Sluga Božji Josip Stadler apostol ljubavi Božje

Utemeljiteljeva prva suradnica časna majka s. M. Krescencija Zwiefelhofer svjedoči i zapisuje: ˝Kad je bio položen u lijes u kojem će se ukopati, stavila sam mu na pergamenat napisana imena svih živućih sestara ispod kazule na srce, da ponese sobom na vječni počinak u hladni grob." Između ostalog zapisala je i ove riječi:“Apostole Ljubavi Božje, Ljubitelju i oče sirota, Zaklone jadnih i nevoljnih.“ (s. M. Krescencija Zwiefelhofer, Povijest kuće matice, str. 69.)

Zar ima ljepšeg naziva od apostola Ljubavi Božje? A apostol je svatko onaj tko je susreo i zavolio Krista, učio od Krista, druge upoznavao s Kristovim naukom, te hrabro ustrajao na putu s Kristom, sve do vječnosti. Takav apostol bio je i sam Josip Stadler. Još od malih nogu, kada ga je zadesila najteža kušnja života, tj. kada su siročad preminulog Đure Stadlera dijelili među građane dobra srca, Stadler se tada iskreno djetinjim srcem molio Bogu u Crkvi, tako nije završio kod brodskih obrtnika, nego kod drugih dobročinitelja, koji otkriše njegove velike intelektualne sposobnosti i ne poslaše ga na zanat, već u školu.

Kako iz ovoga svega ne iščitati divan znak Božje Providnosti, brige i ljubavi za Stadlera. Kako je sam bio nadahnut u dubini srca moliti i biti u Božjoj kući, tako je i Bogu omilio njegov pohod k Njemu, te je zauvijek Stadlera zamilovao i pozvao k sebi. Zahvaljujući talentima, kojima ga je Otac nebeski obdario tijekom cijelog školovanja postizao je najbolje rezultate u učenju i vladanju. Pa i kasnije kad prelazi u Nadbiskupsko sjemenište da nastavi gimnaziju i počne se spremati za svećeničko zvanje, dobivao je izvrsne ocjene za pobožnost, odanost, uzorno vladanje, poslušnost, čestitost i marljivost. Iz svega navedenog iščitavamo kako velike milosti Bog udjeljuje malenima, zapravo onima koji ga ljube i traže iskrena srca, a to je Stadler činio tijekom cijelog svog života, prije svega sklopljenih ruku i na koljenima: kao čovjek, kao svećenik, kao nadbiskup, kao pastir, koji ljubi svoje stado i želi spas njihovih duša.

Gajeći posebnu pobožnost prema Presvetom Srcu Isusovu, kako nam zapisaše, jedva se otkidao od oltara Presvetog Srca Isusova u svojoj tihoj kapelici, gdje je iskusio to nepresušno vrelo svega dobra, u čijem vrutku možemo naći sve što nam je od potrebe, govorio je često. Svom pomoćnom biskupu dr. Ivanu Šariću, preporučio je posebno da promiče svim silama klanjanje Presvetom Srcu Isusovu. Stadler je bio obasjan Božjom prisutnošću i blizinom i zračio Božjom ljubavlju, a odsjaj tih zraka širio je na sve oko sebe, djelima ljubavi. Zaista je imao živu i veliku ljubav prema Bogu i povjerenom mu stadu, osobito prema siromašnima i nezbrinutima, prema onima koji su živjeli na rubu društva, a kojih je za vrijeme njegova dolaska u Sarajevo bio velik broj, koje on je pomagao koliko god i gdje god je mogao. Dolaskom u Sarajevo, u dvorištu kuće, gdje je plaćao podstanarstvo, dao je sagraditi daščaru, te je u njoj u podne s kanonicima dijelio jelo brojnima siromasima, a zimi u njoj dao naložiti peć da se ogriju. Katkada iza ručka išao bi sa svojim tajnikom da se i porazgovori s njima. Sve što je imao davao je siromasima i mnogim nevoljnicima koji su se iz dana u dan pojavljivali pred njegovim vratima ili u njegovoj sobi. Jednom je zabunom dao noviji kaput siromašnom studentu, a kad nije imao ništa drugo, poklanjao bi onda i svoje košulje.

Stadlerova djela karitativne ljubavi koja je ostvario svjedoče da je bio čovjek koji je imao srca za druge. On u siromasima susreće Krista, utjelovljenu Božju ljubav. "Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste“ (Mt 25,40) - ova evanđeoska riječ gorjela je u njegovu srcu, pokretala cijelo njegovo djelovanje sve do konca života. A kada je umro pomoćni biskup Šarić u posmrtnom govoru izrekao je: „Umro je onaj, koji nam je bio i otac i majka. Onaj, koji nas je ljubio kao nitko drugi. Jedanput nam je svima on rekao: ꞌImat ćete iza mene i pametnijih i pobožnijih biskupa; ali nećete ga imati, koji bi vas više ljubio od mene.ꞌ Umro je otac sirotinje naše.“ On je bio: „Čovjek, koji je svojim životom i djelom doista htio služiti Bogu, ljubiti Krista Sina Boga živoga i radovati se uspjehu Kristove Crkve. Svojom molitvom je bio stalno u Božjoj blizini, a svojim djelima ljubavi, prema onima koji su živjeli na rubu društva, pokazivao je krepost odnosno snagu čovjeka Božjega, čijom se pomoću znao i mogao sagibati do najmanjih“.

Vjerujemo da se njegova duša odmara u božanskom Srcu od svih križeva života koje je preuzeo kao Nadpastir na se za Krista i njegovu Crkvu, s istinskom apostolskom gorljivom ljubavlju i odvažnošću.

Prisjetimo se samo još Stadlerova životnog gesla, koje je izrazio riječima i preporučivao drugima, te tako u jednom pismu sestri Kristofori Služavki Malog Isusa piše: „Imaj prema Bogu srce djetinje, prema bližnjem srce materinje, a prema sebi srce sudačko.“ A da je i sam imao srce puno ljubavi, možemo to vidjeti iz brojnih pisama sestrama, no posebno izdvajam jedno pismo sestri Izidori generalnoj glavarici, gdje stoji zapisano: „Na grobu bl. Margarite Alacoque pomolio sam se za Vas sve presv. Srcu Isusovu, koje sve i sestre i kandidatice i novakinje i djecu i sve, sve upravo od srca u presv. Srcu Isusovu pozdravljam i blagoslivam.“ I na kraju dobro nam je svima posvijestiti riječi gorljivog apostola ljubavi, našeg Utemeljitelja, koji nam zapisa: „O drage sestre, ponajprije treba da ljubite Boga i onda bližnjega, jer su nam ove zapovijedi dane kao najglavnije. Kao Služavkama Malog Isusa pristoji se da upravo gorite od ljubavi k njemu. Jer, kad se pojavio utjelovljeni Sin Božji kano maleno djetešce, onda je svojom ljubavlju i djetinjom ljubežljivošću nas grešnike sebi privukao. Pristupite dakle k Malom Isusu, dok je malen…pošto se upravo zato htio tako maljušan roditi, jer je htio da ga ljubimo, a ne da ga se bojimo. Mi bismo mu bili jako nezahvalni, kada ga ne bismo ljubili, kada nas tolikom ljubavlju k sebi priteže. Valja često govoriti Malomu Isusu: Što si Ti manji to si meni draži, jer si se upravo tako htio u štali na slami roditi, da te ljubim.“ Kao svrhu Družbe Utemeljitelj nam je u prvom redu stavio brigu za napuštenu, ostavljenu djecu, na drugom mjestu brigu za djecu bez roditelja, siročad, na trećem mjestu sirote starice, a na četvrtom mjestu bolesnike i siromahe, svjesni da što god činimo svome bližnjemu, to činimo samom Isusu. Utemeljitelj potiče sestre da djelotvornu ljubav prema bližnjemu njeguju i u svojoj zajednici, a osobito u dvorenju bolesnika. Prema njima se posebno trebaju odnositi nježnom ljubavlju i paziti da sve jednako služe, stare kao i mlade; uljudne i neuljudne; vaša požrtvovnost i ljubav neka je onakva, kakva je u našeg Oca nebeskog, poručuje Utemeljitelj.

Utemeljiteljeva darovana karizma socijalne osjetljivosti i služenja potrebnima na širokim područjima socijalnoga služenja, i danas je suvremena, djelatna i živa, u Domovini i izvan njezinih granica, preko života nas sestara Služavki Malog Isusa i naših vanjskih suradnika Prijatelja Malog Isusa. Tako je Utemeljiteljeva ljubav prema Bogu i socijalna pozornost prema čovjeku i danas aktualna kao kvasac u svijetu, navještaj Božjeg spasenja i milosrđa u ovom našem vremenu.

Molimo stoga zagovor oca Utemeljitelja u njegovu duhu, za Družbu i sve njene suradnike: Premilostivi Isuse daj po Tvojoj predobroj Majci, našoj Družbi, našim suradnicima, svakoj pojedinoj sestri: krotkost, poniznost, trpljivost, čistoću, čednost, ljubav, poslušnost, što svakoga, koji te kreposti ima, tebi čini ugodnim i na putu ovoga života k tebi vodi. O utisni duboko u srca naša te svete kreposti, kojima si se ti odlikovao kroz sav život svoj. „O preljubezni Isuse, daj nama poradi tvoje božanske časti, da mi odsele samo za te živimo i da ne znamo ni za kakvu drugu radost, nego za tu, da samo tebe ljubimo i jedino tebi služimo.“ ˝Apostole Ljubavi Božje, Ljubitelju i oče sirota, Zaklone jadnih i nevoljnih˝ moli za nas.

Poticaji:

Nadahnut Božjom ljubavlju iz Presvetog Srca, Utemeljitelj je zapisao: „Dužni smo se ljubiti međusobno, jer smo svi dužni ljubiti istoga Boga, koji nam je svima otac. Kršćanska ljubav ne isključuje nikoga niti ikada može prestati; jer bio naš bližnji ma kakav, on je uvijek stvorenje Božje, on je uvijek slika i prilika Božja; a budući da je on to uvijek, uvijek veže nas i dužnost da ga ljubimo.“
„Ostanimo i mi uz oltar Presvetog Srca Isusova u svojoj tihoj kapelici i tu iskusimo to nepresušno vrelo svega dobra, u čijem vrutku možemo naći sve što nam je od potrebe.“
„Ništa nije plemenitije od ljubavi; ona je kraljica kreposti.“
„Časno je ljubiti svoga neprijatelja, jer je to stvar što pripada velikim dušama punim ljubavi Božje, što im daje veliku moć nad njima.“
„Ljubiti, dakle, Boga radi njega i ljubiti sebe i svoje bližnje radi Boga, to jest, ljubiti Boga i bližnjega: to je zakon za čovjeka, a to je također zakon za društvo.“
„Ništa toliko ne vodi k Isusu i njegovoj ljubavi koliko pohađati Presveti sakrament i štovati Blaženu Djevicu Mariju.“

s. M. Manda Pršlja