Stadlerovi dani, 8. srpnja 2018
Kao poticaj za Stadlerov dan, 8. srpnja 2018., donosimo jedno lijepo sjećanje na dobrotu sluge Božjega Josipa Stadlera od štićenica iz zavoda „Betlehem“ Johane i Vikice, rođenih sestara nama dobro znanog prijatelja Pepija. Njihovo svjedočanstvo je objavljeno u biltenu „Naše služenje“ Zagrebačke provincije sestara SMI. God. 1980., br. 4., str.23.
Neka nam ovo svjedočanstvo bude poticaj kako odgovoriti na potrebe današnjih siromaha, nama već tako blizih, pred čijim patnjama ostajemo ravnodušni…
Sjećanja na dobrotu nadbiskupa Josipa Stadlera
Zlatne uspomene našeg djetinjstva provedenog u drevnom samostanu – zavodu „Betlehem“
„Bilo je to god. 1912., kada smo u razmaku od dva mjeseca ostali bez oba roditelja. Tada naš tutor (skrbnik) jednog dana u jesen doveo nas je pred vrata sirotišta „Betlehem“. Nas četvero: ja sam bila najstarija 11 god., sestra 6 god., a oba brata blizanci Franci i pepi stari 4 godine. Njih dvojica smješteni su u obližnji dom „Egipat“ za dječake. Jedan od njih umro je u 14. godini kao učenik gimnazije od neke epidemije, a slabiji Pepi još i danas kako znate živ je i nalazi se pod brižnom pažnjom č. ss. na Kraljevcu.
Moj prvi korak pred ulaznim vratima zavoda izazvao je suze u očima kad sam pročitala onu značajnu parolu: „otac moj i majka moja me ostaviše, a Gospodin me uze.“ Časne sestre su nas tješile da ima netko ko svom dušom i tijelom nesebično vodi brigu o nama i ostalim siroticama, a to je bio pok. nadbiskup Josip Stadler - utemeljitelj tog samostana „Služavki Maloga Isusa“.
Ekonomski položaj Zavoda tada nije nimalo bio u zavidnom položaju. Broj djece bio je sve brojniji, a većina ništa nije plaćala za uzdržavanje a uz to ni za školovanje. Pokojni nadbiskup Stadler je pomagao u rješavanju te materijalne krize, pa je često apelirao na ondašnje svoje poznanike iz uglednih krugova da bi blagonaklono pridonijeli nekim novčanim prilozima na olakšanje krize. Često je upriličio sastanak s tim ličnostima i doveo ih u Betlehem, gdje nam je nekoliko dana ranije najavljen njihov dolazak. Djeca su tu svečanu prigodu nestrpljivo očekivali, jer dolazak preuzvišenog nadbiskupa i dobrotvora bio je jedan od najveselijih i najsretnijih dana. On nas je očinski nježno poredao ispred sebe: dok su jedni sjedali na pod, veći su stajali, a najmanje bi uzeo u krilo i postavljao razna pitanja.
Uvijek se interesirao kako učimo, da li među nama ima istaknutih talenata. Na kraju je slijedilo pjevanje i to posebno neke domoljubne pjesme kao: „Glasna jasna, Junak iz Like, zatim Gore nebo visoko“ i mnoge još druge. Posebno je volio onu narodnu pjesmu „Uvenulo lišće borovo, pod kojim je Ivo bolovo“. Isto tako za Novu Godinu je redovito dolazio i svojom rukom nam redom svakoj podijelio neke kutijice bombona što mi je i danas svježe u pamćenju. Kad je 1914.g. izbio prvi svjetski rat nas djecu su smjestili u Čardak na Dolorozi kao „muhdžire“ (izbjeglice). Ni tu nije izostala briga i pažnja pok. Nadbiskupa kad je lično došao da nas posjeti i da ispita prilike ishrane i općenito naše opskrbe u tim ratnim danima. No svojom velikom dušom i dobrotom ublažio je sve neprilike i nevolje bodreći nas u jedno, da će sve biti opet dobro.
Sve je brzo proteklo što je bilo ugodno i dobro, a onda nas je iznenada porazila vijest da je naš dobri Nadbiskup na umoru, a zatim ubrzo da je konačno ostavio tolik broj sirota, koja su iz dna duše oplakivale tog velikog dobrotvora i genijalnog Nadbiskupa.
Sprovod je krenuo iz Kaptola i prošao većim djelom ulica do Katedrale; a malo koji od prisutnih da nisu zaplakali svjesni gubitka tog velikana i čovjeka!
Mi njegove štićenice i gojenice koliko nas ima još, živimo od lijepog sjećanja na one dane, pa vrlo često stanemo kraj groba našeg Nadbiskupa i zapalimo svijeću za mir njegove plemenite duše. Mogu još dodati da je taj odlomak našeg života u samostanu uza sve teškoće i pregaranja ostao uvijek i danas u idealnom, posebnom sjećanju kroz cijeli život! Lijepi pozdrav vašim čč. sestrama a vas poštuju Johana i Vikica.“
Molitvena nakana: Molimo za djecu i mlade emigrante koji su u opasnostima izgubiti život ili postati žrtve trgovine.
Poticaj na djela milosrđa: Otvorimo oči duše i srca i poput sluge Božjega Josipa Stadlera pružimo našu sestrinsku i bratsku pomoć braći i sestrama koja su najpotrebnija u našoj blizini.
Priredila: s. Ana Marija Kesten