(rođ. 5. 05. 1930. - + 7. 07. 2019.) Dana, 7. srpnja 2019., u 90. godini života i 60. obljetnici redovničkih zavjeta, okrijepljena svetim sakramentima bolesničkog pomazanja i sv. Pričesti po rukama oca Ante Kneževića, karmelićanina, župnika  na Kamenu – Split, preselila se u vječnost, naša draga s. M. Leonija Vukasović. Živjela je u samostanu na Šinama, a zadnjih par dana, uslijed pogoršanog zdravlja, bila je u splitskoj bolnici.

Sprovod je bio 9. srpnja na gradskom groblju Lovrinac. Uz rodbinu i prijatelje s. M. Leoniju su ispratile brojne sestre iz svih zajednica zajedno sa  s. M. Marijom Banić, vrhovnom glavaricom, i  s. M. Terezijom Pervan, novoizabranom provincijskom glavaricom, te članicama bivšeg i novoizabranog  provincijskog vijeća. Svetu Misu u kapeli na Lovrincu i sprovodni obred predslavio je o. Anto Knežević, karmelićanin,  u koncelebraciji  sedmorice svećenika. Sestarski zbor,  kojeg je animirala s. M. Eduarda Marić, uzveličao je obred Sv. Mise i sprovod.

Od s. M. Leonije  u ime sestara splitske provincije se oprostila donedavna provincijska glavarica s. M. Anemarie Radan, slijedeći riječima:

„Slavka s. M. Leonija Vukasović, kći Grge i Mare rođene Kovačić, rođena je 5. svibnja 1930. u Kučićima, a krštena 18. svibnja u župskoj crkvi, a krstitelj je bio don Grgo Topić. Sakrament svete potvrde primila je 5. listopada 1947. godine u Omišu. Imala je dobar kršćanski i kućni odgoj u obitelji. Bila je  revna u vjerskom životu župe, a u školi  marljiva i bistra. U Kučićima je 1952. godine pohađala i završila četveromjesečni tečaj kroja odličnim uspjehom, što je kasnije i samostanu još više razvijala.

U Družbu sestara Služavki Malog Isusa došla je 7. srpnja 1955. godine. U novicijat je ušla 15. kolovoza 1956., a godinu dana novicijata bila je u samostanu u Samoboru. Privremene redovničke zavjete položila je 15. kolovoza 1957. u samostanu „Antunovac“ u Maksimiru u Zagrebu, a doživotne 15. kolovoza 1963. godine na Kraljevcu u Zagrebu. Nakon položenih privremenih redovničkih zavjeta od 1957. do 1961. godine u samostanu u Metkoviću šiva za sestre i za potrebe građana. Nakon toga više deset godina šiva reverende za svećenike i bogoslove, najprije od 1961. do 1963. u samostanu svete Ane u Splitu, zatim od 1963. do 1966. u Sjemeništu u Splitu, a nakon toga do 1973. tu službu vrši u samostanu u Solinu. Od 1973. do 1980. godine u župi Sali na Dugom otoku vrši domaćinske poslove i po potrebi šiva za mještane. Nakon toga dolazi u samostan u Omišu, u kojem čuva malu djecu u samostanu dok su im roditelji bili na poslu, jer u to vrijeme u Omišu nije bilo dječjih jaslica. Od 1983. do 1992. u samostanu u Vrgorcu vrši službu odgovorne sestre i čuva malu djecu u samostanu. Ponovno dolazi u samostan u Omišu, u kojem od 1992. do 1998. čuva malu djecu dok su im roditelji na poslu, a nakon toga u omiškom samostanu uz molitveni apostolat pomaže u kućnim poslovima prema zdravstvenim mogućnostima. Imala je vedru narav i smisao za humor. Ugodnim glasom i izoštrenim sluhom djeci koju je čuvala rado je pjevala pjesme i pričala priče, stvarala igre. U zajednici je sestrama bila na usluzi kroz šivanje, a trenutke zajedništva često je popratila pjesmom. U molitvenom životu je bila revna, a u bolesti strpljiva.

Kao starija i nemoćnija sestra premještena je 17. kolovoza 2010. u samostan na Šinama. Sestre su joj bile na pomoć, a duhovnu skrb revno su obavljali oci karmelićani kućni duhovnici. Bila je duhom povezana s Gospodinom i duhovno jačana milosnom povezanošću s Kristom trpećim i uskrsnulim. Čvrsto vjerujemo da je radosno pošla s Gospodinom u kuću Oca nebeskoga i da uživa rajsku slavu, jer je to životom i riječju ispovijedala i vjerovala

Draga s. Leonija, hvala Vam za sve dobro koje ste za života učinila za dobro Svete Crkve, Družbe, Provincije i svog naroda. Duša ti se raja nauživala. Moli kod oca nebeskoga za naša nova duhovna zvanja.“

s. M. Maneta Mijoč