(rođ. 11. III. 1913. - + 13. VI. 2016.).

Preminula najstarija služavka Maloga Isusa u 103 godini života

U ponedjeljak 13. lipnja 2016. preminula je u Gospodinu, u 103. godini života i u 84. godini redovništva, u Samostanu „Sv. Josip“ u Vitezu sestra M. Virgina (Jelena) Ninić služavka Malog Isusa. Pokopana je u utorak, 14. lipnja 2016. na groblju Dubravica u Vitezu nakon mise zadušnice u samostanskoj crkvi „Sv. Josip“ u Vitezu.

Misu zadušnicu služio je mnos. dr. Ratko Perić – biskup mostarsko – duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko – mrkanski, uz koncelebraciju župnika fra Marka Kepića i petorice svećenika koji su poznavali s. Virginu i s njome surađivali u služenju Gospodinu. Svetoj misi sudjelovao je velik broj sestara Služavki Maloga Isusa na čelu s Vrhovnom glavaricom – s. M. Radoslavom Radek i provincijskom glavaricom – s. M. Admiratom Lučić; rodbina s. Virgine, prijatelji i znanci, te vjerni puk župe Vitez. Ispraćaju naše drage pokojne s. Virgine, pridružile su se i sestre koje su završavale duhovne vježbe u Duhovnome centru Kuća Navještenja u Gromiljku; nekoliko sestara iz Zagrebačke i Splitske provincije, te sestre drugih Družbi koje djeluju u Lašvanskoj dolini.

U propovijedi biskup - mons. Ratko Perić osvrnuo se na dugogodišnji život s. M. Virgine, te njezinu povezanost s biblijskim ženama Juditom, Sarom, … Govorio je o ljudskom životu koji kada ima sve povoljne životne uvjete može doseći vijek od oko 120 godina. Sestra Virgina je prošla stotinu, u sto i trećoj godini došla je u nebo i tamo se susrela s Juditom i Sarom koje su bile još dugovječnije. Ako je dug život nagrada, onda o toj nagradi govori samo jedna Božja zapovijed kad kaže: Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji. Po ovome sestra Virgina je poštovala svoje roditelje i pretpostavljene. Danas ništa više ne možemo učiniti za sestru Virginu osim moliti se za nju. Za to smo se okupili ovdje. Sveta misa je najveća molitva. Tako, danas, činimo dva djela milosrđa: duhovno i tjelesno. Za nju se molimo i njezino tijelo pokopamo. Sveto pismo pripovijeda kako je Tobit, Tobijin otac, pokapao mrtve. Noću je, skrivajući se, prikupljao ih i na častan način pokapao. Sestrama je ta pripovijest  poznata po svetom Rafaelu kojega časte kao zaštitnika Družbe. Tobit je bio istinski milosrdan i činio djela milosrđa.

Kada pogledamo događaj Isusove smrti na križu vidimo dva razbojnika lijevog i desnog. Jedan razbojnik doživio je milosrđe. On je kazao Isusu – oprosti! Ova kapelica, ovaj Vitez, je pun milosrđa. Mi ga trebamo jer smo poput lijevog ili desnog razbojnika na križu. Isus ima milosrđa na pretek i daje ga svakome tko ga zatraži. Neka Gospodin pogleda na zasluge i patnje sestre Virgine i neka po svojoj milosti pošalje radnika u žetvu svoju, novih žetelica na njive svoje. Amen!

U samostanu Svetoga Josipa u Vitezu s. Virgina je provela zadnje godine života i blaženo u Gospodinu preminula, 13. lipnja 2016. godine. Kao i sve dane ranije, izričito je željela ići na svetu misu. U jutarnjim satima, toga dana, nakon susreta s Gospodinom u molitvi i slavlju svete mise sa zajednicom sestara, susrela se sa svojim zaručnikom oči u oči u nebeskome slavlju. Sestre skupljene na molitvu kod njezine postelje, zatvorile su joj umorne oči. Dok je zazivala Dijete Isusa, blago u Gospodinu je usnula. Sada uživa nagradu vjernoga redovničkoga služenja kroz 84. godine redovništva i vjerničkog životnog hoda od 103 godine.

Riječi oproštaja sa Samostanom Sv. Josipa u kojem je s. Virgina živjela izrekla je mlada sestra Jelena Jovanović riječima pjesme koju je za života napisala s. Vigina. Pjesma nosi naziv: Lijepo je živjeti u Božjoj kući.

Prije pokopa na groblju Dubravica u Vitezu, u ime sestara Služavki Malgoa Isusa od pokojne sestre Virgine se oprostila s. M. Admirata Lučić – provincijska glavarica. U govoru je istaknula veliku životnu radost u posvećenju Bogu koju je svjedočila s. Virgina. O toj radosti spjevala je i pjesmu Veselo sestro Veselo, zatim druge brojne pjesme posvećen Isusu, Mariji, Josipu, Sv. Rafaelu, Utemeljitelju Družbe, te bogato apostolsko djelovanje na župama kroz pastoralni rad i liturgijsko pjevanje. Posjedovala je duh živoga iščekivanja Gospodina, poput mudre djevice koja s upaljenom svjetiljkom čeka. Njezine riječi su: „Ćerce, još malo i Gospodin dolazi. …“ Tako je i bilo. Gospodin je došao i odveo je u svoje nebesko kraljevstvo, gdje sada uživa radost gledati svoga ljubljenog zaručnika, oca Utemeljitelja o kojem je mnogo pričala, pisala i mlađe naraštaje poučavala kroz pjesme, igrokaze, … Počivala u miru Božjem i uživala blaženstvo neba.

Riječi oproštaja uputio je i preč. Pavao Madžarević, svećenik đakovačko-osječke nadbiskupije i bivši župnik župe Uznesenja BDM u Brodskom Vinogorju. Polovica njegova pastoralnog rada na župi u Brodskom Vinogorju obilježena je suradnjom sa s. Virginom, (oko 10 godina). Posebne značajni bili su dani obilježavanja spomen - Stadlerova rođendana i prijelaza u vječnost. Za te dane sestra Virgina je posvećivala svoje vrijeme i sposobnosti župnoj zajednici kako bi im prenijela svjedočanstvo svetosti života svoga Utemeljitelja, a njihova Brođanina – nadbiskupa Stadlera. Posebnu ljubav pokazivala je prema rodom mjestu svoga Utemljitelja, prema Gospi u Brodskom Vinogorju. Prva je počela pisati joj pjesme koje se i danas rado pjevaju, svjedočila je ljepotu i radost posvećenja Bogu. Svoje Zvanje opjevala je u pjesmi, pripremajući slavlje mlade mise vlč. Ante Šiška. O iskustvu Boga svjedoči u tekstovima i pjesmama posvećenim za slavlje 25. obljetnice svećeništva preč. Pavla Madžarevića, … Na kraju govora preč. Madžarević je zapjevao dragi usklik pokojne sestre Virgine, kojega su sestre rado prihvatile: „Živio mali Isus! Uvijek u našim srcima!“

Nakon oproštajnih govora nastavljeno je s obredima sprovoda koje je vodio fra Marko Kepić, župnik u župi Vitez. Tijelo pokojne sestre Virgine pridružilo se pokojnim sestrama u Vitezu, a duša Bogu i njegovoj ljubavi.

Pokojna sestra Virgina je rođena 11. ožujka 1913. u Gornjoj Rovnoj od roditelja Ive Ninić Akrap i majke Mare rođ. Garić kao prvo dijete u obitelji. Isti dan je, u crkvi svetog Ante u Busovači, primila sveti sakrament krštenja po rukama fra Dragutina Šimunovića, župnika. Odazvala se na poziv Božji i postala redovnica Služavka Maloga Isusa na svetkovinu Velike Gospe 15. kolovoza 1932. Služila je brojnim župama poučavajući vjeronauk najradije u duhu Isusova djetinjstva u i vodeći crkveno pjevanje. U 84 godine posvećenog života djelovala je u Omišu, Splitu, Vrgorcu, Samoboru, Doboju, Rijeci, Zagrebu, Torontu – Kanada, Bosanskom Brodu, Sarajevu, Slavonskom Brodu, i zadnje godine u Vitezu od kuda je i krenula na put svetih zavjeta Bogu i Crkvi u redovničkom životu.

Riječi sestre M. Admirate Lučić, provincijske glavarice, na ispraćaju sestre Virgine

Mnogopoštovani  sudionici ispraćaja  drage sestre Virgine, draga braćo i sestre! U zahvalnosti što ste došli da se još jednom u vjeri okupimo oko naše sestre Virgine upućujem molitvu dragom Bogu za sve vas.za sve vas.

Svi živimo misterij ljudskog života. Misli su nam rastegnute između prošlosti i budućnosti. Danas blagoslivljamo Boga za život naše sestre dug 103 godine. Život posvećen svetim krštenjem i redovničkim zavjetima. Ispunjen ljubavlju i žrtvom. Buran ratovima i previranjima. Nadasve ispunjen odnosima sa sestrama, prijateljima, prirodom, domovinom, sve kroz pogled vjere u Boga.

O smrti, o odlasku, sam često razgovarala sa sestrom Virginom. O životu, još više. Bila nam je neformalna  učiteljica.

Sa sigurnošću mogu reći da je istinski iščekivala Gospodina. Govorila nam je često: još malo ćerce, još samo malo,  On dolazi. I došao je. Kakav je to susret bio za sada nam je skriveno, jer oko nije vidjelo, uho nije čulo, što je Bog pripravio onima koji ga ljube. Naša sestra Virgina ga je istinski ljubila. Bio joj je uvijek i svugdje na prvom mjestu.

Sestra Emanuela mi je ispričala kako je jučer, kao i sve dane ranije,  izričito željela ići  na svetu misu. Otpratile su je u crkvu euheristijskom Isusu. Vidno je bilo da joj nije dobro. Nakon svete  mise, dok su sestre Bertila, Emanuela, i Marija s njome molile zaželjela je da dođe svećenik. Rekla  je sestrama da pozdrave sve sestre,  da svih moli za oproštenje i da svima oprašta. Dok je zazivala Dijete Isusa blago je usnula u Gospodinu. Molitvi su se pridružili svećenici fra Ivan Kasalo i velečasni Pavo Brajinović. Sestre su joj zatvorile umorne oči.

Upravo ovdje u Vitezu,  gdje je njena duše prešla prag vječnosti,  krenuo je njen put. Rođena je u Rovni, ali je djetinjstvo  provela ispred ove Stadlerove crkvice svetoga Josipa. Obitelj joj je stanovala na željezničkoj stanici jer joj je otac radio kao željezničar. Družila  se sa djecom iz sarajevskog Betlehema, koja su na ljetovanje dolazila sestrama na Hankompaniju. Jednom je kazala mami: ja bih željela s njima ići u Sarajevo. I pridružila im se. Dana  25. 8. 1925. došla u Stadlerov zavod  u školu, a sa petnaest godina  ušla u pripravništvo za redovnicu. Pričala nam je često svoja sjećanja na sestre odgojiteljice, redom sestre koje su poznavale oca Utemeljitelja. U  vrhovnoj poglavarici, majci Kresenciji, vidjela je utjelovljenu dobrotu i sve naravne i nadnaravne kreposti. Danas ispraćamo  časnu sestru koja je živjela u Utemeljiteljevo vrijeme. U djetinjstvu je udisala Utemeljiteljevo ozračje vjere, sigurnosti i radosti.

Nakon što je prošla redovničku i profesionalnu formaciju  najviše je radila  kao suradnica svećenika pomažući im u pastoralnom radu, u službi vjeroučiteljice i voditeljice crkvenoga pjevanja. Prvo iskustvo suradnice u župskom pastoralu živjela je s velikim uspjehom u Omišu, zatim u Splitu, pa u Vrgorcu, Samoboru. Drugi svjetski rat je dočekala u Doboju, zatim je služila u Rijeci, pa u Upravi Družbe u Zagrebu. Iskusila je život naših iseljenika u Kanadi. Bila im je učiteljica, tješiteljica i majka. Kada je doživjela vrijeme da može u mirovinu, započela je novo iskustvo u životu naših zajednica. Izgledalo je da radi žarće i više. Najprije u Bosanskom Brodu (1981.), pa u Sarajevu u Provincijskoj kući u Ljubljanskoj ulici (1990.)gdje je dočekala zatočeništvo u ružnom ratu, zatim izbjegličke dane u Zagrebu, pa smiraj u Utemeljiteljevu Slavonskom Brodu i od 2008. ovdje u rodnom Vitezu pod okriljem samostana u čast svetom Josipu što ga je Utemeljitelj podigao. Spjevala i uglazbila mnoge pjesme. Sve čujemo radosnu njenu melodiju:veselo sestro veselo, uvijek veselo!

Govorila nam je o silnoj moći vjere koja jedina može premostiti nepremostivo. govorila je: Molite za  dar vjere, za iskustvo vjere i sve drugo će po tome iskustvu doći!

Upućivala nas je da u vjeri volimo put koji nam je dobri Bog oduvijek zacrtao, da volimo svete zavjete, da volimo Pravila našega života, da volimo Družbu kao majku, da volimo Crkvu i Domovinu.

Vjerujemo, draga sestro Virgina, da Ti je Onaj za kojim si cijeli život čeznula kazao: Uđi vjerna služavko u kraljevstvo koje sam ti pripravio! Vjerujemo da si se pridružila nebeskim služavkama, svojim uzorima,  da nas zajedno s njima i s Utemeljiteljem zagovaraš kod Gospodina. Od danas živiš s njima, a  i u našim sjećanjima kao jedinstven dar Družbi.

Dragoj obitelji naše sestre Virgine, nećacima i nećakinjama izražavam iskrenu sućut. Imali ste, a sada u nebu imate,  duhovnu pomoćnicu, sestru, tetu na koju možete biti ponosni jer je iza sebe ostavila mnoštvo kojima je svojim životom pokazivala milosrdno lice Boga - Spasitelja Duša.

Dragoj  rodnoj župskoj zajednici sestre Virgine, sa svećenicima franjevcima i sestrama, prenosim osjećaje duboke zahvalnosti što je Crkvi i našoj redovničkoj obitelji podarila sestru Virginu. Neka njeno svjedočanstvo vjere, nade i ljubavi bude i nama danas zalog kako je dobro živjeti svete redovničke zavjete i kako je predivno biti časna sestra. Primile smo brojne izraze sućuti od naših sestara, prijatelja, od onih kojima je sestra Virgina bila istinska duhovna majka. Gospođa Gordana Kreitz  iz Kolna je napisala: sve što jesam i imam zahvaljujem dragom Bogu sestri Virgini koja me ja naučila živjeti i uvijek mi bila oslonac.

Hvala Vam svima na iskazanoj blizini uz našu dragu sestru Virginu!

Vitez, Hankompanija, 14. lipnja 2016.