„Po jutru se dan poznaje“, kaže stara poslovica. Mi sestre iz sv. Ane možemo to i potvrditi – jer ovu dragu svetkovinu Kristove ljubavi započeli smo svetom misom koju je slavio don Antun Mate Antunović, studentski kapelan u Splitu. Njegova radost, koja je prožeta dubokom duhovnošću i osjećajem Kristove prisutnosti u svakomu trenutku njegova življenja, ne može proći nezapažena. I ne samo nezapažena, nego je jednostavno i prijelazna – jer smo, kao i ona dva učenika na putu u Emaus, mogle reći: „Nije li gorjelo srce u nama dok nam je govorio…?“

Don Antun nam je, uz duboku svijest Kristove prisutnosti upravo u jutrošnjemu euharistijskom slavlju, govorio o veličanstvenosti Kristove ljubavi, o veličini njegove žrtve i probodenoga srca za nas. Don Antun nam je u svojoj propovijedi naglasio kako ova današnja svetkovina Srca Isusova nije nastala tek tako. Ona ima svoje korijene u Staromu zavjetu, u zapisima proroka i Psalmima, a punina je ostvarena u Novomu zavjetu, u samomu Isusu Kristu. Ako pokušamo razmatrati Kristovu ljubav koju ima za nas, ne možemo se ne dotaknuti njegove muke, njegova razapinjanja na križ… ne možemo ostati imuni na toliku ljubav koju je Krist u svome srcu nosio za svakoga čovjeka. Upravo su time bili zahvaćeni sveci i mistici kada su počeli razvijati pobožnost prema Srcu Isusovu. Na poseban je način ta pobožnost zaživjela nakon što su se dogodila ukazanja sv. Mariji Margareti Alacoque. Papa Leon XIII. je, i sam potaknut Kristovom ljubavlju, uputio cijeloj Crkvi posebnu encikliku kojom je pozvao sve biskupe i vjernike da se na blagdan Srca Isusova posvete Njegovomu Božanskom srcu. Pobožnost prema Srcu Isusovu njegovao je i čovjek velikoga srca ispunjenoga ljubavlju prema svakomu čovjeku, a posebno prema siromašnima, čovjek svetac o kojemu i don Antun s posebnim poštovanjem i ljubavlju govori, čovjek koji svaku od nas voli istinskom očinskom ljubavlju – naš Utemeljitelj sluga Božji Josip Stadler. Stoje zapisane njegove riječi:

„Pobožnost k srcu Isusovu zadnji je kano pokus njegove ljubavi, kojim kani oporna srca ljudska omekšati, ganuti, prevladati, kojim kani svojim štovateljem preobilne darove podieliti. Tu pobožnost odobriše pape, biskupi prihvatiše, puk obljubi, i lice se zemlje preobrazi gdjegod se ona nastani: griešnici taknuti ljubavju grieha se odrekoše, a pravednici zaneseni istom ljubavi prionuše jedino za Isusa, jedino za njega revnovat počeše…“ U svojoj ljubavi i brizi za svoje vjernike, kako bi ih sačuvao u Kristovu srcu, Utemeljitelj je cijelu svoju Vrhbosansku nadbiskupiju, kao i prvostolnicu, posvetio Srcu Isusovu. Možemo reći da je jedan od plodova toga posvećenja bio i blaženi Ivan Merz, koji je bio istinski štovatelj Srca Isusova. Ivan se osobno posvetio Srcu Isusovu i na posljednjim stranicama njegova dnevnika stoje zapisane riječi: „Sve na slavu Presvetog Srca Isusova“.

Zadnjih godina svojega života svakodnevno je dolazio na svetu misu u Baziliku Srca Isusova u Zagrebu gdje mu se i danas nalazi i zemaljsko počivalište. Na kraju svete mise i mi smo se s don Antunom pomolile Božanskomu Srcu Isusovu da proslavi svoga vjernoga slugu, našega Utemeljitelja i izrekle osobno posvećenje Njegovom Srcu. S toliko radosti i žara nam je don Antun kroz ove misli želio prenijeti ljepotu i dubinu pobožnosti prema Srcu Isusovu, da smo jednostavno poželjele tu „sagraditi svoje sjenice“ i  ostati u opipljivoj prisutnosti živoga Krista. Da ljepota ovoga jutra bude još izraženija, don Antun nam je na kraju, svakoj posebno, udijelio blagoslov s relikvijama blaženoga Ivana Merza, koje je on osobno dobio. Tako da, iako smo krenule svaka na svoju dužnost, živoga Krsista smo ipak radosne nosile sa sobom u našu svakodnevicu.

s. M. Petra Š.