“Sto godina služenja SMI u Zagrebu” - pozdravna riječ i homilija biskupa Ivana Šaška
Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački
Pozdravna riječ tijekom svečane akademije „Sto godina služenja Sestara služavki Maloga Isusau Zagrebu (1917.-2017.)“ (Dvorana 'Vijenac' Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta u Zagrebu. Subota, 1. srpnja 2017. u 17 sati)
Uvod i homilija u euharistijskome slavlju prigodom „Sto godina služenja Sestara služavki Maloga Isusau Zagrebu (1917.-2017.)“ (Zagrebačka prvostolnica, subota, 1. srpnja 2017. u 19 sati)
Ivan Šaško
pomoćni biskup zagrebački
Pozdravna riječ
tijekom svečane akademije
„Sto godina služenja
Sestara služavki Maloga Isusau Zagrebu (1917.-2017.)“
Dvorana 'Vijenac' Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta u Zagrebu
Subota, 1. srpnja 2017. u 17 sati
Draga Vrhovna glavarice, sestro Radoslava (Radek), cijenjene sestre provincijalke, drage sestre redovnice, novakinje, postulantice i kandidatice, subraćo biskupi (mons. Jure Bogdan i mons. Juraj Jezerinac), braćo svećenici, dragi dionici ove svečane akademije.
Zacijelo nije lako stotinu godina zbiti u nekoliko riječi. Pri tome se može brzo odustati i jednostavno izreći izgovor da tu cjelinu riječi ne mogu obuhvatiti. I ja sam ih morao potražiti i postao sam svjestan da postoje riječi koje vode dalje od riječi, koje otvaraju iskustva, doživljaje i dodiruju duboku istinu, naizgled udaljenu. No kada te riječi poteku, osjetimo da je daleka stvarnost postala bliskom. Za te riječi postoje dvije kolijevke i dva ozračja. Njih želim istaknuti, ponajprije u ime našega nadbiskupa, kardinala Josipa Bozanića, donoseći vam njegove čestitke.
Prvo je ozračje molitveno. Molitva upućena Bogu obuhvaća naše živote i sva vremena. U Božjemu Imenu zrcali se izvor i uvir, veličina i neznatnost. Zato u ovome danu na prvome mjestu jest molitva Gospodinu.
Drugo je ozračje zahvalno. U riječ 'hvala' stane više nego što možemo naslutiti. Ovo je dan zahvalnosti koji, spojen s molitvom, nosi obilježje spomena i živi od nade, vedrine pouzdanja u Onoga koji nas je pozvao da ga proslavljamo. U tome duhu vam ne kažem da vam Zagrebačka nadbiskupija zahvaljuje, jer i vi ste Zagrebačka nadbiskupija, nego vam kažem da je Zagrebačka nadbiskupija zahvalna što ste njezin dio i zajedno se s vama raduje ovoj obljetnici.
Ostale riječi nisam trebao tražiti. One se nalaze u vašemu imenu. Razmislimo: Sestre služavke Maloga Isusa. Četiri riječi koje mogu biti i životni i pastoralni program, i ispit savjeti nama u Crkvi, ali jednako tako u suvremenome društvu. Svaka riječ ohrabruje, potiče i propituje. No, kako to u kršćanstvu biva – da se stvarnost čita u svjetlu završetka, i ovdje predlažem obratan smjer.
Najprije, dakle, Isus, ime Spasiteljevo, ime Boga koji je središte našega života. Cijela je objava usmjerena na spasenje svijeta, na vraćanje radosti. To nas u Crkvi upućuje na središte, ali i naše društvo na važnost povezanosti s Bogom. Prva je riječ Božja Riječ, 'Bog koji spasava' i zato uvijek i u svemu treba početi od susreta s Bogom.
Zatim malenost. Jedino poniznost može iščitavati otajstvo ljudskoga života u Božjemu planu; poniznost koja vidi vlastitu stvorenost, ograničenost i veličinu pozvanosti, poput Marije koja veliča Boga što pogleda njezinu neznatnost. Ni Crkvu ni društvo ne može u radost voditi umišljenost i ljudska uznositost, nego samo malenost. U susretu s Bogom se susreće vlastitost razmatrajući dolazak Boga na svijet u malenosti.
Treća je riječ 'služavke', služiteljice. Ona se odnosi na stvarnost koju nam Bog povjerava, odnosi se na bližnje i na prepoznavanje potreba drugih. To nije nametnuta zapovijed nego prihvaćena ljubav po Kristovoj riječi: Došao sam služiti. Crkva je lijepa samo kada služi i društvo nije održivo na logici vladanja.
Četvrta riječ govori o sestrinstvu. Ona je u dodiru s prvom riječju, jer u Isusu smo braća i sestre. Vaša prisutnost u raznim životnim sredinama upućuje na Boga i daje do znanja da živite blizinu čovjeka koja je u Bogu bliža od svih zemaljskih povezanosti.
Kada vas ljudi susreću idu od karike koja započinje sestrinstvom, prepoznatljivom blizinom Crkve koja je dar svijetu: prepoznaju vas kao sestre, redovnice, zatim vas susreću u služenju, da bi u malenosti otkrili i susreli Krista.
I tako stotine i tisuću vas; i tako stotinu godina utisnute u srce Zagreba, u naša srca zajedno s Isusovom malenošću.
Bogu hvala za vas. Vama hvala za nas.
Spominjući se Vašega utemeljitelja Josipa i moleći zagovor blaženoga Alojzija komu ste vjerno služile do njegova prjelaska u vječnost – čestitam!
Ivan Šaško
pomoćni biskup zagrebački
Uvod i homilija
u euharistijskome slavlju prigodom
„Sto godina služenja
Sestara služavki Maloga Isusau Zagrebu (1917.-2017.)“
Zagrebačka prvostolnica, subota, 1. srpnja 2017. u 19 sati
Draga subraćo u biskupstvu, cijenjeni oci provincijali, draga braćo prezbiteri, braćo i sestre, nakon što smo se svečanom akademijom spomenuli stoljeća služenja sestara Služavki Maloga Isusa u Zagrebu, došli smo taj spomen živjeti kao sadašnjost u otajstvu euharistije, kao spomen-čin u kojemu zahvaljujemo i molimo milosnu blizinu našega Gospodina.
I ovdje posebno srdačno pozdravljam Vrhovnu upravu sestara, na čelu sa sestrom Radoslavom (Radek), setru Petru (Marjanović) provincijalku Provincije-slaviteljice, ostale provincijalne poglavarice, sve sestre redovnice, u ovome zajedništvu predvečerja Dana Gospodnjega.
Zahvaljujemo mu za Družbu i za svaku sestru koja je svojim služenjem uprisutnila Božju dobrostivost. Žarko molimo Gospodina da ohrabri srca onih koje poziva, da se odazovu i da se ne umore svjedočiti ljubav njegova Srca, u čiju čast slavimo ovu euharistiju.
Uđimo u svoje srce i osjetimo Božji glas u sebi, glas Duha Svetoga po kojemu se Krist utjelovio, postao malenim, da bismo prepoznali Boga milosrđa i povjerili mu svoje živote.
U daru Božjega Srca i bratsko-sestrinskoga zajedništva priznajmo svoje grijehe, moleći radost oproštenja.
Homilija
Liturgijska čitanja: Pnz 7, 6-11; Ps 103, 1-4.6-8;
1Iv 4, 7-16; Mt 11, 25-30
1.Na početku svoga javnog djelovanja Isus je na obalama Galilejskoga jezera pobudio puno oduševljenja i – gledano izvanjski – ostvario puno uspjeha. No, ubrzo su započela nerazumijevanja, veći ili manji sukobi i odbijanje. Oni koji su pošli za njim, nesigurni pred njegovim zahtjevima, odustaju i napuštaju ga.
Ovaj kratki evanđeoski odlomak je završetak poglavlja prepunog napetosti i rasprava. Odlomak je započeo zbunjenošću Ivana Krstitelja, zatim se nastavio teškim pravorijekom koje Isus izriče naraštaju Korozaina i Betsaide; otvorio je put neuspjehui razočaranju. Međutim Isus se raduje i blagoslivlja Oca.
Čuli smo jednu od rijetkih Isusovih molitava koje su nam sačuvane. I vrijedno je – osim Molitve 'Oče naš' – i iz ovih molitava učiti moliti. Ponajprije zato, jer Isus naglašava malene. Kako je to podudarno s otajstvom Božje malenosti i današnjega spomena sestara koje se nadahnjuju na Isusovoj malenosti.
2.Isus kaže da je Otac svoje otajstvo objavio malenima, misleći na ponizne, na one koji prihvaćaju njegovu Riječ. Jer: Što je malenost i poniznost? To je poznavanje sebe; znati tko sam u odnosu prema drugima, svijetu i Bogu.
U toj poniznosti ponajprije vidimo Isusa. Učite od mene, jer sam krotka i ponizna srca. Ponizan čovjek poznaje svoje granice; zna da ovisi o drugima, kao što Isus zna da ovisi o svome Ocu.
Thomas Merton je rekao: Oholost nas čini umjetnima; poniznost nas čini stvarnima. Poniznost je radosna vrlina: ona ne živi od prijetvornosti, ne stavlja krinku i ne glumi. Oholi, ispunjeni sobom ne trebaju Boga otvarajući tako najveće ponore praznine, zatvarajući spoznaju Boga.
Spoznati Boga, to jest živjeti u njegovoj ljubavi može se samo u malenosti. Sestre služavke Maloga Isusa to svjedoče i ostaju odjek Isusova poziva, naročito odbačenima, onima koji se smatraju nedostojnima, koji misle da su svima suvišni.
3.A Isus poziva: Dođite k meni svi vi, umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Ta rečenica zvuči poput suvremenoga promidžbenog slogana? U ovim ljetnim danima na svakome koraku vidimo kako se nudi odmorenost, opuštenost, ljepota, svježina i blaženi mir. I to svjedoči duboku ljudsku čežnju koja živi u svakomu čovjeku i upućuje nas prema onomu što nadilazi ljudske moći.
Dakle: Dođite k meni svi vi, umorni i opterećeni. Isus nas poziva, privlači nas svojom ljubavlju, jer vjera je u konačnici privlačnost. Takvoga Isusa susrećemo u ovoj crkvi: raširenih ruku i otvorena neba.
Znamo da postoji način življenja koji pokazuje da se nešto radi, jer se mora raditi; da se nešto poštuje, jer se mora poštovati i obdržava pravila, samo zbog toga jer su nametnuta.
Ali, naše bi vjerničke zajednice bile jadne i otužne, vrijedne sažaljenja, ako bismo bili u njima samo zato jer to moramo. Takvo slavlje i nije slavlje. Iz njega je prognana radost, iskrenost i oduševljenje. Osim toga, to nije ni kršćanstvo, jer nema slobode, jer nema duše niti duha.
4.Isusovo nas Srce vraća na ono, u ono što jesmo, u poniznost i slobodu, da bismo bili radosni. Jer, vjera je privlačnost, baš kao i ljubav. Ono što istinski vrijedi nalazi se u iskrenome odgovoru na Isusovo pitanje: Ljubiš li me?
Ljudska je težnja vladati nad drugima, druge poraziti, a ljubav nas uči da je pobjeda u porazu, da ljubav pobjeđuje kada gubi, kada umire; kada se čini da je uzmaknula, posustala, da je poražena i pogažena.
To je ona ljubav koja je istovjetna s ludošću križa; koja ništa ne traži za uzvrat, nego uživa u onome što je otkrila, što ju privlači i raduje. To vrijedi u svim ozračjima: od obitelji do državne zajednice. To naročito vrijedi za Crkvu kakvu želi Isus.
Dok gledamo raširene Isusove ruke i njegov poziv u radost uskrsnuća čujemo izazovno pitanje: Imamo li hrabrosti za Crkvu po Isusovu Srcu?
Zato sve što radimo trebamo provjeriti tim kriterijem: je li to što činimo, oko čega se trudimo zato bi se širila radost i Božja privlačnost, da bismo Boga donosili drugima.
5.Isus kaže: Uzmite jaram moj na sebe; jaram je moj sladak i breme moje lako! Isus kao da nastavlja s promidžbom i to varljivom; kao da računa na našu povodljivost.
Naime, postoji li jaram koji je lagan? Je li križ za koji Isus kaže da ga svakodnevno uzimamo i idemo za njim; je li on lagan? Izvanjski gledano – nipošto.
Pa ipak, ono što ga čini laganim je sloboda prihvaćanja, sloboda srca, sloboda ljubavi. Ono što volimo, ono što je srašteno s nama, nije nam teško.
To čujemo i u Knjizi Sirahovoj, kada se govori o prihvaćanju savjeta i pouke: „Stavi svoje noge u njezine okove i vrat svoj u njezin jaram. Podmetni svoja leđa pod njezin teret, i neka ti ne smetaju njezine uzde. Svom dušom svojom pristupi k njoj i svom snagom svojom slijedi putove njezine. Ispituj i istražuj je, i ona će ti se objaviti; i kad je jednom uhvatiš, ne puštaj je. Jer ćeš naposljetku u njoj naći mir, i ona će ti se pretvoriti u radost.“ (Sir 6, 24-28)
Kao ilustracija je dobra slika ptičjega perja. Bez obzira kako bilo lagano, ono je teret, osobito u odnosu na ptičju veličinu, ali to je teret koji omogućuje let. Evanđelje, Isusova Radosna vijest može izgledati teška, ali, ako ju prihvatimo u slobodi, daje letjeti. Mi se prečesto bojimo Kristove slobode, ljubavi koju nam nudi.
6.Danas ovdje slušamo šapat sestara, živih i pokojnih, koje su donijele svoje odazive Gospodinu i ugradile u Zagreb i u našu nadbiskupiju, počevši od sirotišta. Da, velika su djela zaživjela, ako su počela od malenosti. I nema većega djela od prignutosti nad slabost čovjeka, nad njegovu napuštenost. Treba se pokloniti Bogu u sestrama koje su započele od najmanjih koji su ostali bez roditelja.
To se djelo nastavilo uvijek u brizi za prihvaćanje, za gostoljubivost, za služenje, odgajanje, poučavanje, hranjenje, njegovanje… Ljudi često odlaze vidjeti remek-djela isključivo u galerije, muzeje, koncertne dvorane, a najveće je tu među nama ljudima: remek-djela na bolesničkim krevetima, u napuštenosti i siromaštvu, u skrbi za gladne i beskućnike; u brizi za djecu i za njihovo odrastanje; u poučenosti kako voljeti Boga, bližnje, svoju obitelj, domovinu.
Hvala vam, sestre, za svaku takvu prisutnost za koju svijet još nije napravio dovoljno veliku dvoranu, ni okvire, ni spomen-knjige. Ona stane u kruh i vino koje prinosimo na oltaru.
Previše je toga da bih su upuštao u nabrajanje tih djela, a to bi proturječilo poniznosti iz kojih su nastala. Ipak, važno ih je poznavati, a ja ističem samo jedno.
Razmišljam o onome desetljeću, kada su vaše sestre u Krašiću, gotovo jedno desetljeće bile blizu, skrbile se za zatočenoga nadbiskupa Alojzija Stepinca do njegova rođenja za nebo. To nije bila samo neposredna pomoć u kući. Bilo je to puno više u složenosti tadašnjih odnosa, omogućujući da se na razne načine – a ljubav je maštovita – moglo doći do Nadbiskupa, da je do svijeta dopirala njegova riječ i svjedočenje, da je osjetio utjehu i potporu svojih vjernika. Kakvo je to remek-djelo samo jednoga desetljeća! A koliko je nezapisanih i neopisanih djela koja su ostala u Božjemu Srcu.
7.Odakle sestrama snaga? Iz istoga izvora iz kojega Crkva živi i danas. Iz Božjega poziva koji i danas upućuje, dok se pitamo o budućnosti redovništva, o nijansama karizma, o svojim mogućnostima. Unoseći svoja mjerila i razloge, osjetit ćemo tjeskobu i strah; jaram će biti pretežak. Zato je važno ući u spomen i osjetiti oslonjenost na Boga.
Zato ne trebamo učiniti puno: samo doći i u pouzdanju uzeti, odjenuti Božju ljubav koja izvana djeluje nepodnošljivo, opterećujuće, ali prihvaćena – oslobađa i odmara.
Lijepo je da smo došli ovamo, svatko sa svojom zahvalom i sa svojim teretom. Ponekad se čini da je tereta previše. Ali, tu smo, sa svojim čežnjama i ljubavlju, u Božjemu Srcu. A ono je snažnije od bilo kojega tereta.
A povijest sestara nas uči da, s pouzdanjem u Boga, treba krenuti s nekim 'sirotištem' u koje nas on poziva i na kojemu malenost čini velika djela.
Amen.