Dana 9. ožujka 2024. godine sestre iz samostana „ Marijin dom “ u pratnji sestre predstojnice, s. Marije Kiš, krenule su na duhovnu obnovu redovnica vinkovačke regije u župu svetog Martina biskupa u Bošnjacima.

Duhovnu obnovu vodio je župnik župe sv. Martina biskupa, vlč. Josip Levaković. Odmah na početku predstavio nam je dva lika: svetoga Martina i svetoga Brcka. Rekao je kako je sveti Martin prvi kršćanski svetac koji nije mučenik. Istaknuo je i onu zgodu iz njegova života, kada je ne imavši novca polovicom svoga plašta zakrilio siromaha. Iste te noći, nakon iskazanog djela milosrđa, sanjao je san. Sanjao je kako mu sam Krist govori: „Ovim me plaštem zaogrnu Martin.“ Župnik je ispričao i detalj kako je sveti Martin postao biskupom, gotovo na prevaru. Naime, župljani su ga zamolili da ide podijeliti sakrament bolesničkog
pomazanja jednome bolesniku. Kad je došao u crkvu, rekli su mu kako je taj bolesnik upravo njihova biskupija koja nema pastira. Ubrzo nakon toga postao je biskupom. Kad je sveti Martin umro među pukom se proširio glas: „Martin siromašan i skroman ulazi u nebo.“
Vlč. Josip je zatim predstavio drugog sveca, svetoga Brcka. Rekao je da je on bio učenik, đakon i tajnik svetoga Martina, ali ga nije previše volio već mu je bio zavidan zbog njegove svetosti. Po karakteru oni su bili potpuna suprotnost. Sve što je za Martina bilo veliko i uzvišeno, sveti je Brcko ismijavao. No, usprkos tome Martin je s Brckom bio dobrohotno strpljiv. Kasnije je svetoga Martina na biskupskoj stolici naslijedio upravo sveti Brcko. Biskup je bio pola stoljeća i po primjeru biskupa Martina trudio se živjeti svetim životom. On nam je primjer kako za svetost nikad nije kasno. Poznata rečenica kaže: „Svaki svetac ima svoju prošlost i svaki grješnik ima budućnost. "Gospodin i od kamenja može podići djecu Abrahamovu.“
Nakon ovih poticajnih riječi vlč. Josip nas je pozvao da se uputimo u Svetište Drage Gospe Bošnjačke. Svetište je od župne crkve udaljeno oko 1 km pa nam je put do njega bio ugodna šetnja u sabranosti i molitvi Gospine krunice. Po dolasku u Svetište dočekao nas je gosp. Antun Lešić, Magistar edukacije hrvatskoga jezika, književnosti i povijesti. Istaknuo je kako se ovo svetište naziva „Hrvatskom Fatimom“. Župa je u vrijeme rata 1945. godine izgubila 500 ljudi. U svibnju su djeca, njih petero ili šestero započeli moliti devetnicu, u zahvalu Gospi što selo nije materijalno stradalo. Ukazanja Gospe na tome mjestu događala su se od 1945. 1963. godine. 8. srpnja 1945. godine Gospa je prvi puta progovorila rekavši kako je ona „Draga Gospa“. Ukazala se sestri M. Bernardici Golubičić, članici družbe sestara svetoga Križa. Na blagdan Velike Gospe 1945. godine u to je Svetište hodočastilo 15 000 hodočasnika iz cijele Jugoslavije, na tom je mjestu održano 80-ak procesija u jednome danu. Tadašnja vlast to je tumačila kao proturežimsko okupljanje te su na koncu prvotno mjesto ukazanja minirali i porušili, a ciglu su upotrijebili za izgradnju narodnog doma. Tadašnji biskup proglasio je obustavu hodočašćenja koja je i danas na snazi. Vjernici su potajno obilazili mjesto ukazanja, a 1990-ih samo se mjesto počelo ponovno uređivati. Sadašnji oblik dobilo je prije desetak godina. Od početka ukazanja do danas zabilježena su brojna tjelesna i duhovna ozdravljenja kao i druge isprošene milosti. Značaj ovog Svetišta za Crkvu je velik iz razloga što je pokrenut postupak za beatifikaciju poginulih i nestalih dominikanaca poslije Drugog svjetskog rata, a jedan od
njih je i fr. Česlav Novak, OP koji je posljednji puta viđen upravo u Bošnjacima kada je hodočastio u samo Svetište. Također postoji velika vjerojatnost da će se u skorije vrijeme započeti i s postupkom vezanim uz slučaj vidjelice, časne sestre M. Bernardice Golubičić.

Svi okupljeni još jednom su se uvjerili u Marijin moćni zagovor. Po završetku upoznavanja sa Svetištem vratili smo se u župnu crkvu sv. Martina i zajednički izmolili večernju molitvu iz Božanskoga časoslova.
Naša duhovna obnova završila je u ugodnom druženju i upoznavanju uz slastice koje su pripremili domaćini susreta.
Ohrabrene na Marijinom izvoru, radosno nastavljamo svoj korizmeni hod. Na tom putu u dobro vjerujemo i Mariji zahvaljujemo.

s. M. Josipa Katanec – Makaj, novakinja