Stadlerova Misija služenja i brige za siromahe Srijeda, 7. 8. 2019.

Nastavljamo ovog osmog mjeseca kolovoza upoznavati misiju služenja potrebnima prvog vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera. 


On se nije bavio samo redovitim svojim poslom, već je vazda mislio, snovao i pokretao: kako bi živa vjera Kristova sve to više ogrijevala srca našem siromašnom puku. Pokretao je časopise kako bi jednostavnom puku, jednostavno u kratkim člancima i zanimljivim pripovjetkama tumačio vjeru i moral. Nema dvojbe da su ti časopisi, zaliveni Božjim blagoslovom i da su mnoga dobra i plemenita zrnca posijana u nepokvarene duše seljačke. S nekim svojim prijateljima sabirao je dobrovoljne prionose za osnivanje dječačkog sjemeništa, tj. Zavoda, u koji bi se primali dobri učenici siromašnih građana i seljaka da završe gimnazijske nauke, a nakon toga mogli bi ići van iz zavoda ili u bogosloviju. Stadler je tako želio pružiti priliku našem puku, da darovitu djecu školuju i da se ta djeca odgoje u pravom kršćanskom duhu, te da budu valjani svećenici ili ako ne budu osjećali zvanja za svećenički stalež, da budu valjani kršćani.

Nadbiskup Stadler, znajući iz svoga iskustva što je siromaštvo i njeno tužno stanje, velik je dobrotvor i podupirač siromaha. On je i neznatnim primanjima što ih je imao, dok nije postao sveučilišni profesor, mnogo dobra učinio, podupirući svoju braću i njihovu djecu, a kasnije kao nadbiskup svoje dobročinitelje Wegheimera i Julu Oršić, a i druge. Plemenitu Julu Oršić zahvalni nadbiskup zvao je svojom „majkom“, jer ga je kao siroče prigrlila, te ju sirotu staricu sinovski podupirao i svakom zgodom posjećivao, kada bi došao u Brod.

Na svetkovinu sv. Rafaela 24.listopada 1890. god. u siromašnoj Bosni, točnije u Sarajevu, počelo je djelovanje Družbe sestara Služavki Malog Isusa. Najjači izaziv za osnutak ove Družbe bio je socijalni, kulturni i religiozni problem tadašnjeg života kako u Sarajevu tako i čitavoj Bosni. Krajnje siromaštvo, bijeda i opća nepismenost nisu ostavljali mladog nadbiskupa Josipa Stadlera ravnodušnim, jer je i sam iskusio siromaštvo i bijedu, a ponajviše nedostatak majčinske i očinske ljubavi. Nadbiskupa je iz dana u dan zabrinjavala stvarna situacija tolikih siromaha, a ponajviše djece siročadi koju je počesto nalazio ostavljenima na pragu svoga doma. Ova tužna stvarnost budila je u njemu želju i snažila ideju koja se pretvarala u program zbrinjavanja najugroženijih. Nadbiskup Stadler moli, razmišlja i odlučuje preko župnih ureda, suradnika, dobročinitelja tražiti dobre djevojke, spremne da se dragovoljno žrtvuju za sirotinju. Evo kako nadbiskupov tajnik Marko Tvrtković opisuje jedan takav događaj: Bilo je jedno poslijepodne, godine 1889. u mjesecu rujnu. Na šetnji sa o. Celinšćakom, kad susrete iznemogle, pod teškim teretom godina zgrbljenu, i od svih ostavljenu, staricu. „Ah da imam gotovine!- uzdahne Stadler žalosno – kupio bih odmah kuću kamo bih ovakve bijednice smjestio i osnovao zavod za siromašnu vanjsku žensku djecu. Pa je stvarno, oslonjen na pouzdanje u Boga i majku našu Mariju, kupio kuću na dug za siromašne bogce. Kako se brzo pročula vijest o plemenitoj nakani nadbiskupovoj, odmah su se javile neke djevojke spremne da se u Sarajevu dragovoljno žrtvuju za siromašne i nezbrinute.

Čim je nadbiskup završio s gradnjom sarajevske prvostolnice odmah je počeo misliti na zbrinjavanje bosanske ženske siromašne djece u vidu zavoda. Unatoč tomu što nije imao nikakvih sredstava, nadbiskup je imao veliko pouzdanje u Providnost. Bog je davao daje i davat će! Zapisao je kako mu je u ovom pothvatu Providnost pomogla da dobije novac kojim je kupio gotovu kuću i preuredio je u nadbiskupijsku ubožnicu.

Nadbiskup Stadler ju je svečano otvorio kao mali zavod – 24. listopada 1890. god., smjestivši u njega dvadeset i pet starih i siromašnih žena. Uz to zapisuje: Izabrao sam pak taj dan zato da bude pod pokroviteljstvom sv. arkanđela Rafaela, koji se onako očinski pobrinuo za obitelj starog i mladog Tobije, ne bi li svojim nebeskim i milostivim pogledom gledao na sirote ženske u ubožnici i na njihove odgojiteljice. Pri tom je odredio da se taj dan slavi kao začetak Družbe Služavki Malog Isusa.

Stadler sa zahvalnošću prihvaća to divno Božje posredništvo za izgradnju Crkve i dobro bližnjih. Vodila ga je misao da i sam prima da bi drugima dijelio, da bi drugima pomogao. Djevojkama u ubožnici 1891. god. pridružilo se još pet djevojaka iz Trsta. Djevojke su velikodušno skrbile ne samo za starice već i za siromašnu i nezbrinutu žensku djecu. Nadbiskup ih je u siromaštvu i oskudici bodrio riječima: Onaj koji se brine i za ptice nebeske, brinuo se vazda i za te sirote, tako da se očito vidjela Njegova ruka, gdje im i čudnovatim načinom šalje pomoć.

Nadbiskup je gotovo svaki dan posjećivao djevojke u ubožnicama i očinski je pratio njihov rad. One su ga molile da postanu redovnice, da polože zavjete i da se na taj način posvete Bogu, služeći Mu i ljubeći Ga u siromašnima, bolesnima, nezbrinutima. Ubrzo je i sam uvidio da je najbolje utemeljiti posebnu redovničku žensku kongregaciju.

Na Božić 1893. god. sedam djevojaka iz nadbiskupijske ubožnice položile su privremene redovničke zavjete postavši tako prvim sestrama Služavkama Malog Isusa. Nadbiskup Stadler nastanak i poslanje svoje redovničke zajednice sestara Služavki Malog Isusa gleda u svjetlu otajstva Utjelovljenja, Rođenja, Bogojavljenja i Isusova djetinjstva. Zato potiče sestre da o tim velikim tajnama uvijek razmišljaju, jer je iz toga otajstva nastala predraga kongregacija Maloga Isusa. Utemeljitelj je žarko želio da svaka sestra upozna i zavoli otajstvo maloga Isusa. U tome je znao sestrama reći: Valja često govorit' malom Isusu: 'Što si manji, to si mi draži, jer si se tako htio u štali na slami roditi da Te ljubim'. Ova Utemeljiteljeva ljubav ozarena je i danas srcem svake njegove služavke koja nosi medalju oko vrata kao znak pripadnosti zajednici služavki Maloga Isusa.

Mala zajednica Služavki siromaha neprestano se povećavala brojem siromašnih kao i onih koje će im služiti po sv. zavjetima u zajednici. Rad sestara sa siromasima činio se apsurdom jer su u ono vrijeme samo veliki ljudi imali sluge ili služavke.

Dolaskom nadbiskupa Stadlera siromasi dobiše služavke koje će ih posluživati u svim njihovim potrebama. Smjestivši starice (a poslije i djecu) u dvije ubožnice u ulici Mjedenica, nadbiskup je već puno učinio za svoje siromahe, ali tim nije bio potpuno zadovoljan. Htio je napraviti još mnogo toga za smještaj tolikih siromašnih i napuštenih.

U Sarajevu na Bjelavama (u veljači 1897.godine) ponovno na dug uzima zemljište z izgradnju nove ubožnice. I tko ne bi mogao ustvrditi da ga Božja Providnost nije obasipala potrebnim darovima. Čim je na svoj rođendan, 24. siječnja 1898., iz Beča primio ostavštinu jedne gospođe za sarajevsku ubožnicu, istoga je dana za nju svečano postavljen kamen temeljac koju nadbiskup naziva Betlehemom u čast malom Isusu. Već nakon deset mjeseci izgrađena je nova ubožnica, uređena i useljena. Na blagdan svetog Rafaela, 24. listopada 1898. god., iz druge ubožnice preseliše sestre i 52 djevojčice u novi dom. Ovaj dom nadbiskup imenova kućom maticom Družbe sestara Služavki Maloga Isusa.

Kako je i prva ubožnica (u ulici Mjedenica) postala pretijesna i trošna, nadbiskup je razmišljao da za starce i djecu nađe bolju kuću u blizini Betlehema. Nakon samo mjesec dana od useljenja u Betlehem 21. studenog 1898. god., (na blagdan prikazanja Blažene Djevice Marije) u novu ubožnicu na Bjelavama useliše sestre sa staricama i sitnom djecom. Ovu novu ubožnicu nadbiskup nazva Egipat – na spomen bijega Maloga Isusa u Egipat. Stadler se nije dao smesti u prihvaćanju nadahnuća Duha Svetoga. Toliko je puta u životu iskusio i znao reći: Kad god moj Gospodar jedna vrata zatvori, odmah druga otvori. Sam je rekao za djecu u ubožnicama: Ja sam uvjeren da će ona donijeti veliki blagoslov Božji vrhbosanskoj nadbiskupiji. Doista, nadbiskupijske ubožnice Betlehem i Egipat bijahu ognjišta ljubavi, mira, vedrine i radosti u srcu Bosne za siromašne, bolesne i napuštene.

Da bi se sestre, brojna djeca i starice (smješteni u ubožnice) mogli uzdržavati, nadbiskup je kupio nekoliko ekonomija za tu svrhu. Na tim ekonomijama: u Vitezu, Čardaku, Mladicama, sestre su radile i tako svojim žuljevitim rukama prehranjivale one koji su im bili povjereni.

Družba je i na mnogim drugim mjestima otvarala nova polja svoga apostolskoga djelovanja.

S vremenom su se širile nove mladice Družbe. Razgranala se i rasla brojem članova, jer ih je Bosna toliko trebala. Sestre su nesebično radile, ulažući svoje zadnje snage u službi onih koji su im bili povjereni. Mnogi na ulici nisu razumjeli njihovu pomoć. O duhovnom raspoloženju  prvih sestara zabilježila je časna majka Krescencija sljedeće: Od postanka Družbe svidjelo se Božanskoj Providnosti da sestre za svoj karitativni rad ne primaju ni pohvalu ni priznanje ni od koje strane. (...)velikodušne u svojoj ljubavi i požrtvovnosti za svoju siročad i starice nisu se kao ni njihov utemeljitelj plašile nikakvih progona. Mirno su svoj posao radile pune oduševljenja u službi Maloga Isusa. Tako su se prokušale kao zlato, u vjernosti svome zvanju po raznom trpljenju. Svagdanje kušnje nisu im bile neizbježne, ali vjerujući Onome s kim su i za koga su radile nisu se bojale susresti patnju i kušnju te joj pogledati u oči.  

 

Izmolimo još i molitvu za proglašenje blaženim sluge Božjeg Josipa Stadlera:

Oče naš, koji si izvor i počelo svetosti, od Tebe nam dolazi svaki dobar dar. Ti si slugu svojega biskupa Josipa Stadlera postavio za pastira Crkve vrhbosanske u posebno složenim i teškim vremenima. On, otac sirotinje, odano je i vjerno služio Tebi te je revno navješćivao radosnu vijest spasenja. U svakom čovjeku, posebno u malenima, siromašnima i onima kojima je potrebna pomoć, pozorno je gledao svojega brata i sestru u Tvome ljubljenom Sinu Isusu Kristu.

Smjerno Te molimo, udostoj se proslaviti ga čašću oltara kako bi njegov primjer svemu Tvome puku bio snažan poticaj, njegov nauk pouzdan oslonac, a zagovor čvrsta zaštita i sigurna okrjepa. Molimo Te, udijeli nam po njegovim zaslugama milost da Ti u sve dane svojega života vjerno služimo u svetosti duše i tijela napredujući na putu vječnoga spasenja. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

Pripremila: s. Manda Pršlja

 

Galerija slika:

  Vijesti - Sve