(rođ. 23. III. 1933.  -  + 6. X. 2016.)

U popodnevnim satima u četvrtak, 6. listopada 2016., u Marijinu mjesecu, u naručju Isusa, Marije i Josipa, okružena sestrama u samostanu sv. Josipa na Šinama, blaženo je preminula naša draga s. Mihovila Perleta. Okrjepljena svetim sakramentima po rukama oca Branke Zebića karmelićana, par dana ranije, uz molitve sestara, preselila se u kuću Oca nebeskoga. Nakon predanog života i rada, prokušana bolešću i patnjama, predana u volju Božju, našla je vječni mir u Srcu Isusovu. Prije četiri mjeseca, 28. svibnja ove godine, preselila se Ocu nebeskom njezina i naša sestra s. Egidija, s kojom je dijelila zadnje godine zajedništvo vjere i utjehe, Božje i ljudske blizine, nemoći i predanja Isusu u samostanu na Šinama. Čvrsto vjerujemo da se sada skupa raduju u rajskoj slavi i prate nas svojim nebeskim zagovorom.

Pokopana je u ponedjeljak 10. listopada na groblju Lovrinac u Splitu. Svetu Misu zadušnicu i sprovod predvodio je župnik Župe Kamen o. Ante Knežević, u koncelebraciji s devetoricom svećenika, među kojima i njezin  brat don Pero. Bili su prisutni svećenici: rođak don Stanko Vrnoga, mons. Mile Vidović, don Anđelko Dukić, don Vjenceslav Kujundžić, don Ranko Vidović, don Radojko Vidović, don Hrvoje Dragun, don Jure Bjeliš. Okupio se i veći broj naših sestara iz Splita i okolnih samostana, rodbina i lijepi broj vjernika, među kojima su bili naši susjedi sa Šina iz župe Kamen. Svetu misu i sprovodne obrede pjevanjem su popratile naše sestre. Otac Ante u homiliji je istaknuo smisao kršćanskog i redovničkog života i posvećenja Isusu, i u tom svjetlu istaknuo život s. Mihovile. Nakon homilije u ime Provincije od s. Mihovile se oprostila provincijska savjetnica i zamjenica provincijske glavarice s. Eduarda Marić. Iznijela je u kratkim crtama život s. Mihovile i zahvalila Gospodinu za njezin život. Zahvalila je ocima Karmelićanima na duhovnoj potpori s. Mihovili, o. Anti na predvođenju sv. Mise i sprovodnih obreda, kao i ostaloj braći svećenicima. Zahvalila je predstojnici s. Lenardi i zajednici sestara na Šinama za iskazanu ljubav i pomoć s. Mihovili. Izrazila je duboku sućut bratu don Peri i sestri Mandi, ostaloj braći i njihovim obiteljima, i ostaloj rodbini.

Marija s. Mihovila rođena je 23. ožujka 1933. od oca Nikole i majke Stane rođene Vrnoga u Vidonjama. Krštena je 9. travnja 1933. u župskoj crkvi sv. Ivana Krstitelja. Osnovnu školu završila je u rodnim Vidonjama. Prirodno bistra i oštroumna, po naravi vedra i uvijek spremna na ugodnu šalu. U kućnom i vjerskom odgoju temeljito poučena i odgojena. Imala je u Družbi dvije tete, majkine sestre, uzorne sestre Služavke Malog Isusa: s. Teklu i s. Sofiju Vrnoga. U obitelji Stane i Nikole Perleta, u pravoj kućnoj crkvi, rodilo se osmero djece, tri kćeri i pet sinova, od kojih je petero izabralo duhovni život, tri sina svećenika: don Duje, don Petar i don Pavao, dvije kćeri redovnice: s. Egidija i s. Mihovila.

Potaknuta Božjom milošću s. Mihovila je slijedila put redovničkog života svojih teta i rođene sestre s. Egidije. U Družbu sestara  Služavki Malog Isusa došla je 8. srpnja 1952. godine, u samostan ˝Antunovac˝ u Zagrebu, a u kandidaturi i novicijatu bila je u samostanu u Samoboru. Privremene redovničke zavjete polaže 15. kolovoza 1954., u kući matici u samostanu ˝Antunovac˝ Zagrebu, a doživotne 15. kolovoza 1960. u Zagrebu.

Nakon položenih privremenih zavjeta dolazi u samostan svete Ane u Splitu, gdje do 17. studenoga 1960. radi u kućnoj radinosti izrađujući džempere za građane. Nakon toga odlazi u samostan otaca kapucina u Dubrovnik, u kojem žive i rade naše sestre. Tu izrađuje džempere za građane, što je vrsno radila. Nakon toga u Trilju od 17. rujna 1970. do 17. srpnja 1971. vrši službu sakristanke, izrađuje džempere, jorgane i štramce za mještane. Tri godine, od 17. srpnja 1971. do 19. rujna 1974. u samostanu u Vrgorcu vrši službu predstojnice i izrađuje džempere za građane. Nakon toga, od 11. siječnja 1975. do 18. travnja 1981. ponovno djeluje u Trilju, gdje vrši službu predstojnice i izrađuje džempere za mještane. Iz Trilja odlazi u Boku kotorsku u samostan u Dobroti, u kojem od 19. veljače 1981. do 7. siječnja 1984. vrši službu predstojnice i vodi brigu oko saniranja samostana, koji je teško stradao uslijed potresa u travnju 1979. godine. Nakon toga je na ispomoći u zajednici u Trogiru. U Opuzenu je djelovala od 21. kolovoza 1984. do 30. svibnja 2007. godine. Od 1984. do 1994. čuva djecu u našoj kući, a od rujna 1994. do rujna 1998. vrši službu predstojnice i kuharice za sestre i župnika. Isticala se prirodnom oštroumnošću i smislom za šalu, što dobro primjenjuje u radu s djecom. U župi Opuzen s posebnom ljubavlju i pažnjom posjećuje starije, osamljene i bolesne osobe u župi. Donosi im evanđeosku riječ nade i utjehe, suosjećanja i ohrabrenja, ukazuje na kršćanski smisao trpljenja s Kristom. Povremeno odlazi na župe u kojima je bila s. Egidija sa župnikom bratom don Pavom, da pomogne kad su bili teže bolesni don Pave ili s. Egidija, a isto tako povremeno pomaže i sestri Mandi na župama koje je posluživao brat don Petar. Od kolovoza 2007. godine, kada se teže razbolila s. Egidija, dozvolom redovničke zajednice, s. Mihovila je na usluzi bolesnom bratu don Pavi i s njim živi u župi Sitno Donje. Samo je Bogu znano koliko je noćiju probdjela uz njega i njegov bolesnički krevet. Ništa joj nije bilo teško za njega učiniti, pa i onda kada je i sama bila bolesna, i osjećala križ bolesti i iscrpljenosti. Ostala je s njim do srpnja 2010. godine, kada je on zbog bolesti u srpnju 2010. godine smješten u Svećenički dom u Splitu, a ona došla u samostan na Šinama i bila na pomoć bolesnoj sestri Egidiji. Bila je na raspolaganju s. Egidiji tokom cijelog dana, a često bi i noću došla i pogledala dali joj nešto treba učiniti i pomoći. Bila joj je moralna i sestrinska podrška, molitvom i lijepom riječju, šalom i blizinom, svime što je mogla učiniti da joj pomogne i olakša patnju i boli. To ju je i iscrpljivalo fizički, ali snažilo duhom, jer je živjela u vjeri i svijesti da služi Malom Isusu u svojoj sestri. Činilo ju je sretnom da joj sestrinsku ljubav, i krvnu i duhovnu, ljubavlju uzvraća i daruje. Nakon smrti s. Egidije molitvom i strpljivim nošenjem križa vlastite bolesti i nemoći sve dublje je živjela stvarnost ljudske osobne nemoći. Uranjala je u tajnu sjedinjenja s Isusom na križu, smireno izgarala poput svijeće, zagledana u konačni cilj, u vječnost. Bila je duša molitve i samozatajnog služenja bližnjima.

Draga s. Mihovila, hvala Ti za Tvoju vjeru, ljubav i predanost Isusu, za  služenje bližnjima, osobito bolesnima, za tvoju životnu vedrinu i trud da živiš po volji Božjoj. Želimo Ti mir u Bogu, a ti nama izmoli blagoslov novih zvanja.

s. M. Maneta Mijoč