Stadlerovi dani, 8. kolovoza, Sluga Božji Josip Stadler, svjetiljka koja gori i svijetli
Nova knjiga posvećena sluzi Božjem Josipu Stadleru u čast njegove 150. obljetnice svećeništva.
Doista su rijetki hrvatski velikani o kojima su ugledni hrvatski pjesnici, još za njihova života objavljivali u medijima pjesme njima u čast. Među takove rijetke velikane spada i Josip Stadler, danas i sluga Božji, a proces za njegovu beatifikaciju nalazi se u Rimu. Naši su pjesnici objavljivali svoje pjesme u prigodi Stadlerova imendana, ili povratka s putovanja, ili otvaranja sirotišta Betlehem u Sarajevu, ili u prigodi njegova srebrnoga i zlatnog jubileja svećeništva, i biskupske posvete, ili njegove 70. obljetnice života, itd. Za Stadlerov dan 8. kolovoza darujemo vam pjesmu koju je pjesnik Izidor Poljak napisao u čast 5o.obljetnice svećeništva sluge Božjega Josipa Stadlera a u njoj ukratko ocrtava Stadlerovo pastirsko poslanje.
1918. godina
ZLATOMISNIKU
Uminula je žega i vrućina
I k večeru dan nagao se vrući –
U rano jutro, pred pedeset ljeta,
Kad s rosnih grana ptice pjevajući
Pozdravljale su goru, ti si pošo
Na svetu njivu, gdje se potok vije
Ko crven rubin Božjom tekuć krvi,
A zlatno klasje za nebesa zrije.
Uminu žega, blag je večer pao,
O tvrde vjere štap se opirući
Sad stupaš krokom trudna apostola,
Što k očevoj uputio se kući –
Pedeset ljeta sijao si njivu:
Kad pripicalo s neba sunce vrelo,
Kad dizali se vjetrovi i bure,
A udarali gromovi o čelo.
I njivi Božjoj svu si snagu dao,
Um, volju, boli, nade i čeznuća,
A često kamen parao ti nogu,
I na tle pala mnoga suza vruća.
Obliven znojem sijao si dalje
I niti za čas ne klonu ti ruka –
Sad gledaj što iz tvoga znoja niknu,
Od kapi krvi i od tvojih muka!
Po kamenju, kud stupala ti noga
I oštrom trnju, b'jelo buji cv'jeće:
Kud znoj ti pado, rosne ruže cvatu,
U vjekove što uvenuti ne će,
Kud krv je pala, Božje crkve stoje
I smjelo strše u nebesa plava –
Pa ruže, crkve pjevaju ti gromko
I pjevat će ti: slava, slava, slava!
I minula je žega i vrućina,
A rajska ti rastvaraju se vrata:
Ja gledam sreće neizmjerno more
I v'jenac sav od biserja i zlata,
Što čeka te, a poput sunca sije.
I Gospoda, gdje blago ti se smije –
Izidor Poljak
(Vrhbosna, God. 1918., Br. 11 i 12., Str. 136. – 137.)