(rođ. 2. V. 1923.  -  + 25.VI. 2016.)

U subotu 25. lipnja 2016., u 93. godini života i 71. godini redovničkih zavjeta, u samostanu Svetog Josipa na Šinama, okružena molitvom i ljubavlju sestara, osnažena Božjom milošću po svetim sakramentima po rukama otaca karmelićana, tiho i blaženo je u Gospodinu preminula naša draga s. Inviolata. Dočekala je spremno Gospodina milosrdnog Oca u polovici subotnjega dana, Marijinog dana, u mjesecu Srca Isusova, na dan hrvatske državnosti. A svjedoci smo da  je s. Inviolata uz Isusa Mariju i Josipa na osobiti način štovala, da se uzdala u Srce Isusovo i molila da učini srce njezino po Srcu svome, da je istinski molila za voljenu zemlju Hrvatsku.

Pokopana je u ponedjeljak 28. lipnja, na groblju Lovrinac u Splitu. Svetu Misu zadušnicu i sprovod s početkom u 13 sati, predvodio je župnik župe Kamen o. Ante Knežević, u koncelebraciji sa sedam svećenika: mons. dr. Josipom Delićem, don Alojzijem Bavčevićem, fra Ivanom Čupićem, don Anđelkom Dukićem, don Antom Mateljanom, don Vjenceslavom Kujundžićem i don Nikolom Mikačićem, a bio je i bogoslov Luka Stipanović. Okupio se i veći broj naših sestara iz Splita i okolnih samostana, nekoliko redovnica drugih redovničkih zajednica. Na sprovodu su od uže rodbine bili njezina sestra Slavka, nećakinja Zora sa suprugom i sinom, te nećak Vedran. Iz Zagreba je došla vrhovna glavarica s. Radoslava Radek i njezina zamjenica s. Vesna Mateljan, te bivša vrhovna glavarica s. Mirjam Dedić. Pjevanje kod svete mise i sprovoda predvodile su sestre pod vodstvom s. Dulceline. U homiliji je otac Ante istaknuo smisao kršćanskog i redovničkog života i posvećenja Isusu, i u tom svjetlu sagledao život s. Inviolate, koji je zračio jednostavnošću i dosljednim redovničkim svjedočenjem i radosnim služenjem Isusu. Napomenuo je da je bila prva sestra Služavka Malog Isusa, koju je susreo i upoznao već 1982. godine, kao vrhovnu glavaricu i predsjednicu Unije viših redovničkih poglavarica. Nakon svete pričesti, u ime Družbe i splitske Provincije, od s. Inviolate se oprostila vrhovna glavarica s. Radoslava Radek, koja je prije mjesec dana, 27. svibnja, posjetila i ohrabrila s. Inviolatu u bolesničkoj sobi u samostanu na Šinama, što je s. Inviolatu veoma obradovalo. Prikazala je životni put s. Inviolate i zahvalila Gospodinu za njezin život, njezinu vjeru i vjernost Bogu, Crkvi, Družbi, Provinciji  i bližnjima. Zahvalila joj je za sve dobro koje je utkala u život Družbe i Provincije. Nakon oproštajnih riječi vrhovne glavarice riječ oproštaja i dubokog poštovanja prema s. Inviolati uputio je i fra Ivan Čupić, župnik župe Mirlović Zagora, koji je rekao: ˝Želim se u ime Drniškog kraja, i u svoje osobno ime, oprostiti od naše Zorke s. Inviolate. Poznato je da je rođena i krštena i Makarskoj. Poznato je da joj je majka Igranka. A manje je poznato da joj je otac rođen i rastao u sredini gdje je rastao Ivan Meštrović. Upoznao sam s. Inviolatu davno. Bilo je to prije moje mlade mise (1978.). Bilo nas je trojica iz župe Drniš. Pozvali smo je, ali zbog ranije preuzetih obveza, nije mogla doći. Poslala je čestitku, podulje pismo i naslovila: ´Dragi moji zemljaci´. Pismo je nadahnuto svetim Pismom, životnom mudrošću i nekom posebnom toplinom. Čuvam ga kao dragu uspomenu. Hvala Bogu za ovu dragu osobu. Hvala sestrama Služavkama Malog Isusu, hvala pokojnici za sve dobro koje je učinila u životu. Neka joj Gospodin kome je služila bude nagrada.˝

Zorka-Marta s. Inviolata Gračanin, kći Steve i Bare rođ. Mihaljević iz Igrana, rođena je 2. svibnja 1923. u Makarskoj, krštena u župi sv. Marka u Makarskoj 21. svibnja iste godine, krizmana 21. studenoga 1931. godine. Otac je rođen u Kanjanima (Drniš). Pravoslavne vjere, po zanimanju žandar-narednik, izuzetno dobar i plemenit čovjek, pun ljubavi prema svojoj obitelji, supruzi i djeci. Duboko je poštivao katolička načela, prihvatio i podupirao katolički odgoj djece. Govori nam i činjenica, koju je s. Inviolata toliko puta nam ispričala, da je i tata Stevo i zadnji dan svog života, potpuno svjestan, fizički slab, rekao je svojoj supruzi Bari da pođe na sveti misu u Gospe od Zdravlja, kao što je običavala svako jutro, da će on moći izdržati dok se ona vrati, i još napomenuo da je taj dan prvi petak da svetu misu ne propušta. Dobra majka Bara, pobožna i bogobojazna žena, uzorna vjernica, nikad nije propuštala dnevne svete mise i obiteljske molitve. Sestra Inviolata je uvijek isticala plemenitost i ljubav svojih roditelja. Sa zahvalnošću i svetim ponosom znala je posvjedočiti da nikad pred njima djecom, koliko je njoj poznato, otac i mama, jedno drugom nisu rekli ni jednu grubu, povišenu ili nespretnu riječ, nego su od njih vidjeli i doživjeli samo ljubav i poštivanje u svemu. Uz sestru Slavku imala je i brata Duška, koji je naglo umro kao mladić od pleuritisa, malo prije nego je trebao ući u franjevačko sjemenište u Sinju. Pet razreda osnovne škole je završila u Makarskoj. Pripovijedala je da je na putu prema školi bila je jedna kapela, u koju bi svaki dan navraćala i kratko se pomolila prije škole. Sestra Inviolata u svom Osobnom provincijskom kartonu zapisuje: ˝Imala sam sreću da mi je bila učiteljica pok. Anka Bebić, koja je imala za duhovnog vođu o. Antu Antića.˝  Godine 1934. obitelj s. Inviolate se iz Makarske preselila u Split. Nastavila je Građansku školu u Splitu, koju su vodile sestre ˝Službenica milosrđa˝. Iz tog razdoblja uvijek se rado sjećala pokojne sestre Agneze Šegvić, s kojom je ostala povezana. Od školske godine 1937.–1939., skupa sa svojom sestrom Slavkom, kao vanjska gojenica, bila je kod sestara Predragocijenjene Krvi u Banja Luci, u samostanu ˝Nazaret˝. Sestra Inviolata u svom Osobniku zapisuje: ˝U tri navrata sam zatražila da me prime kao aspiranticu. Ali su me svaki put odbile s motivom da je to kod mene časovita želja i da ja kao građansko dijete neću ostati (ustrajati). Školsku godinu 1939-1940. vratila sam se u Split mami, koja je kroz to vrijeme bila sama kao udovica.  … Čim sam se vratila u Split upoznala sam neke naše sestre, a posebno s. Amandu  Vučemilo, koja me je vrlo lijepo informirala o našem redu. To me je potaklo da kažem svojoj mami da bi ja išla kod tih sestara.˝ Sestra Amanda je radila u ženskoj ubožnici kod starica u Velom Varošu u Splitu. Sestra Inviolata svjedoči da ju je s. Amanda, svojom jednostavnošću i dobrotom oduševila, i pobudila u njoj  želju da i ona bude sestra Služavka Maloga Isusa, da može pomagati slabima i onima u potrebi. Zamolila je s. Amandu da joj dadne adresu časne majke, kojoj je uputila molbu za prijem u samostan. Uz molbu za prijem u samostan priložila je preporuku-svjedočanstvo svog ispovjednika  iz samostana i župe Gospe od zdravlja u Splitu-Dobri poznatog franjevca fra Krala Nole. On je 31. srpnja 1940., u ime župskog ureda zapisao: ˝Svjedočim da je Gračanin Zorka pok. Steve vrlo dobra i da je vidljivo da je Bog pozivlje u redovnički stalež, pa se nadam da će Božjem pozivu i odgovoriti.˝[1] Časna majka s. Maneta Lučić ubrzo je pozitivno odgovorila Zorki o njezinu prijemu u samostan, te joj preporučila da u Splitu završi započetu građansku školu i što bolje položi malu maturu, kako bi u Sarajevu kao kandidatica mogla pohađati učiteljsku školu. Završila je građansku školu s odličnim uspjehom i bila oslobođena polaganja male mature. Došla je 2. kolovoza 1940. u kuću maticu u Sarajevo, u pratnji s.  Amande Vučemilo i još dviju kandidatica. Po odluci časne Majke, nakon položenog prijemnog ispita upisala se u učiteljsku školu kod sestara Kćeri Božje ljubavi na Banjskom brijegu. Godine 1944. završila je učiteljsku školu, i započela novicijat s još deset drugih sestara novakinja 14. kolovoza iste godine, pod vodstvom učiteljice s. Fabijane Bukljaš. Bile su to teške ratne godine, pune straha, oskudice, bolesti tuberkuloze, neizvjesnosti, ali ih je, kako sama svjedoči, jačalo i držalo zajedništvo, jedna su drugu bodrile i bile uvjerene da ih Bog vodi i čuva. Uz sve poteškoće bile su radosne i sretne da će biti redovnice. ˝Moja želja je bila biti redovnica, pa mi ništa nije bilo teško. Sigurno, to je Božji dar. Zahvalna sam Bogu na toj milosti koja me ispunja radošću, ali i odgovornošću. Bog mi je toliko godina u zavjetima darovao sve bez ikakve moje zasluge˝, svjedoči s. Inviolata prigodom 70. godišnjice redovničkih zavjeta, 15. kolovoza 2015. godine. To je taj dar zahvalnosti pred besplatnim i nezasluženim darom milosti. Sve što nam je dano Božji je dar, sve je to milost. Tu je istinu duboko u sebi živjela i doživljavala, svojim životom i radom radosno svjedočila.

Nakon položenih zavjeta određena je za učiteljicu u našoj osnovnoj školi na ˝Dolorozi˝, no zbog društvenih neprilika to se nije ostvarilo, jer su državne vlasti sestrama oduzele školu i nacionalizirale je. Ostala je u kući matici u ˝Betlehemu˝, gdje je vršila dužnost sakristanke u samostanskoj kapeli, radila kod izrade crkvenog ruha, učila svirati i spremala se za orguljašicu. Kad su sestre odlukom vlasti u srpnju 1949. godine morale napustiti Sarajevo, iz Sarajeva dolazi u Split. Kroz to vrijeme u Trogiru je bila potreba zamjene sestre koja zna svirati u katedrali, pa je poslana s. Inviolata u Trogir, gdje je, kako zapisuje, ˝odsvirala prvu misu s odličnim uspjehom, prepisujući uspjeh Božjoj  dobroti.˝. Iste godine premještena je u Vrgorac, gdje ostaje kratko vrijeme, jer je određena za sviračicu u novootvorenoj filijali u Pučišćima, u koju je došla 6. prosinca 1949. godine i vršila službu sviračice, voditeljice crkvenog pjevanja, uređivala crkvu i crkveno rublje. Nažalost i u Pučišću su sestre, a s njima i s. Inviolata, doživjele progon sa strane komunističke vlasti. Dana 12. lipnja 1951. milicija je pozvala sestru poglavaricu i dala joj usmeno naređenje da sestre kroz pet dana napuste kuću. Sestre su silom napustile kuću 16. lipnja 1951. godine. Don Petar Eterović, koji je tada bio u Pučišću, svjedoči i zapisuje u kronici župe: ˝Svjedok sam neopisive žalosti i protesta svih Pučišćana dobre volje, jer su Pučišća izgubila dio sebe, sestre samaritanke, sestre koje su zračile dobrotom i ljubavlju, radom i molitvom. Odlazak sestara narod nikada nije prihvatio. Svi smo se nadali i vjerovali da će sestre ponovno doći.˝ Iz Pučišća s. Inviolata dolazi u kuću maticu u Zagreb, gdje svira u samostanskoj kapeli i župskoj crkvi, te se priprema za polaganje glazbenog ispita u svrhu upisa na glazbenu akademiju. Uputila je zamolbu Savjetu za prosvjetu, nauku i kulturu zamolbu od 20. kolovoza 1952., da joj odobri upis u višu pedagošku školu glazbeni smjer iz razloga, je am se do sada bavila samo glazbom, pa bi želila da kao nastavnik na tom polu koristim narodu.˝[2] Istom prigodom u Životopisu, koji je poslala uz zamolbu u prilogu, navodi: ˝Želja mi je da učim djecu svoga naroda ponukala me da učim i glazbu kojom se bavim još d djetinjstva. To je dalo povoda da se upišem na Višu pedagošku školu gdje ću i prosvjetnim, a i glazbenim rado moći se usavršavati te kao takova djelovati među djecom. Svoju Domovinu, i njezinu djecu ljubim nadasve, pak obećajem da ću u smjeru pedagoškom i muzičkom djelovati najbolje prema direktivama koje mi budu dane.˝[3] Na Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu položila je prijemni ispit za upis u ovu školu za ˝muzički odgoj˝, a u Potvrdi stoji: ˝Na prijemnom ispitu je zadovoljila.˝[4]. Na ispit je išla u civilnom odijelu, jer se zbog pritiska komunističke vlasti nije smjela ići u redovničkom odijelu na akademiju. Kad su na akademiji saznali da je ona redovnica, i fra Jozo svećenik, pod pritiskom komunističke vlasti na samostane, ispisali su ih s glazbene akademije, i dali im zabranu pohađanja. Teško su to doživjeli i fra Jozo i s. Inviolata. Ostala je i tada hrabra i postojana u svom zvanju, Bogu zahvalna da kao redovnica može podnijeti i ovu nepravdu i poniženje. Premještena je u Samobor, gdje ostaje pet i pol godina. Svirala je kod otaca franjevaca i u samostanskoj kapeli.  I danas se neki u Samoboru sjećaju i spominju malu dobru s. Inviolatu, koji su tada bili mladi članovi zbora, a danas su angažirani vjernici laici. S nekima je ostala u duhovnoj povezanosti do svoje smrti. Godine 1957. pohađa Katehetski tečaj u Đakovu, kako bi se osposobila i za vjersku pouku djece. Premještena je 29. studenoga 1957. godine u župu Srca Isusova u Sarajevu. Njezina vjernost i dosljednost redovničkom pozivu i poslanju i ovdje dolazi do izražaja. U Osobniku zapisuje: ˝Nakon prisilnog skidanja uniforme u Bosni, istjerivanja sestara za vrijeme II. svjetskog rata, ja sam bila prva redovnica od naših sestara koja se u uniformi vratila u Sarajevo u župu Srca Isusova kod župnika don Milivoja Čekade.˝[5]  Sestre koje su tamo već bile radile su u civilu. Kad su vidjele njezin primjer odlučnosti, neustrašivosti i ustrajnosti, mirno i bez kakvog izazivanja, i one su počele nositi redovničko odijelo kao vanjski znak svog redovničkog identiteta. Svirala je u katedrali, katehizirala, pomagala u poslovima župske kancelarije. Isticala se urednim i lijepim krasopisom, jasnoćom i točnošću u vođenju administracije. To je bila njezina odlika i kroz kasniji administrativni rad. Izuzetno je cijenila uzornog župnika don Milivoja, kanonika preč. Miroslava Vidovića, don Zvonimira Baotića, te člana katedralnog zbora koji je postao isusovac patera Tomislava Slokara.

Godine 1968. dolazi u Split, gdje u centralnom bogoslovnom sjemeništu kroz šest godina vrši službu predstojnice, vodi administraciju ekonomata bogoslovije, i uz tu službu na zamolbu župnika župe Brda don Alojzija Bavčevića šest godina pomaže u katehiziranju i vodi crkveno pjevanje u župi. Iz samostana sv. Ane u Splitu, od 1975. do 1976., jednom  sedmično odlazi u župu Podstrana, gdje pomaže župniku don Zdravki Čuliću u katehizaciji i za sviranje i vođenje pjevanja. U tome se vidjela odlika svojstvena s. Inviolati: živjeti i osjećati Crkvu, cijeniti svećenike kao Božje suradnike i pomoći im u radu za rast kraljevstva Božjega. Nakon podijele Družbe na tri Provincije, u samostanu sv. Ane u Splitu, 17. ožujka 1970., izabrana je za prvu provincijalnu glavaricu, ali, kako zapisuje u Osobniku, ˝radi nekih navodnih nepravilnosti ti su izbori poništeni, pa je tadašnja vrhovna uprava na čelu s majkom Paulom Šarić postavila nove provincijalne uprave 1971. za sve tri Provincije.˝ Nakon toga je od vrhovne uprave imenovana za drugu provincijalnu savjetnicu i tajnicu Provincije, što vrši do 1976. godine. Na srcu joj je bilo dobro cijele Družbe. Sestre je prihvaćala iskrenom ljubavlju. Prema svima je bila otvorena i koliko je ljudski moguće pravedna. Sama svjedoči: ˝Sve je pred Bogom. On sve vodi i znani su mu svi naši problemi. Snagu sam crpila iz svakodnevne molitve i razmatranja, razgovora s Bogom i sv. Euharistije.˝

Na Generalnom kapitulu Družbe u srpnju 1976. izabrana je za zamjenicu vrhovne glavarice i vrhovnu savjetnicu. Odlazi u Zagreb, gdje ostaje do 1988. godine. Kroz šest godina uređuje Družbin Vjesnik ˝U službi Malog Isusa˝. Vrhovna uprava je tada bila u Novoj Vesi, gdje je bila i provincijalna uprava zagrebačke Provincije. Za potrebe Vrhovne uprave 1978. godine je kupljen stari dvorac na Ksaveru, lijepa, ali ruševna zgrada, koju je trebalo u potpunosti adaptirati. Tada su s. Inviolata i s. Štefanija Bišćan, generalna ekonoma, podnijele najveći teret. Časna majka Akvilina i ostale sestre savjetnice kroz to vrijeme su ostale u kući u Novoj Vesi, povremeno dolazile u kuću na Ksaveru, a s. Inviolata i ekonoma s. Štefanija su se smjestile u jedan dio kuće na Ksaveru, radi osiguranja kuće i kako bi uvijek bile pri ruci radnicima. Dale su sve od sebe da se radovi što bolje, kvalitetnije i brže izvedu i privedu svojoj svrsi. Sestra Inviolata zapisuje: ˝Uselile smo se u tu kuću, a moglo bi se reći, da ni ´škura nije bilo´. Bilo nam je teško.˝[6] Bilo je to teško razdoblje, jer nije bilo dovoljno sredstava, a izdaci adaptacije veliki i zahtjevni. Kuhale su od onog što su imale sebi i radnicima samo da bude jeftinije i da poslovi napreduju. Nakon završenih dnevnih radova čistile su prostor, pa su ruke pune posla i brige. Sve je završilo blagoslovom kućne kapele sv. Josipa 24. listopada 1981., na veliku radost svih, a osobito Vrhovne uprave, koja se u cijelosti preselila u generalnu kuću Družbe na Ksaver.

Na Generalnom kapitalu u srpnju 1982. izabrana je za vrhovnu glavaricu, koju zauzeto vrši šest godina. Svjedoči da joj je kao vrhovnoj glavarici bilo najteže ˝kad bih osjetila da sestre posustaju u revnosti, kad im slabi vjera i pouzdanje. Uvijek sam bila radosna kad sam osjetila sestrinsku podršku  i srdačnost.˝ Uz službe u vrhovnoj upravi punih devet godina je svirala i vodila crkveno pjevanje u župi Prečko, sve do odlaska iz Zagreba. Za vrijeme službe vrhovne glavarice kroz šest godina vršila je i službu predsjednice Unije VRRP, i u toj službi potvrdila svoju crkvenost, poštovanje i otvorenost prema svim redovničkim zajednicama, ženskim i muškim, u našoj Domovini, i u Crkvi. Sa zahvalnošću je isticala, i u svom  Osobniku zapisala, da ono što ju je u toj službi veselilo bila je dobra suradnja s tadašnjom tajnicom Unije, s. Abertinom Baćak, ˝koja je bila vesela, optimistična, radišna i sposobna. Bila je puna razumijevanja i davala mi je podršku.˝

U kolovozu 1988. godine dolazi u provincijalnu kuću na Šinama, i stavlja se na raspolaganje Provincijalnoj upravi. U kućnoj kapeli je revna sakristanka, voditeljica pjevanja. Pomno pazi da molitva Božanskog časoslova i liturgija bude svečana i  animirana. Žena molitve. Uvijek puna discipline prema sebi, revna i točna u izvršavanju povjerenih i preuzetih zadataka. Na zamolbu župnika župe Stobreč don Josipa Lončara vrši službu katehistice za prava četiri razreda, svira i vodi crkveno pjevanje u župi Stobreč, sve dok je to mogla vršiti. Uz ove službe do zadnjih godina marljivo uređuje sestrama rublje. Uvijek oprano, opeglano, uredno složeno, s toliko ljubavi, urednosti i spremnosti. Bila je vrsna ne samo u poslovima administracije nego i u svim domaćinskim poslovima, od kuhanja, ručnog rada, uređenja rublja do čišćenja. Rado prati crkvenu štampu, čita Papine dokumente, uvijek je u toku crkvenih zbivanja, kao i zbivanja u svijetu i Domovini. Sve te događaje uvrštava u molitvene nakane. Rado i redovito sluša ˝Radio Mariju˝, i na taj način sa zanimanjem prati zbivanja u Crkvi i svijetu. Uvijek je pozorna prema bližnjima, puna suosjećajnosti.

Za vrijeme nemoći i bolesti jobovski je strpljiva i postojana, bez prigovora i ozlojeđenosti, a sestre koje su je svakodnevno okruživale i majčinski pomagale u bolesti znale su da ima teške bolove, da su njezine noge u ranama. Na pitanje kako ste, najčešći, ako ne i redoviti, odgovor je bio: ˝Hvala Bogu, dobro.˝ Bila je potpuno pomirena sa svim i predana u Božje ruke. Uronjena u molitvu i tihu patnju, bistra uma i postojana u vjeri i strpljenju, malog i iscrpljenog tijela, a velikog i jakog duha. Gorjela je i sagorijevala kao svijeća uljanica, tiho i nečujno, radosno, bez grča, strpljivo se topeći i uranjajući u onostranost i vječnu stvarnost. U razgovoru za Vjesnik Družbe prigodom 70. godišnjice zavjeta, prošle godine, je rekla: ˝Živim treću dob. Sad je vrijeme potpunog sazrijevanja. Toga sam svjesna. Sestre su prema meni pažljive i jako sam zbog toga radosna i zahvalna. Sa svoje strane nastojim koliko god mogu podignuti se, doći do kapele i sestara, da im malo olakšam. Vrijeme koje provodim u sobi je uz slušanje Radio Marije, gdje molim i pratim sve molitve. …Vesele me nova zvanja, a žalosti me kad osjetim malodušnost sestara i manjak zvanja. Također me veseli kad čujem kako sestre napreduju u školovanju.˝ O tome kako je doživljavala svoj život najbolje nam svjedoči ona sama: ˝Mislim da je moj život, onda kad sam bila radno aktivna i sada kad sam nemoćna, u potpunosti ispunjen. Ne mislim da nisam imala propusta i slabosti, no osjećam se potpuno sretnom i ostvarenom kao redovnica ´Služavka Maloga Isusa´. … Službe koje sam vršila i posao koji sam obavljala ispunjali su me radošću. Kroz život sam osjetila Božju ruku, Njegovo vodstvo i Providnost. Ljudi i djeca s kojima sam radila svojim oduševljenjem su mi potvrda da je sve što sam radila bilo u Božjem planu i da je imalo Njegov pečat.˝ U ovom razgovoru je sestrama zaželjela: ˝Nastojte vršiti svoje dužnosti savjesno i s ljubavlju, tražeći u svemu slavu Božju i Njegovu volju. Ne zaboravite svoj rad i rast zalijevati svakodnevnom zajedničkom i osobnom molitvom. Božji blagoslov tada sigurno neće izostati.˝

Draga s. Inviolata, zahvaljujemo Bogu darivatelju života za Vaš život, za Vašu vjeru i životni optimizam, za vjernost Bogu, Crkvi, Družbi, Provinciji  i bližnjima koji su se nalazili na Vašem životnom putu. Neka milosrdni Otac blagoslovi svaku Vašu bol, svaku kaplju znoja s Vašeg lica i svu patnju. Neka Vas licem svojim obasja u rajskoj slavi, a po Vašem zagovoru kod Oca nebeskog nama neka udijeli novih i revnih članica.

Počivala u miru Božjem!

s. M. Maneta Mijoč

[1] K. Nola, Svjedočanstvo za Zorku Gračanin, Split, 31. 07. 1940., u: Osobnik s Inviolata Gračanin, APS.
[2] Gračanin Zora, Zamolba Savjetu za prosvjetu, nauku i kulturu, Zagreb 20. 08. 1952., dopis u Osobniku s. Inviolata Gračanin, APS.
[3] Gračanin Zora, Zamolba Savjetu za prosvjetu, nauku i kulturu, Biografija, Zagreb, 20. 08. 1952., dopis u Osobniku s. Inviolata Gračanin, APS.
[4] Viša pedagoška škola u Zagrebu, Potvrda, Zagreb 6. 10. 1952., u: Osobniku s. Inviolata Gračanin, APS.
[5] Osobnik s Inviolate Gračanin, APS.
[6] Isto.