varošu,  a 1910. godine  preuzele su rad u muškom sirotištu Rikover Martinis Marhi i u ženskom sirotištu Kolijevka,  domaćinstvo u splitskom sjemeništu, i otvorile svoj samostan sv. Ane u Velom Varošu. Od tada se djelovanje sestara širi i po drugim mjestima u splitskoj Nadbiskupiji. Danas sestre djeluju na 30 mjesta, u samostanima, ustanovama i na župama i čine najbrojniju žensku redovničku zajednicu u Nadbiskupiji. Biskup Nakić je napisao: ˝Radujem se još više i mojoj biskupiji, koja je sretna, te i ona može da oćuti korist i upliv požrtvovnog rada časnih sestara iste Kongregacije koje u ovom gradu čedno, ali uspješno djeluju na korist vremenitu i vječnu˝. Nadbiskup Barišić je kazao da se ovoj radosti pridružuje i on sam, 125 godina poslije, kao i cijela nadbiskupija u čiji su život sestre duboko urezane. ˝Vaše skromno i blago, sestrinsko i majčinsko djelovanje osjetili su mnogi, a na poseban način mi svećenici. Prisutne ste u našem Sjemeništu, na Bogosloviji, u kući Nadbiskupije i u svećeničkom domu. Vaša ljubav, briga i žrtva prati nas od naše formacije preko župa na kojima djelujemo i u našoj starosti. Za nas, kao i mnoge potrebite koji su željni pogleda, tople riječi, ispružene ruke i utjehe, vi ste anđeli. Sv. Augustin reče da je anđeo naziv za službu, a ne narav, stoga vas s pravom zovemo anđelima jer služite s ljubavlju i u svima vidite sliku Malog Isusa. Zato vam u ime tolikih župnika, živih i pokojnih, želimo zahvaliti za sve što ste dale i dajete našoj mjesnoj Crkvi˝, istaknuo je nadbiskup. Spomenuo je nadbiskup da su sestre Služavke Malog Isusa imale čast služiti zagrebačkom nadbiskupu kardinalu blaženom Alojziju Stepincu u zatočeništvu u Krašiću do njegove smrti, od 5. XII. 1951. do 10. II. 1960. godine. Kazao je kako vjeruje da je nad njima i njegov blagoslov, kao i blagoslov njihova utemeljitelja. ˝Poštovane sestre, uz jubilej 125 godina djelovanja vaše redovničke zajednice, u Godini posvećenog života, čestitam vam jubilej s pozivom i ohrabrenjem riječima pape Franje 'Sa zahvalnošću gledajte svoju prošlost, s velikom ljubavlju živite sadašnjost, a s nadom prigrlite budućnost'. Živio Mali Isus!˝, zaključio je mons. Barišić.

Molitvu vjernika čitali su naša kandidatica Tajana Andrle i gospodin Borko Gunjača, zauzeti i vjerni Prijatelj Malog Isusa iz Omiša. Molili su za Crkvu i njezine pastire, za proglašenje blaženim i svetim sluge Božjeg nadbiskupa Josipa Stadlera, za Družbu i njezinu duhovnu obnovu,  za nova duhovna zvanja, za Prijatelje Malog Isusa, za dobročinitelje i pokojne sestre. Zahvalili su Bogu za sva dobra koja smo primile kroz 125 godina postojanja Družbe, zamolili zagovor za daljnji hod na putu evanđeoskog služenja,  da sestre  budu Božji lijek ondje gdje žive i rade.

Na prikazanju su prineseni simbolični darovi popraćeni tekstom, koji je čitala s. Jelena Marović. Sveto Pismo je prinijela s. Rozamunda Vukas. Svijeću, kao zahvalu za prisutnost Božjeg svjetla u životima svih Služavki Malog Isusa kroz ovih 125 godina, prinijela je novakinja s. Antonija Čobanov. Knjigu o Životu i djelu sluge Božjeg nadbiskupa Josipa Stadlera, u znak zahvalnosti za život oca Utemeljitelja i molitvom da ga Gospodinu uzdigne na čast oltara, prinijela je s. Maneta Mijoč. Buket cvijeća prinijela je naša radosna štićenica iz samostana sv. Rafela u Solinu Alica Radan, kao našu zahvalnost za sve koje je Gospodin stavio na naš put kroz ovih 125 godina i povjerio nam karizmu služenja u ljubavi. Kruh- hostije koje će biti posvećene, prinijela je s. Milivoja Čalo, kao znak zahvalnosti Gospodinu što nam se svakodnevno daje u sv. Pričesti, da i mi njime nahranjene budemo kruh za druge i da mu se klanjamo u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Vino, koje će biti posvećeno, prinijela je s. Marina Mužinić, kao zahvalnost za sve radosti i žrtve kojima su bili prožeti životi naših sestara kroz ovih 125 godina. Vodu je prinijela Prijateljica Malog Isusa Marina Rubić, kao znak zahvalnosti Gospodinu za 20 godina djelovanja Prijatelja Malog Isusa koji su znak novoga života u Stadlerovoj karizmi.

Zbor sestara prikazanje u euharistijskoj službi popratio je pjesmom ˝Primi, o Bože˝, za koju je riječi napisao dr. don Ante Mateljan, a glazbu mo don Šime Marović. Za vrijeme svete pričesti zbor je pjevao ˝Sebe nam daješ˝, za koju je riječi napisao dr. don Ante Mateljan, a glazbu mo don Šime Marović, te pjesmu ˝Dušo Kristova˝, iz stare zbirke pjesama sestara Služavki Malog Isusa.   

Pred kraj misnog slavlja, predvođene vrhovnom glavaricom s. Radoslavom Radek, sestre su obnovile svoje redovničke zavjete. Nakon toga s. Radoslava pozdravila je sve prisutne i zahvalila Trojedinom Bogu na darovanom danu, kako bi zajedno mogli reći Bogu hvala za 125 godina služenja Družbe Crkvi, Hrvatskom narodu i šire, osobito onim najpotrebnijima u misijskim krajevima. Zahvalila je nadbiskupu na riječima ohrabrenja i preporučila Družbu u njegove molitve kako bi hrabro nastavile put služenja Malom Isusu u bližnjima.

Don Jure Bjeliš pročitao je čestitku  vrhbosanskog nadbiskupa mons. Vinka Puljića, od 26. listopada, s kojim su sestre ovu obljetnicu svečano proslavile 25. listopada u sarajevskoj katedrali Srca Isusova, uz grob sluge Božjega Josipa Stadlera. Kardinal je sestrama zaželio da ovo slavlje ˝istinski bude prilika svim srcem zahvaliti za 125. godina života i rada Družbe, a onda utvrditi ljubav u identitetu,  biti istinski služavka svim svojim bićem, kako bi hrabro i s nadom koračali u budućnost.  Zatim je don Jure, kao domaćin i u ime sestara, pozvao sve prisutne da pođu u susjednu veliku dvoranu sjemeništa, gdje će biti svečana akademija s predstavljanjem knjige pod naslovom ˝Josip Stadler, prvi vrhbosanski nadbiskup i utemeljitelj Družbe sestara Služavki Maloga Isusa˝, koju je dr. sc. Agneza Szabo napisala i posvetila 125. obljetnici Družbe sestara Služavki Maloga Isusa u Godini posvećenog života. Na kraju mise, prije svečanog blagoslova,  nadbiskup je zaželio sestrama da po zagovoru arhanđela Rafaela uistinu budu ˝Božji lijek˝, da žive ono što je u svom geslu imao i živio njihov utemeljitelj sluga Božji nadbiskup Stadler: ˝Imaj prema Bogu srce djetinje, prema sebi srce sudačko, a prema bližnjem srce materinje.˝ Nadbiskup je završio euharistijsko slavlje svečanim blagoslovom i započeo pjevanje ˝Tebe Boga hvalimo˝, što su zbor i svi prisutni iz zahvalnosti srca nastavili. Zbor je na kraju zapjevao marijansku pjesmu ˝Ljiljane bijeli˝, koju je na osobiti način volio blaženi kardinal Alojzije Stepinac.

Akademija

Nakon svete mise slavlje je nastavljeno svečanom akademijom u velikoj dvorani Nadbiskupskog sjemeništa,u sklopu koje je predstavljena knjiga dr. sc. Agneze Szabo., član ice PMI-a.  Program su vodile s. Martina Grmoja i s. Petra Šakić. Za uređenje kapele i dvorane, ukusnim i znakovitim aranžmanima cvijeća pobrinula se s. Dolores Brkić,  provincijska pročelnica Društva  Prijatelja Malog Isusa. U punoj dvorani na početku svečane akademije pozdravne govore su uputile časna majka s. Radoslava Radek i provincijalka s. Anemarie Radan. Pozdravivši sve okupljene  Stadlerovim pozdravom: ˝Živio Mali Isus! Uvijek u našim srcima!˝ provincijalka je zahvalila splitskim (nad)biskupima i svećenicima za sve dobro koje su učinili za njihova utemeljitelja i za sestre Služavke Malog Isusa. ˝Splitski biskupi i svećenici, bili su istinski Stadlerovi prijatelji, i na njihovu molbu već 1905. godina Stadler šalje svoje sestre iz Sarajeva u ovu biskupiju, u ovaj Grad i u druga mjesta u biskupiji. Tako sestre Služavke Malog Isusa u ovoj 125 godišnjici svog postojanja već 110 godine žive i djeluju u ovom gradu, a u ovom dragoj centralnoj ustanovi nadbiskupije u nadbiskupskom sjemeništu 105 godina. Milosni je to Božji dar za ovu mjesnu Crkvu, za oce biskupe, svećenike, bogoslove i sjemeništarce, za svu braću ljude, i za nas sestre, koje smo pozvane biti ljubav u srcu ove nadbiskupije, s njom živjeti i osjećati, u njoj evanđeoski služiti.˝Provincijalka je na osobiti način pozdravila vrhovnu glavaricu s. Radoslavu Radek, koja nam uprisutnjuje duh Družbe i povezanost u jedinstvu duha i karizme. Zahvalivši svima koji su na bilo koji način pomogli ovoj proslavi provincijalka s. Anamarie je kazala kako je ovaj jubilej zahvala Bogu za primljena dobročinstva, prigoda za ocjenjivanje prijeđenog puta i preispitivanje za daljnje korake u suradnji s Božjom milošću i u poticajima Duha. ˝Molimo Gospodina za daljnju vjernost vlastitoj karizmi, da budemo proročki znak u ovome svijetu i vremenu u kojem živimo. Potrebno je da obnovimo svijest da možemo imati život darivajući život, da ćemo naći i imati nadu dajući nadu, da ćemo imati i živjeti ljubav nesebično ljubeći Boga i bližnjega˝,istaknula je.

Vrhovna glavarica s. Radoslava se pridružila pozdravima i zahvalama. Naglasila je kako naša Družba, zajedno s pokojnim sestrama, broji 835 zavjetovanih sestara, četiri sestre novakinje i devet pripravnica. "Drage sestre, neka ovaj jubilej svakoj dozove u srce ohrabrujuće riječi našeg utemeljitelja:  'Ne bojte se, Mali Isus je jači od svih vaših neprijatelja. Pristupite malom Isusu'. Svoju budućnost stavimo u Božje ruke, oslonimo se na sigurni zagovor Majke Marije i zaštitu naših nebeskih zaštitnika sv. Rafaela, sv. Josipa i s. Ane te svijetli primjer našeg utemeljitelja˝, kazala je s. Radoslava.

Potom je pročitana čestitka dubrovačkog biskupa i predsjednika Hrvatske biskupske konferencije za Ustanove Posvećenog života i Družbe apostolskog života mons. Mate Uzinića, od 16. listopada 2015. godine. Biskup Mate između ostaloga piše: ˝Svojim čestitkama pridružujem molitvu da sestre Služavke Maloga Isusa i u godinama koje slijede nastave, jednako gorljivo kao i kroz ovih 125 godina  biti Marija u službi Malom Isusu, u skladu s onom vizijom koju je za Družbu i svaku pojedinu sestru imao utemeljitelj Družbe Sluga Božji Josip Stadler.˝.

Zbor sestara pod vodstvom s. Dulceline Plavša, a za orguljama je prof. Mirko Jankov, otpjevao je pjesmu ˝Splite grade˝, za koju je  tekst napisao dr. don Ante Mateljan, a uglazbio mo. don Šime Marović.

Pročitana je  čestitka nadbiskupa zadarskog i predsjednika Hrvatske biskupske konferencije mons. Želimira  Puljića, od 17. listopada 2015., u kojoj između ostalog piše: ˝Zahvalan sam Božjoj Providnosti što sam kao mladi svećenik prije 37 godina došao u Stadlerovu Bogosloviju u Sarajevo gdje sam imao prigode upoznati jednog od najvećih sinova našega roda, nadbiskupa Stadlera. On je, naime, u vrlo teškim okolnostima izveo brojna i silna djela koja postadoše i ostadoše čudesnim Boljim darom Vrhbosanskoj nadbiskupiji, zemlji i narodu. A među tim njegovim djelima iz bogate ostavštine jesu i Družba sestara Služavki Malog Isusa koju je utemeljio prije 125 godina. Nije ga bez temelja biskup Strossmayer nazvao ´Božjim čudotvorcem´. Isusovac pater Puntigam pisao je kako su tri krjeposti resile tog revnog pastira Crkve Vrhbosanske: rad, molitva i trpljenje. I zaključio da po tom ´zemaljskom trojedinstvu sličimo božanskom Trojstvu: Radom smo slični Ocu Stvoritelju, trpljenjem Božjem Sinu, a molitvom  Duhu Svetom koji u nama moli s neizrecivim uzdasima´. Vrijeme u kojem je Stadler živio i radio ima puno sličnosti s ovim današnjim. Razorenoj zemlji i ranjenim dušama i obiteljima potrebni su hrabri, odvažni i nesebični pojedinci i obnovitelji poput njega. Potrebni su posebice duhovni asistenti i molitelji koji će isprositi blagoslov i sreću zemlji i narodu. Potrebni su tješitelji koji će liječiti rane djece, žena i ljudi. Poželio bih stoga, poštovana sestro Anemarie, neka današnje ´Stadlerove učenice´ budu prepoznatljive po tom ´trojstvu´ velikoga svoga Nadbiskupa-Utemeljitelja. Neka neumorno rade i ustrajno mole. A trpljenje će tako i tako samo doći.˝

Ovu veliku obljetnicu, zbog nemogućnosti prisustvovanja, svojom pismenom čestitkom 15. listopada popratio je i fra Joško Kodžoman, provincijski ministar Franjevačke Provincije Presvetog Otkupitelja, koji, između ostalog, piše: ˝Raduje me spoznaja da je već 1951. godine fra Karlo Nola imenovan ispovjednikom Vaših sestara u splitskom sjemeništu, a više franjevaca držalo je duhovne vježbe Vašim sestrama. Vaše sestre djeluju u župi sv. Ilije u Metkoviću, a franjevci svaki dan slave sv. Misu u Vašoj samostanskoj kapeli.˝

O prvom dijelu knjige ˝Josip Stadler – prvi vrhbosanski nadbiskup i utemeljitelj Družbe sestara Služavki Maloga Isusa˝, koju je dr. sc. Agneza Szabo napisala i posvetila 125. obljetnici naše Družbe u Godini posvećenog života, o našem Utemeljitelju Sluzi Božjem Josipu Stadleru govorio je mons. dr. don Mile Vidović. Mons. Mile Vidović je bio član Povijesne komisije u biskupijskom procesu za beatifikaciju Sluge Božjega Josipa Stadlera, i prvi je učlanjen kao naš vanjski suradnik Prijatelj Malog Isusa, te dobro poznaje život i djelo sluge Božjeg nadbiskupa Stadlera. U svom izlaganju je govorio o Josipu Stadleru, njegovom teškom djetinjstvu i školovanju, o njegovom djelovanju u Zagrebačkoj nadbiskupiji, a posebno o njegovom plodnom radu u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Mons. Mile je svima toplo preporučio  da uzmu ovu knjigu, da je imaju među svojim knjigama, da je iščitavaju i tako još dublje upoznaju svijetli lik nadbiskupa Stadlera i duh Družbe koju je osnovao Božjim duhom nadahnut.

Nakon don Milina prikaza knjige zbor sestara je otpjevao pjesmu ˝Ljubav tvoja˝, čije stihove je napisao dr. don Ante Mateljan, a glazbu maestro don Šime Marović. O drugom dijelu knjige, o  Družbi sestara Služavki Malog Isusa i o njezinoj produženoj ruci o vanjskim suradnicama sestara Prijateljima Malog Isusa prikaz je dala s. Vesna Mateljan, vrhovna savjetnica i zamjenica vrhovne glavarice. Sestra Vesna detaljno je izložila povijest Družbe, od samog osnivanja, i probleme s kojima su se sestre susretale. Istaknula je kako je nadbiskup Stadler za vrijeme prvog svjetskog rata, od 1914. do 1918, godine, u dogovoru s vrhovnom glavaricom Družbe poslao osamdeset sestara za dvorenje ranjenika i bolesnika u vojnim bolnicama i lječilištima, i za rad u pučkim kuhinjama. Četiri sestre su umrle od posljedica ratnog stradanja:  s. Dominika Groznik, ubijena gelerom koji je izbacivala njemačka vojska za vrijeme oslobađanja Sarajeva, 5. travnja 1945. u Reljevu, pokraj Sarajeva, gdje je i pokopana;  s. Bonaventura Troglav-Breko, ubijena u krevetu gelerom za vrijeme rata u Čardaku (Bosna), 15. ožujka 1945.; s. Siksta Anđelka Despotović,  umrla u krevetu od straha  uslijed ratnih bombardiranja u Sarajevu, 15. travnja 1941.; s. Karitas Kovač, umrla od zaraze tifusom, jer je liječila za vrijeme rata ranjenike zaražene tifusom, u Čardaku (Bosna), 27. travnja 1945. godine. Četiri sestre Služavke Malog Isusa su bile osuđene od komunističke vlasti: s. Gaudencija Fanika Šplajt, 29. lipnja 1945. osuđena na kaznu smrti strijeljanjem, te je strjeljana i bačena u jamu Jazovku, a tri sestre su osuđene na zatvorsku kaznu: s. Teofanija Džaja, s. Tarsila Turić i s. Blanka Bekavac, koje su zatvorsku kaznu izdržale. Sestra Vesna je istaknula kako je s. Teofanija Džaja 1943. godine poslana u Osijek, gdje s drugih osam sestara radila kao bolničarka u Domu za ratnu siročad, u kojem je bilo smješteno osamdesetero djece. Sestra Teofanija zapisuje kako su koncem svibnja 1945. počeli stizati zarobljenici koji su prošli "Križni put" na Bleiburgu, i da su bili smješteni na sabirni logor na Zelenom polju kraj Osijeka. Bili su goli i bosi, gladni i žedni. Iz Slovenije su došli pješke. Prošli su tešku kalvariju. Bilo ih je oko osamdeset tisuća. Baš onih dana padala je kiša, a oni pod vedrim nebom. Sestra Teofanija svjedoči i zapisuje: ˝Stalno sam mislila kako da im pomognem. Iz bolnice nisam mogla ići, jer je bolesnika bilo puno. Javila sam se na noćno dežurstvo na zarazno odjeljenje samo da sam po danu slobodna. Na zaraznom su bili oni koji su imali tifus. Bili su zarobljenici i partizani. Na jednu stranu jedni, a na drugu stranu drugi. Zarobljenike je čuvala straža. Mi sestre smo dežurale kod jednih i drugih. … Mi sestre i djevojke koje su s nama radile u bolnici svaki dan smo se odrekle jednog obroka hrane za zarobljenike. Svaki dan, i po više puta, nosila sam im hranu. Po gradu sam sakupljala po raznim pekarama kruh. Dobri ljudi su mi davali robe, lijekova i drugo. Oni su jadni bili potrebni svega. Nosile su i druge sestre. Kada smo došle tamo da predamo hranu, oni (stražari) su nas ganjali sa svakim prostim riječima. Više su puta i pucali za nama. Mi se nismo dale zastrašiti.˝ Tako je s. Teofanija po danu, i po sedam puta, obilazila logor na Zelenom polju, nosila im hranu i tješila ih. Dobila je od grada tri uzastopne opomene, navodno da uzima hranu i lijekove iz bolnice i da nosi logorašima i oboljelima u logoru. Bila je to izmišljotina. Hranu i lijekove za logoraše, dobivala je od ljudi po gradu. Nakon treće opomene, dok je nosila hranu onima koji su imali tifus, a bili su smješteni u jednoj staroj zgradi izvan grada, gdje je bio i njezin rođak, koji je tu i umro, pred bolnicom 3. srpnja 1945. su je dočekali oficiri. Kad je ušla u sobe gdje su sestre stanovale, policija je ušla, napravila pretres, i odvela je s. Teofaniju, tri sestre milosrdnice, nekoliko djevojaka koje su s njima radile u bolnici. Sestra Teofanija odvedena je najprije u ured zatvora, gdje su joj uzeli sve što je imala uza se, kao i sve nabožne predmete (krunicu, križ). Stavili su je zatim u samicu (sobu metar za dva). U samici je ostala sedamnaest dana. Okrivljena i osuđena s. Teofanija Džaja, koja je tada imala 33 godine, najprije je odvedena na izdržavanje kazne u Tenju, a 13. lipnja 1946. prebačena iz Tenje u Ženski zavod u Slavonskoj Požegi za prisilni rad. Dana 19. rujna 1951. s. Teofanija je puštena iz tamnice na slobodu. Tako je s. Teofanija izdržala zatvorsku kaznu od 2. kolovoza 1945. do 19. rujna 1951. (1 godinu u Tenji, zatim 5 godina, 2 mjeseca i 19 dana u Slavonskoj Požegi, sve skupa 6 godina, 2 mjeseca i 19 dana). Često je znala reći: "Vjera je bila sva moja snaga za sve vrijeme robije. Nisam prestajala moliti ni u jednom momentu i Bog mi je uvijek pomagao. Bog mi je bio blizu kad sam najviše trpjela." Na kraju svjedočanstva o životu u zatvoru s. Teofanija zapisuje: ˝Tko bi mogao opisati koliko je tu bilo duševne i tjelesne patnje. … Bogu dragom hvala … Davno sam sve oprostila onima koji su mi možda i nesvjesno nanili teške boli. Ne bi želila da im moja muka bude (zapreka) na putu prema Gospodinu. Dragi Bog neka svima oprosti jer on zna, zašto je sve to dao. Svi neka se raduju s Gospodinom u raju.˝Nevina s. Teofanija izdržala je tešku zatvorsku agoniju samo zato što je ispunila svoje kršćansku i redovničku evanđeosku dužnost ljubavi prema potrebnima, bolesnima, što im je pružila komad kruha, potrebni lijek, lijepu riječ, molitvu. Zatim je s. Vesna istaknula i svijetli lik s. Tugomile Žolo i njezino služenje kao domaćice splitskom biskupu mons. Frani Franiću, koji je životno povezan s Družbom sestara Služavki Malog Isusa od svoje desete godine života do smrti, kao sjemeništarac, bogoslov, profesor-odgojitelj i biskup, pune 84 godine, kako piše i svjedoči 10. kolovoza 1998., u Zahvalnici sestrama Služavkama Malog Isusa prigodom sedamdeset godišnjice služenja sestara njemu. U Malom sjemeništu i u splitskoj bogosloviji našao je sestre Služavke Malog Isusa, a s njima je povezan i kad se vratio sa studija iz Rima, jer je bio odgojitelj i profesor u Malom sjemeništu i bogosloviji, a one vode domaćinstvo u oba zavoda. Upućeni su jedni na druge i kad je imenovan za pomoćnog biskupa 1950., a još više kad je 1954. preuzeo upravu biskupije. "Tada mi je u biskupskom stanu, u Maksima Gorkog 6, kao domaćica određena sveta sestra Tugomila Žolo da mi asistira", zapisuje nadbiskup Franić,11. studenoga 1997.  Od 1954. počinje služba s. Tugomile kod njega i završava u listopadu 1969. "Kroz taj dugi period svoje službe ona je dijelila dobro i zlo sa mnom. Ona mi je bila i utjeha i anđeo čuvar sa svojim strogim redovničkim životom i sa svojom molitvom te predanjem u volju Božju. Te su naime godine, osobito one od 1953. do 1960., bile za mene najteže godine moga biskupskog života. ... u svojoj jednostavnosti sestra Tugomila i poticala me na heroizam: ´Ako Bog hoće, neka Vas i sve nas komunisti ubiju.´ To je bila njezina molitva, to je bila njezina utjeha meni. Naravno da sam više puta dolazio sa župa potišten u to vrijeme i da mi je s. Tugomila svojim predanjem u Boga,  svojom vjerom u Boga, svojim molitvama bila na utjehu. … Uvjerio sam se da na tim malim dušama počiva Crkva, a ne na ´mudrim´ kompromisnim dušama. Ti se dani i te se godine ne mogu zaboraviti. Više mi je vrijedila njezina duhovna asistencija nego materijalna domaćinska pomoć."

Družba  je doživjela bolni udarac 1949. godine, kad su sestre, odlukom vlasti Bosne i Hercegovine, morale napustiti Sarajevo i Bosnu, ostaviti nadbiskupske ubožnice, djecu i starice u njima. Sva pokretna i nepokretna imovina u Bosni Družbi je oduzeta, nacionalizirana. Generalna uprava Družbe se preselila u samostan u Zagrebu. U novim okolnostima Družba prihvaća službe u domovima za starije osobe u Domovini i izvan Domovine, rad u vlastitim samostanima s djecom s posebnim potrebama, njegovanje starica, rad s djecom u dječjim vrtićima, i sudjelovanje u pastoralnom radu u mnogim biskupijama, rad u školama. Družba je godine 1969. podijeljena u tri provincije: Sarajevsku, Splitsku i Zagrebačku, a sjedište vrhovne uprave je u Zagrebu.

Nakon izlaganja s. Vesne prof. Ivan Bošnjak, član Prijatelja Maloga Isusa, izveo je na klaviru ˝Stadlerovu koračnicu˝, koju je prigodom 25. godišnjice biskupovanja dr. Josipa Stadlera, u čast jubilarca skladao Vilim Gustav Brož, češki skladatelj i dirigent.

Nakon ovog glazbenog ugođaja o knjizi je progovorila i sama autorica knjige dr. Agneza Szabo. On je progovorila je o sadržaju knjige i o nakani s kojom je krenula pisati knjigu. Zahvalila je vrhovnoj glavarici s. Radoslavi Radek i Vrhovnoj upravi što su joj povjerili pisanje ove knjige, koja je, kako svjedoči, i njoj samoj puno duhovno pomogla.  Iščitavajući i pišući o sluzi Božjem, o njegovu životu i o životu i djelovanju sestara u Družbi kroz ovih 125 godina, doživjela je duboku zahvalnost Bogu na tom velikom daru, i nadahnuće kako je potrebno i dobro biti Božji, živjeti po Božju, ljude voditi Bogu i Boga voditi ljudima. Zahvalila je svima koji su joj pomogli savjetima i podacima u pisanju i nastajanju ove knjige. 

Završnu riječ uputio je mons. Marin Barišić. Podsjetio je sestre kako su i danas kod obnove redovničkih zavjeta  rekle ˝ja sestra Marija˝, a onda u tišini svoje osobno redovničko ime, i nastavile tekst. Svaka sestra nosi ispred svog redovničkog imena ime Marija, a Marija je prva služavka Malog Isusa, i zaželio sestrama da budu vjerne služavke Malog Isusa, da ljube Isusa i da mu služe poput Marije u bližnjima. Nadbiskup je završio riječima pape Franje da sa zahvalnošću gledamo prošlost, s velikom ljubavlju živimo sadašnjost, s nadom prigrlimo budućnost. I nadbiskup Stadler je pisao da je sestrama svoje Družbe da im je dao naziv služavke Malog Isusa da se i samim "imenom opomenu, da služeći siromašnoj djeci služe samom Malom Isusu."

Nakon nadbiskupovih poticajnih riječi zbor sestara je izveo pjesmu ˝Bogu i sirotinji˝, za koju je tekst  napisao dr. don Ante Mateljan, uglazbio maestro don Šime Marović, kojima i ovom prigodom zahvaljujemo na dugogodišnjoj i plodnoj suradnji. Riječi ove pjesme ˝Povedi, oče ubogih, i nas u vjeri služiti Bogu i sirotinji, po mjeri ljubavi…˝ neka budu svakodnevna molitva našega srca.

Nakon euharistijskog slavlja, gdje smo se duhovno nahranile i osvježile snage duha, te akademije bogate za um i srce, za uho i oko, nastavljeno je zajedničko duženje u prostorijama blagovališta nadbiskupskog sjemeništa uz domjenak.  Domjenka za 300 uzvanika ukusno je pripremila ugostiteljska usluga ˝Pinjur˝ iz Sinja. Naše vrijedne sestre, iz skoro svih zajednica, i naše neumorne domaćice Prijateljice Malog Isusa iz svih svojih podružnica, obogatile su nas tanjurima ukusnih i raznovrsnih kolača, na čemu im od srca veliko hvala. Mladi Prijatelji Malog Isusa razveseljavali su nas svojim mladenačkim osmjehom, vedrinom, spontanošću i radosnom pjesmom.

Iako smo bili iz različitih sredina, različitih uzrasta i zvanja, bili smo jedno. I nadbiskup, svećenici i redovnici, bogoslovi i sjemeništarci, dobročinitelji i prijatelji, i sestre različitih redovničkih zajednica, i naše drage i radosne štićenice iz samostana u Solinu, i  naši Prijatelji Malog Isusa i vjernici laici iz različitih gradova i župa, bili smo vesela srca, ispunjeni radošću da smo Božji i da želimo biti Božji, biti uz Malog Isusa i njegovu radost i ljubav nositi u ovaj svijet danas. Zahvalni smo Bogu na velikom milosnom daru 125. obljetnice Družbe sestara Služavki Malog Isusa. Neka živi Mali Isus uvijek u našim srcima i vodi nas svojim putem do daljnjih obljetnica.

s. Maneta Mijoč