U osvit subotnjega jutra blaženo je preminula s. Egidija Perleta
U osvit subotnjega jutra, 28. svibnja 2016., u naručju Isusa, Marije i Josipa, u91. godini života i 70. godini redovničkih zavjeta, blaženo je preminula naša draga s. Egidija Perleta. Okrjepljena svetim sakramentima po rukama otaca karmelićana, uz molitve sestara samostana sv. Josipa na Šinama, u šest sati ujutro, se preselila u kuću Oca nebeskoga.
Dva dana prije smrti sa sestrama iz svete Ane u Splitu posjetila ju je provincijalka s. Anemarie Radan, a dan uoči smrti posjetila ju je vrhovna glavarica s. Radoslava Radek sa s. Ana Marijom Kesten, vrhovnom savjetnicom.
Umrla je na Marijin dan, u subotu. Na kraju Marijina mjeseca, 31. svibnja, na blagdan Pohođenja Blažene Djevice Marije, njezino tijelo predali smo majci zemlji, a njezina plemenita duša zasigurno uživa rajsku slavu. Velika znakovitost i otajstvenost. S Marijom je živjela i radila, s Marijom Isusu služila u bližnjima, Isusu po Mariji se predala, s Mariom se uputila Isusu u susret u vječnoj slavi. Nakon predanog života i rada, prokušana bolešću i patnjama, predana u volju Božju, našla je vječni mir u kući Oca nebeskoga. Na blagdan Bogojavljenja, 6. siječnja ove godine je proslavila 70. godišnjicuredovničkih zavjeta. Zahvalila je Bogu na daru života i redovničkog poziva, a sada je njezin sedamdeseti redovnički život doživio svoj vrhunac i krunu vjernosti u službi Malom Isusu i bližnjima.
Pokopana je u utorak 31. svibnja, na groblju Lovrinac u Splitu. Svetu Misu zadušnica i sprovod s početkom u 13 sati, predvodio je župnik Župe Kamen o. Ante Knežević, u koncelebraciji s jedanaestoricom svećenika, među kojima i njezin brat don Pavao Perleta. Bili su prisutni svećenici: rođak don Stanko Vrnoga, mons. Mile Vidović, don Anđelko Dukić, o. Branko Zebić, OCD, don Mate Čulić, don Radojko Vidović, don Ranko Vidović, don Boris Vidović, don Marin Barišić, don Nikola Mikačić. U sjećanje nam dolaze slike dvanaestorice apostola okupljenih s Marijom u iščekivanju silaska Duha Svetoga. Sestra Egidija je veći dio svog redovničkog života služila Isusu u svećenicima, pa je milosno da se njih dvanaestorica našla u molitvi za pokoj njezine plemenite duše na dan njezina sprovoda. Okupio se i veći broj naših sestara iz Splita i okolnih samostana, nekoliko redovnica drugih redovničkih zajednica, rodbina i vjernici. Pjevale su sestre pod vodstvom s. Dulceline. U homiliji je otac Ante istaknuo smisao kršćanskog i redovničkog života i posvećenja Isusu, i u tom svjetlu istaknuo je život s. Egidije koji je zračio jednostavnošću i svijetlio otajstvom uronjenosti u krsnu posvetu i redovničko predanje i radosno služenje Isusu u bližnjima. Živjela je s Isusom, i predanost Njemu svjedočila svojim životom. Nakon homilije oca Ante u ime Provincije od s. Egidije se oprostila provincijalka s. Anemarie Radan. Iznijela je u kratkim crtama život s. Egidije i zahvalila Gospodinu za njezin život. Zahvalila je ocima Karmelićanima na duhovnoj potpori s. Egidiji, o. Anti na predvođenju sv. Mise i sprovodnih obreda, kao i ostaloj braći svećenicima. Zahvalila je s. Mihovili, rođenoj sestri s. Egidije, predstojnici s. Lenardi i zajednici sestara na Šinama za dugogodišnju njegu i ljubav iskazanu s. Egidiji. Sestra Egidija ˝znala se žrtvovati za Boga, bližnjega i svoju Družbu. Bila je radosna i ugodna u zajednici, uvijek spremna na šalu. Svoj redovnički život je ispunila kao mudra djevica, skromna, jednostavna, požrtvovna i sretna u svom pozivu,prokušana bolešću i patnjama, bila je mirna i predana u volju Božju.˝, istaknula je provincijalka s. Anemarie. Završila je oproštajnim riječima: ˝Draga s. Egidija, hvala Ti za Tvoju vjeru, ljubav i predanost Isusu i nesebično služenje bližnjima, osobito bolesnima, za tvoju životnu radost i vedrinu. Želimo Ti mir u Bogu, a Ti nama izmoli blagoslov novih, svetih zvanja.˝.
Matija s. Egidija Perleta rođena je 18. studenoga 1925. u Vidonjama, od oca Nikole i majke Stane rođene Vrnoga. Osnovnu školu s izvrsnim uspjehom završila je u rodnim Vidonjama. Prirodno bistra i oštroumna, po naravi vedra i uvijek spremna na ugodnu šalu. U kućnom i vjerskom odgoju temeljito poučena i odgojena. Imala je u našoj Družbi dvije tete, majkine sestre: s. Teklu i s. Sofiju Vrnoga. U uzornoj obitelji Stane i Nikole Perleta rodilo se devetoro djece, od kojih je petero izabralo duhovni poziv: don Duje, don Petar i don Pavao, s. Egidija i s. Mihovila.Potaknuta Božjom milošću s. Egidija je slijedila put redovničkog života tete s. Tekle, sestre kreposnog života, predvodnice duhovnih zvanja u župi Vidonje i šire. U Družbu sestara Služavki Malog Isusa u Sarajevo je došla 1. kolovoza 1943. godine. Privremene redovničke zavjete je položila na blagdan Bogojavljenja 1946., u kući matici ˝Betlehem˝ u Sarajevu, a doživotne 6. siječnja 1952. u Zagrebu.
Nakon položenih zavjeta godinu dana radi na Mladicama i u Vitezu, u štali i na ekonomiji. Od 1947. do 1954., u Perastu u Boki Kotorskoj, šiva štramce i njeguje starice smještene u ovom samostanu. Nakon toga sedam godina, od 1954 do 1961., u zavodu za osobe s poteškoćama u razvoju u Zagrebu, koji je bio uz samostan ˝Antunovac˝, radi u praonici. Pranje rublje bio je težak posao, jer nije bilo mašina, pralo se na ruke, a štićenika veliki broj. Trebalo je imati snage duha i tijela. Sestra Egidija imala je jedno i drugo. Tri godine, od 1961. do 1964., radi kao njegovateljica u staračkom domu na Lovretu u Splitu, te dvije godine kao njegovateljica u staračkom domu na Čiovu, u Trogiru. Godinu dana u samostanu u Šestanvcu šiva jorgane i štramce za mještane. Dvije godine u samostanu sv. Križa na Čiovu obavlja domaćinske poslove župniku don Anti Škobalju, a preko ljeta pomaže u kuhanju i za bogoslove, sjemeništarce i goste koji dolaze na odmor. Uz to njeguje i teško bolesnu župnikovu majku gospođu Katu, u čemu je iskazala ljudsku i redovničku visinu. Naime, zbog skučenosti prostora, i potrebe stalne brige za ovu nepokretnu i sklerotičnu bolesnicu, spavala je s njom u istoj sobi i bila joj uvijek na pomoć. To može samo požrtvovna ljubav. Od 1970. do 1. lipnja 1972., u sjemeništu u Busto Ariszio u Italiji, kuha za 70 osoba, a nije imala nikakve prakse u kuhanju, kako zapisuje u svom Osobniku. Spremnost na žrtvu, pouzdanje u Boga i volja to su nadoknađivale. Dozvolom poglavara, od 1972. do 1974., pomaže bolesnom bratu don Duji, župniku u Jesenicama, a u isto vrijeme povremeno pomaže i bratu don Pavi župniku u Podgrađu, koji je bio teško bolestan, što je posljedica operacije tumora na glavi. Nakon smrti brata don Duje, dozvolom poglavara, stalno je na pomoći bratu don Pavi, najprije u Podgrađu, a zatim od 1992. do 2007. godine u župi Sitno Donje. Tridesetipet godina bila je s. Egidija don Pavi sestra, domaćica i njegovateljica, liječnica i župska pomoćnica. Samo je Bogu znano koliko je noći probdjela uz njega i njegov bolesnički krevet. Razumjela je njegovu bolest i što mu treba, i kada on sam to nije znao, ni mogao pitati i tražiti. Ništa joj nije bilo teško učiniti za njega, i onda kada je i sama osjećala križ bolesti i iscrpljenosti. U srpnju 2007., kao starija i bolesna sestra, premještena je u samostan na Šinama, u kojem je ostala do smrti. Pet godina bila je nepokretna u bolesničkom krevetu, i potrebna njege, koju su joj sestre i njezina rođena sestra s. Mihovila, nesebično i s ljubavlju pružale.Molitvom i strpljivim nošenjem križa bolesti, živjela je stvarnost ljudske nemoći, i tajnu sjedinjenja s Isusom na križu. U svom Osobniku s. Egidija u kratkom zapisu o smislu poziva i zahvalnosti Isusu na redovnički poziv i poslanje zapisuje: ˝Pogledaj moj križ i slijedi me. I zahvaljujući njemu izdržala sam.˝
s. Maneta Mijoč