Vrijeme od 14. do 17. studenog 2023. godine, ostat će zlatnim slovima upisano u godinu zahvalnosti Bogu za 50 godina života u redovničkim zavjetima.

Okupivši se u našem samostanu Srca Isusova i Marijina u Košutama, nas devet sestara jubilarki, srdaca ispunjenih radosnim zajedništvom,  krenule smo manjim autobusom na naše hodočasničko putovanje u Zaljev svetaca, prelijepu Boku Kotorsku.

Diveći se ljepotama krajolika kroz koje nas je vodio put, u molitvi i pjesmi, stigle smo do  prve „stanice“, na karti hodočašća, našeg samostana u Opuzenu, gdje nam se na putovanju pridružila naša kolegica, s. Marijanka Dominiković. Prijam sestara i župnika koji tamo djeluju, gostoljubivost i radost, oduševila nas je. Doživljenu dobrotu nećemo zaboraviti.

Nakon okrjepe, krenule smo dalje, sve do našega odredišta, bisera jadranskog juga, Boke. Gledajući rijetke ljepote, sigurna sam da smo srcem klicale: - O, velik je Bog… svi slavimo Ga!

Ubrzo stigosmo do Perasta, mjesta u kojem je, ne tako davno, živjela i djelovala zajednica naših sestara… Dočekaše nas župnik, don Srećko Majić i dvije ljubazne domaćice… Tu ćemo biti smještene kroz tri dana koji su pred nama. Prvi dojmovi više nego dobri, a tako je bilo i do kraja. Za vrijeme ručka don Srećko nam je, ne bez sjete, govorio o vremenu kada su prisutnost i dobri duh naših sestara zračili kućom, crkvom i cijelim mjestom. Svoju, a našu priču pričao je tako subjektivno da smo se i same mogle lako suživjeti s (za nas) glavnim protagonistkinjama života onoga vremena u kojem su sestre u Boki kotorskoj, svojim služenjem i svjedočenjem kršćanske ljubavi i dobrote, tkale 'zlatne niti' povijesti naše Družbe.

Naša prva hodočasnička destinacija bila je Otočić Gospe od Škrpjela. Doći u tu malenu crkvicu i stati pred čudotvornu sliku Majke Božje, neopisiv je doživljaj. Duh i srce ispunila nam je neka nevidljiva snaga, očitovana u vidljivoj ljepoti sakralnog prostora u kojem svaka slika, mnogobrojne srebrne pločice zahvalnosti za primljene milosti i uslišane molbe, duboki trag velikog hodočasnika Gospi, našeg Utemeljitelja i naših sestara, svojevremenih vjernih  čuvarica ovoga svetišta.

Kruna svega toga dana bilo je euharistijsko slavlje koje je u svetištu Gospe od Škrpjela predvodio don Srećko i obnova naših redovničkih zavjeta. 

Odlazeći s ovog svetog mjesta, ostaje nam zahvalnost za milosti koje primismo, ali i odgovornost: raditi tako da darovana nam „mna“ bude ustostručena.

Slijedećega dana put nas je vodio u Dobrotu gdje smo posjetili smo naš samostan Primorski Betlehem u Dobroti. Iz njega su sestre tek nedavno otišle. U kući je sve gotovo netaknuto…  Stolovi, stolice, na njima stolnjaci, u vazi cvijeće, časoslov na stolu, posuđe u kuhinji, telefon, zvonce… Izgledalo je kao da su sestre još tu negdje u blizini… Kao da će se odnekud pojaviti. Povirile smo u svaki kutak, kao da ih tražimo… Ali, nema nikoga. Skliznula je po koja suza niz lice. Sjetu, pomalo i tugu, pokušala nam je ublažiti dobra sestra franjevka iz obližnjeg samostana. Njima su, do daljnjeg, povjereni ključevi našeg samostana i one su, po svemu smo mogle vidjeti, dobre čuvarice ove naše svetinje. Lagano prolazeći kućom vrtom, malim voćnjakom, divile smo se kako sestre franjevke vode brigu i oko održavanja kuće i okoliša. Hvala im na tome. Zadužile su nas. Uzvratit će im Bog i po našoj iskrenoj molitvi za njihove potrebe i dobre nakane. U mozaik dubokih dobrotskih doživljaja svakako treba staviti šareni kamenčić živih sjećanja naših nekoliko sestara kolegica koje ovdje provedoše radosne mjesece svoje postulature, uže priprave za ulazak u novicijat.

U Dobroti smo, također, posjetile groblje u kojem počivaju naše pokojne sestre Jelisava i Ida i pomolile se za njihov vječni mir.

Na koncu naše posjete Dobroti, radosno su nas u svom samostanu ugostile sestre franjevke. Franjevačka toplina, gostoljubivost, pažnja, otvorenost, radost i sva nastojanja da se osjećamo dobro, kao kod svoje kuće, zaista nas je oduševila. Pamtit ćemo dugo učinjeno nam dobro i njihova sretna lica. Hvala ima na svemu.

Pomalo umorne, ali sretne, vratile smo se u našu „oazu“ mira i tišine, mrmora mora isprekidanim povremenim pljuskom kiše…

Trećega dana krenule smo u Kotor. Dan je bio sunčani prilično topao, iako vjetrovit. U maloj crkvici Svete Marije, gdje se čuva neraspadnuto tijelo Bl. Ozane kotorske, slavili smo Sv. Misu s don Antom Dragobratovićem, župnikom župe Sv. Mateja u Dobroti. Pomolivši se  kod naše blaženice, uputile smo se prema kotorskoj prvostolnici, katedrali  Sv. Tripuna. Divili smo se ljepoti interijera koji nam je na ulasku zablistao pred očima. Pažljivo smo sve prolazili, gledali… Sve obnovljeno, skladno, ugodno, toplo, intimno molitveno ozračje, izuzetno lijepo, Boga dostojno… Don Ante nam je tumačio ono najvažnije, tako da smo od njega dobili dragocjena saznanja o središnjoj katoličkoj crkvi u Boki. Zatim nas je poveo na gornju etažu katedrale gdje smo razgledali bogatu katedralnu riznicu u kojoj se čuvaju relikvije Sv. Valentina. Nakon katedrale nakratko su nas ugostile sestre milosrdnice, njih tri koje ovdje djeluju.

Potom krenusmo prema don Antinoj župi, razgledali lijepo uređenu crkvu Sv. Mateja i poklonili se relikviji Predragocjene Krvi Kristove koja je natopila zemlju cijedeći se iz Isusovih rana dok je visio na križu. Preplavili su nas snažni unutarnji doživljaji prisutnosti presvetog otajstva. Tu se na oltaru nalazi i relikvijar u obliku ruke s relikvijom Sv. Mateja.

Zatim  smo, pod don Antinim vodstvom, posjetile malu bokeljsku župu Muo koja se diči svojom župnom crkvom posvećenoj BDM Pomoćnici Kršćana, najstarijoj crkvi na Jadranskoj obali u kojoj se čuva neraspadnuto tijelo Bl. Gracija od Mula. Župnik don Robert Tonsati dao nam je najvažnije informacije o crkvi. Ono što je nas posebno dotaklo je prekrasna srebrna slika BDM Pomoćnice kršćana pred kojom je molio naš Utemeljitelj. Poseban trenutak pijeteta i poklona pred likom majke koja je ovdje slušala njegovu molitvu i kucaje srca – djetinjeg prema Bogu, majčinskog prema bližnjemu i sudačkog prema sebi. Don Robert nam reče da u starijoj kronici župe ima podatak o njegovoj posjeti crkvi, a u spomen knjigu crkve upisao se dva puta.

Zatim smo krenule prema  samostanima i mjestima u kojima su djelovale naše sestre: Prčanj, Lastva, Tivat… Sve govori o nekadašnjem životu ovih mjesta koji u svoje vrijeme obilježiše i naše sestre svojim molitvama, radom i žrtvama na slavu Božju i za ovdašnje ljude. Toga se prisjetiše i neke od prisutnih sestara koje su živjele i radile u tim mjestima rado se i same prisjećajući toga vremena…

 Gdje god smo prošle vidjele smo da je svugdje je 'žetva velika, a poslenika malo'. No, ovdje bi trebalo radnika za sjetvu dobrog sjemena koje bi, uz Božju milost, uzraslo do žetve… Bože, daj nam poslenika na neobrađene, napuštene i zapuštene njive bokeljske!

Dok nas ispunja sreća, ponos, nadasve, zahvalnost Bogu što nas je po našim sestrama trebao u Boki kotorskoj, ostaje pitanje: Treba li nas On i danas baš tamo, u tom, pravom, misijskom kraju? Na koljenima ćemo dobiti odgovor i saznati istinu… Tko zna, možda i naše hodočašće upućuje na ozbiljnost i suočavanje s novim izazovima u tamošnjim krajevima? Vizionar, Josip Stadler, Utemeljitelj čiji nas duh prožima, imao je sluha zdušno odgovarajući na potrebe Boke koje su u njegovo vrijeme, kao i danas, velike. Poslije svega sto smo vidjeli i čuli, postale smo još svjesnije kako nas je premalo, kako nam trebaju nove, mlade snage koje bi se potpuno stavile na raspolaganje Bogu doprinoseći spašavanju svijeta.

Ispunjene snažnim dojmovima, vratile smo se u Perast, prenoćile i sutradan, krenule put Lijepe naše…

U Hrvatskoj smo se zaustavile u našem samostanu u Metkoviću na ručku i kratkom razgledavanju kuće. Trenutci radosnog druženja s našim sestrama brzo su prolazili, i mi smo krenule prema našem novom samostanu u Vrgorcu. Radostan susret sa sestrama, razgledavanje kuće, druženje uz kavu, ostat će za pamćenje…

Put prema mjestu odakle smo krenule na naše hodočašće, Košutama, brzo je došao svome kraju. Tu smo se razišle i krenule svatko svojim putem, još čvršće međusobno povezane.

Za nezaboravne dane hodočašća „stopama Utemeljitelja i sestara po Boki Kotorskoj“ ostajemo zahvalne ponajprije dobrom Bogu koji je kroz protekle dane zaista bio raskošan u darivanju. Zahvaljujemo dobrim svećenicima Kotorske biskupije na velikodušnosti i dobroti. Ostaje nam obaveza moliti za kotorsku crkvu i njezine svećenike, posebno za nova svećenička zvanja.

I na kraju, hvala našim poglavaricama koje nam omogućiše ovo hodočašće. Hvala s. Tereziji, splitskoj provincijskoj glavarici koja se, preko ekonome, s. Salutarije, za sve pobrinula.

Sve stavljamo pod zaštitu bokeljskih svetaca i blaženika, a dobri Bog neka nas sve blagoslovi i čuva!

Vaše sestre hodočasnice

Sreća, ponos, nadasve, zahvalnost Bogu što nam  nas je po našim sestrama ovdje trebao…

Ostaje pitanje: Treba li nas On i danas baš tamo, u tom, danas istinskom, misijskom kraju?

Na koljenima ćemo dobiti odgovor i saznati istinu… Tko zna, možda i naše hodočašće upućuje na ozbiljnost i suočavanje s novim izazovima u tamošnjim krajevima? Vizionar, danas SB Josip Stadler, Utemeljitelj čiji nas duh prožima, imao je sluha zdušno odgovarajući na potrebe