Cijelu godinu koja je pred nama živjet ćemo u ozračju izvanrednog jubileja svete Godine milosrđa, pod geslom Misericordes sicut Pater –.Milosrdni kao Otac (usp. Lk. 6,36) koju je na svetkovinu Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije, 8. Prosinca prošle godine, otvarajući sveta vrata bazilike svetog Petra u Rimu započeo papa Franjo. Ako ovu izgovorenu rečenicu bar letimično razložimo donekle ćemo razumjeti puni smisao događaja koji slavimo i milosnog dara koji nam se nudi i „servira kao na tacni“, a pozvani smo, samo ga uzet.

Po čemu se ova Sveta godina razlikuje od dosadašnjih Svetih godina?Mnoštvo je novosti, a jedna je od njih da se vrata Svete godine ne otvaraju samo u Vječnom gradu nego u svakoj biskupiji: u katedralama, te u značajnim crkvama i svetištima. Kroz sveta vrata ne prolazi se samo u crkvama, nego kroz sveta vrata pozvani su proći i svi oni koji se nalaze u bolesničkim krevetima ili su lišeni slobode, a prelazeći prag svoje sobe ili ćelije mogu doživjeti ta svoja vrata kao Sveta vrata milosrđa. Poruka je više nego jasna: ne mora se ići u Rim niti poduzeti naporan put ili hodočašće kako bi se zadobilo Božje milosrđe.

 

Kratka šutnja: Uronimo u svoju dubinu i prolistajmo knjigu svog života...

 

-          Milosrđe tvoje veće, nego moje sve krivine;

-          Tvoja milost pustit neće, skrušen grešnik da pogine.

 

Nadbiskup Stadler u svojoj korizmenoj poslanici puku 1892. godine piše da milosrdni Otac ide ususret izgubljenim sinovima i kćerima i to prvenstveno po svome Sinu Isusu Kristu koji svojim utjelovljenjem i ljudskim rođenjem poduzima najveće hodočašće u povijesti svijeta. Hodočašće je to koje ide od neba do zemlje, od Boga do čovjeka i od Boga u čovjeka. Već više od dvije tisuće godina milosrđe Božje se utjelovilo i postalo vidljivo i opipljivo. Ne moramo putovati svijetom niti se moramo penjati na nebesa da bi smo ga vidjeli ili susreli ili zadobili, jer je ono tu među nama. Tu je među nama utjelovljena riječ Božja – Isus Krist! Tu je, među nama, on sam prisutan u svojoj riječi i u svome tijelu i krvi koju svaki dan blagujemo u slavlju svete euharistije. Tu je, među nama, po svim drugim svetim sakramentima, kao i po zajednici vjernika koja se dnevno i tjedno okuplja u njegovo ime.

Papa Franjo želi da ga u ovoj Svetoj godini na posebni način iskusimo kao milosrđe koje ćemo mi doživjeti u vlastitom životu i osjetiti na svoj koži. Sredstvo kojim se to postiže zove se sakrament pomirenja ili pokore, čiji je sastavni dio ispovijed grijeha kao jedna od komponenti ovog sakramenta. Drugim riječima, nije dovoljno samo grijeh priznati ili ga izreći, nego je još važnije vjerovati da nam ga Bog oprašta i daje mogućnost novog života i novog početka. Takvo iskustvo praštanja osposobljava nas donijeti odluku da ćemo iz ljubavi prema Njemu, koji je širok u praštanju i milosrđu, i mi promijeniti svoj život i uputiti se putem svetosti, tako što ćemo drugima iskazivati milosrđe.

Veoma je važno da ovu milosnu godinu ne doživimo jednosmjerno. Nemojmo misliti kako je smisao ove Godine milosrđa da Bog i drugi ljudi meni trebaju iskazivati milosrđe, a da ja pri tom ne trebam „ni prstom maknuti“. Za pravilno razumijevanje ove godine potrebno je često u danu sjetiti se i ponoviti geslo ove godine Misericordes sicut Pater – Milosrdni kao Otac.

 

Od sredstava tjelesnih i duhovnih djela milosrđa mi ćemo se na trenutak zadržati, budući da smo svi potrebni božjeg milosrđa, na „Knjizi života – Bibliji“ te vidjeti, kako Bog u Starom i u Novom zavjetu iskazuje svoje milosrđe prema svom „remek djelu stvaranja – čovjeku“. 

Nadalje u korizmenoj poslanici nadbiskupa Stadlera išćitavamo

u Starom zavjetu  da se Bog već Mojsiju objavljuje kao „milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću“ (Izl 34, 6).    Upravo „Božje milosrđe vodi izraelski narod na dugačkom putu oslobođenja. “  U psalmima pak čitamo o milosrdnom Bogu koji „otpušta sve grijehe i iscjeljuje sve naše slabosti“ (Ps 103, 3), čija je „ljubav vječna“ (Ps 136) i kojega tražimo „neka se spomene svoje nježnosti i ljubavi svoje dovijeka“ (Ps 25, 6). Iako je slika o Bogu kakav se predstavlja u Starome zavjetu često obilježena njegovom srdžbom i osvetom, papa otklanja takvu predodžbu smatrajući da „Božji gnjev može trajati tek trenutak, ali milosrđe dovijeka. “

U Novome pak, zavjetu, poruka milosrđa zadobiva još snažniju i eksplicitniju notu. Služeći se prispodobama, Učitelj Isus poučava svoje učenike o milosrđu. Gotovo paradigmatsku poruku milosrđa predstavljaju tri prispodobe iz Lukina evanđelja, o izgubljenoj ovci, izgubljenoj drahmi te izgubljenom sinu (Lk 15, 1-32). Svaka od njih je obilježena velikom radošću, gospodarovom kad pronađe izgubljenu ovcu, radošću žene kad pronađe drahmu te radošću oca koji dočekuje razmetnog sina. Papa će kazati da se Božja radost očituje napose u činu opraštanja i tim više „u ovim prispodobama pronalazimo samu srž evanđelja i naše vjere, gdje je milosrđe predstavljeno kao snaga koja nadilazi sve, ispunjava srce ljubavlju i donosi utjehu kroz opraštanje“.

Dakle, upravo su prispodobe najispravniji ključ za razumijevanje poruke milosrđa. Uz ove, u Lukinom evanđelju čitamo i o milosrdnom Samaritancu (Lk 10, 29-37), čovjeku koji iz prezrenog naroda bez obaveze čini milosrdni ustupak ranjeniku koji leži na putu, a kojega prethodno zaobilaze svećenik i levit. Tako jedan nepodobni Samaritanac postaje norma djelovanja nakon što Učitelj kaže: „Idi pa i ti čini tako“ (Lk, 10, 37). U Matejevom evanđelju na Petrov upit treba li bratu oprostiti do sedam puta, Isus odgovara: „Ne sedam puta, već sedamdeset puta sedam puta“ (Mt 18, 21-22). Drugim riječima, opraštanju nema kraja. Na posljetku, koncizno sročena poruka Lukinog evanđelja, pa i svakog drugog glasi: „Ne sudite i nećete biti suđeni (...) praštajte i oprostit će vam se  (...) mjerit će vam se mjerom kojom vi mjerite „ ( Lk. 6, 37-38).

 Opominjati grešnika jest, poput i većine ostalih djela, recipročan čin. Kako očekivati da će mene netko opomenuti, ukoliko i ja to ne činim na ovaj ili onaj način. Pritom uvijek valja imati na pameti, kao što i nadb. Stadler među ostalim spominje, da Bog nikada nije srdit na grešnika već na sam grijeh. Upravo se ovdje radi o polaganju ispita iz našeg kršćanskog poziva. Bez obzira na neugodnost pristupu dotičnom grešniku, mi bismo bez ustručavanja, ali sa puno ljubavi i razumijevanja poput našeg Učitelja, trebali pristupiti te u dobroj namjeri opomenuti i ukazati grešniku na njegov grijeh. Ne ga osuditi, nego s puno ljubavi, lijepim savjetom pokušat ga vratiti u zajednicu „Mira i Dobra“. Ako želimo biti vjerodostojni, a želimo, mi se u tim prigodnim trenutcima moramo poniziti, svoj ponos gurnuti po strani i poput Učitelja prihvatiti „grešnika“ i pomoći mu da se vrati na pravi put, na put Istine i Života.  Opraštati uvrede i biti strpljiv s onima koji nam nanose zlo jest, s druge strane, najzahtjevniji čin. Ali isto tako nosi sa sobom i najveći mogući učinak znamo li koliko drugoj osobi oprost može značiti i koliko novih plodova takav čin može donijeti.

 

 

Isus je svojim učenicima upravo milosrđe postavio kao prvo životno pravilo – slijeđenje tog pravila nosi pak sa sobom svu teološku ozbiljnost – ono je pravo očitovanje Kraljevstva Božjeg. Neka melem milosrđa dosegne svakoga, bilo vjernika bilo onoga daleko od toga, kao znak da je Kraljevstvo Božje već prisutno među nama.

To je krajnja poruka nadolazećeg Jubileja biti milosrdan znači biti dionikom Kraljevstva Božjeg ovdje i sada. Dakle, milosrđe kao etički model je središte kršćanske prakse svakog Isusova učenika ukoliko se sjetimo da nije on samo Krist, Mesija ili Spasitelj nego i Učitelj. U tome smislu papa veli da bi „u našim župama, zajednicama, udrugama i pokretima, ukratko, gdje god da ima kršćana, svatko morao pronaći oazu milosrđa.“ To je uistinu Kraljevstvo Božje – biti oazom milosrđa čineći tjelesna i duhovna djela milosrđa. Zaključno bih dodala dva pitanja za svakodnevno razmatranje povodom  Svete godine milosrđa, da ne bude tek nominalno Sveta nego i zbiljski: jesam li slušao danas Učitelja i jesam li bio danas nekome oaza? Da bi zaista nekome bio oaza potrebno je da već i konačno zaživim ljubav.

Ljubav?  Bog je ljubav, ljubit nam je jedni druge Kristovom ljubavlju, iz Kristova Duha koji je u nama... Lako je ljubiti one naše mile i drage, bliske i slične... ali prihvatit nam je izazov i ljubit one koji nas sputavaju, sapliću i podmeću nam na putu života, one koji nam sunce pretvaraju u sjenu, a smijeh u suze... I njih nam je ljubiti križnom ljubavlju – ljubavlju križa.

Ljubav!? Ne znam. Suvišno je govoriti. Treba svakog dana iznova za ljubav se opredjeljivati. Ne treba govoriti, pisati. Treba ljubiti.

"Kad se ljubav dogodila, tada se rodio i jedan čitav novi svemir. I, još više, dogodila se božanska stvarnost, koja više nikako ne može biti uništena, jer je jednom iz ništavila božanskom moću pozvana na život, iz vječnosti se uselila u vrijeme, da bi trenutku vremena poklonila vječnost....

Samo u ljubavi traje vječnost. Tu nema smrti. Tu živi nada. Tu se čovjek može susresti s čovjekom ili Bogom, s osobom drugoga, a da nije u strahu da će sebe izgubiti. Tu ne postoji opasnost, da će drugoga smatrati sredstvom, da će ga iskorištavati u vlastite svrhe. Tu, u srcu, po ljubavi, drugi mi postaje potreban, da bih u njemu, kao u ogledalu, sagledao svoj vlastiti život i tako potvrdio svoju vlastitu egzistenciju...

Ljubav je dar poljupca, ona je blagoslov odnosa, ona je prozor transcendencije. I mi ćemo poput Trnoružice tek onda biti probuđeni u svom čovještvu, ako nas poljubac ljubavi pozove na život. Tada će nam sve postati živo, jer smo živi mi sami; svugdje ćemo susretati bogatstvo, jer smo bogati mi sami. Radost će nas ispunjati i preko nas se prelijevati poput morske plime. Zato je istinita smiona riječ sv. Augustina : 'Ljubav je moja težina; ona me nosi kamo god idem'!" U ovoj Svetoj godini Milosrđa pođimo putem ljubavi i budimo jedni drugima ljubav onako kakav je prema svakom od nas milosrdni Otac, pun milosrđa i praštanja!

 

Gospodine Isuse ,htio si da Te zovu prijateljem grješnika. Otajstvom svoje smrti i uskrsnuća oslobodi me od mojih grijeha. Neka u meni raste Tvoj mir da donosim plodove ljubavi, pravednosti i istine. Amen!

s. M. Danica Bilić