Umrla Marija s. Mihovila Perleta
U popodnevnim satima u četvrtak, 6. listopada 2016., u Marijinu mjesecu, u naručju Isusa, Marije i Josipa, okružena sestrama u samostanu sv. Josipa na Šinama, blaženo je preminula naša draga s. Mihovila Perleta. Okrjepljena svetim sakramentima po rukama oca Branke Zebića karmelićana, par dana ranije, uz molitve sestara, preselila se u kuću Oca nebeskoga.
Nakon predanog života i rada, prokušana bolešću i patnjama, predana u volju Božju, našla je u četvrtak vječni mir u Srcu Isusovu. Prije četiri mjeseca, 28. svibnja ove godine, Ocu nebeskom preselila se njezina i naša sestra s. Egidija, s kojom je dijelila zadnje godine zajedništvo vjere i utjehe, Božje i ljudske blizine, nemoći i predanja Isusu u samostanu na Šinama. Čvrsto vjerujemo da se skupa raduju u rajskoj slavi i prate nas svojim nebeskim zagovorom.
Pokopana je u ponedjeljak 10. listopada, na groblju Lovrinac u Splitu. Svetu Misu zadušnicu i sprovod predvodio je župnik Župe Kamen o. Ante Knežević, u koncelebraciji s devetoricom svećenika, među kojima i njezin brat don Pero. Bili su prisutni svećenici: rođak don Stanko Vrnoga, mons. Mile Vidović, don Anđelko Dukić, don Vjenceslav Kujundžić, don Ranko Vidović, don Radojko Vidović, don Hrvoje Dragun, don Jure Bjeliš. Okupio se i veći broj naših sestara iz Splita i okolnih samostana, rodbina i lijepi broj vjernika, među kojima su bili naši susjedi sa Šina iz župe Kamen. Pjevale su naše sestre. U homiliji je otac Ante istaknuo smisao kršćanskog i redovničkog života i posvećenja Isusu, i u tom svjetlu istaknuo život s. Mihovile. Nakon homilije oca Ante u ime Provincije od s. Mihovile se oprostila provincijska savjetnica i zamjenica provincijske glavarice s. Eduarda Marić. Iznijela je u kratkim crtama život s. Mihovile i zahvalila Gospodinu za njezin život. Zahvalila je ocima Karmelićanima na duhovnoj potpori s. Mihovili, o. Anti na predvođenju sv. Mise i sprovodnih obreda, kao i ostaloj braći svećenicima. Zahvalila je predstojnici s. Lenardi i zajednici sestara na Šinama za iskazanu ljubav i pomoć s. Mihovili. Izrazila je duboku sućut bratu don Peri i sestri Mandi, ostaloj braći i njihovim obiteljima, i svoj rodbini.
Marija s. Mihovila rođena je 23. ožujka 1933. od oca Nikole i majke Stane rođene Vrnoga u Vidonjama. Krštena je 9. travnja 1933. u župskoj crkvi sv. Ivana Krstitelja. Osnovnu školu završila je u rodnim Vidonjama. Prirodno bistra i oštroumna, po naravi vedra i uvijek spremna na ugodnu šalu. U kućnom i vjerskom odgoju temeljito poučena i odgojena. Imala je u Družbi dvije majkine sestre, tete, uzorne sestre Služavke Malog Isusa s. Teklu i s. Sofiju Vrnoga. U obitelji Stana i Nikole Perleta, pravoj kućnoj crkvi, rodilo se osmero djece, tri kćeri i pet sinova, od kojih je petero izabralo duhovni život, tri sina svećenika: don Duje, don Petar i don Pavao, dvije kćeri redovnice: s. Egidija i s. Mihovila.
Potaknuta Božjom milošću s. Mihovila je slijedila put redovničkog života svojih teta i svoje rođene sestre s. Egidije. U Družbu sestara Služavki Malog Isusa dolazi 8. srpnja 1952. godine, u samostan ˝Antunovac˝ u Zagrebu, a u kandidaturi i novicijatu je u samostanu u Samoboru. Privremene redovničke zavjete polaže 15. kolovoza 1954., u kući matici u samostanu ˝Antunovac˝ Zagrebu, a doživotne 15. kolovoza 1960. u Zagrebu. Nakon položenih privremenih zavjeta dolazi u samostan svete Ane u Splitu, gdje do 17. studenoga 1960. radi u kućnoj radinosti izrađujući džempereza građane. Nakon toga odlazi u samostan otaca kapucina u Dubrovnik, u kojem žive i rade naše sestre. Tu također izrađuje džemperza građane, u čemu je bila vrsna. Nakon toga u Trilju od 17. rujna 1970. do 17. srpnja 1971. vrši službu sakristanke, izrađuje džempere na stroju za pletenje, jorgane i štramce za mještane. Tri godine, od 17. srpnja 1971. do 19. rujna 1974. u samostanu u Vrgorcu vrši službu predstojnice i izrađuje džempere za građane. Nakon toga, od 11. siječnja 1975. do 18. travnja 1981. ponovno djeluje u Trilju, gdje vrši službu predstojnice i izrađuje džempere za mještane. Iz Trilja odlazi u Boku kotorsku u samostan u Dobrotu, u kojem od 19. veljače 1981. do 7. siječnja 1984. vrši službu predstojnice i vodi brigu oko saniranja samostana, koji je teško stradao uslijed potresa u travnju 1979. godine. Nakon toga je na ispomoći u zajednici u Trogiru. U Opuzenu je djelovala od 21. kolovoza 1984. do 30. svibnja 2007. godine. Od 1984. do 1994. čuva i uči djecu, a od rujna 1994. do rujna 1998. vrši službu predstojnice i kuharice za sestre i župnika. Isticala se prirodnom oštroumnošću i smislom za šalu što sve dobro primjenjuje u radu s djecom. U župi Opuzen s posebnom ljubavlju i pažnjom redovito posjećuje starije, osamljene i bolesne osobe u župi, što oni s radošću i zahvalnošću prihvaćaju. Donosi im evanđeosku riječ nade i utjehe, suosjećanja i ohrabrenja, ukazuje im na kršćanski smisao trpljenja s Kristom. Povremeno odlazi na župe u kojima je bila s. Egidija sa župnikom bratom don Pavom, da joj pomogne kad je bio teže bolestan don Pave ili s. Egidija, a isto tako pomogne i sestri Mandi na župama gdje je brat don Petar. Od kolovoza 2007. godine, kada se teže razbolila s. Egidija, s. Mihovila je dozvolom redovničke zajednice, stalno na usluzi bolesnom bratu don Pavi u župi Sitno Donje. Samo je Bogu znano koliko je noći probdjela uz njega i njegov bolesnički krevet. Ništa joj nije bilo teško za njega učiniti, pa i onda kada je i sama bila bolesna, i osjećala križ bolesti i iscrpljenosti. Ostaje s njim do srpnja 2010. godine, kada je zbog bolesti u srpnju 2010. godine smješten u Svećenički dom u Splitu, a ona došla u samostan na Šinama, gdje je bila na pomoć bolesnoj sestri Egidiji. Uz s. Egidiju je bdjela po cijeli dan, a noću bi je često tiho obišla. Bila joj je uvijek pri ruci, moralna i sestrinska podrška, molitvom i lijepom riječju, šalom i blizinom, pomoći u bolima. To ju je i iscrpljivalo fizički, ali snažilo duhom, jer je znala da Malom Isusu u svojoj sestri služi, da je sretna da joj sestrinsku ljubav, i krvnu i duhovnu, ljubavlju uzvraća i daruje. Nakon smrti s. Egidije sestra Mihovila molitvom i strpljivim nošenjem križa bolesti i nemoći sve dublje živi stvarnost ljudske osobne nemoći i uranja u tajnu sjedinjenja s Isusom na križu, smireno izgara poput svijeće, zagledana u konačni cilj, u vječnost. Bila je duša molitve i samozatajnog služenja bližnjima.
Draga s. Mihovila, hvala Ti za Tvoju vjeru, ljubav i predanost Isusu, za služenje bližnjima, osobito bolesnima, za tvoju životnu vedrinu trudeći se živjeti po volji Božjoj. Želimo Ti mir u Bogu, a ti nama izmoli blagoslov novih zvanja.
s. Maneta Mijoč