Priprava naše zajednice Sv. Obitelji u Dubrovniku za proslavu naših jubileja ove godine, osobito za stotu obljetnicu smrti Utemeljitelja sluge Božjeg Josipa Stadlera bila je ne samo na molitvenom, tj. duhovnom području nego i na razne druge načine.

Odlučile smo sudjelovati na molitvenom bdijenju pred bolnicom koje organizira ˝40 dana za život˝, moleći za iscjeljenje rana majki i očeva koji su sudjelovali u pobačajima. Uglavnom smo bile prisutne subotom i nedjeljom. Želje smo i na taj način barem malo biti vjerne svojoj karizmi služeći Malom Isusu kroz molitvu i svjedočenje.

Prigodom svetkovine sv. Rafaela rođendana naše Družbe sudjelovale smo u našoj župi sv. Mihaela na Lapadu na susretu za beskućnike i siromašne koji organizira župnik don Robert Čibarić, a koji će se održavati svakog zadnjeg četvrtka u mjesecu.

Taj susret je započeo molitvom krunice, sv. misom i klanjanjem u župnoj crkvi. Poslije toga bilo je druženje uz večeru u župnoj dvorani. Župnik, sestre Kćeri Božje ljubavi koje djeluju u župi, ravnateljica i volonteri Caritasa dubrovačke biskupije i mi sestre našli smo se radosnom okruženju ljudi koji s rado s nama razgovarali o svojim sudbinama, iznosili nam s povjerenjem svoje životne priče. Tako je malo potrebno da čovjek bude sretan: osmjeh, nekoliko trenutaka vremena i uho pozorno na slušanje. Sjedile smo i s njima zajedno blagovale svečanu večeru, dar dobrih župljana.

Nije slučajno da je i prvi naš današnji susret bio s jednom gospođom iz ove župe koja je došla podržati ovakav susret. Čim je vidjela našu medaljicu rekla je: ˝Vi ste Stadlerovke˝... Ja puno volim Stadlera i svaki dan mu se molim. On mi je isprosio od Boga puno milosti. A sve je započelo s jednom sličicom koju sam uzela u crkvi (a mi često mislimo kako su sličice zastarjeli način apostolata). Toliko me je ganuo njegov život, osobito njegovo djetinjstvo da nisam mogla a da ne pustim suze misleći na to.˝. Rekle smo da je upravo danas naša svetkovina sv. Rafaela, da je u Sarajevu simpozij, no ona je rekla da sve zna i da sve prati što se o njemu piše ili događa. Bile smo ponosne. Rijetko je susresti ovako iznenada ljude koji dobro poznaju život  djelo našega Utemeljitelja,

Te večeri razmišljale smo kako je to bilo u Stadlerovo vrijeme kad su ovako njegovi siromasi bili primljeni i počašćeni. On je s njima razgovarao, smijao se i šali i svakoga je po imenu poznavao. Zar nas nije na početku nazvao ˝Služavke siromaha ili malenoga Isusa˝. Ne smijemo zaboraviti siromahe, jer bi se moglo dogoditi da na Bog zaboravi, kako je sveta Majka Terezija rekla svojim sestrama.

 s. Vesna Mateljan