Duhovsko bdjenje laičkih pokreta, novih zajednica, udruženja i udruga, Vatikan 18. svibnja 2013.

U sklopu Godine vjere u Rimu je 18. i 19. svibnja održano hodočašće laičkih pokreta, novih zajednica, udruženja i udruga na temu "Vjerujem! Umnoži u nama vjeru". Prvog dana održano je duhovsko bdjenje tijekom kojeg je, među ostalim, papa Franjo odgovarao na pitanja koja su mu postavila četiri predstavnika prisutnih crkvenih stvarnosti. Objavljujemo u cijelosti pitanja i Papine odgovore:

U sklopu Godine vjere u Rimu je 18. i 19. svibnja održano hodočašće laičkih pokreta, novih zajednica, udruženja i udruga na temu "Vjerujem! Umnoži u nama vjeru". Prvog dana održano je duhovsko bdjenje tijekom kojeg je, među ostalim, papa Franjo odgovarao na pitanja koja su mu postavila četiri predstavnika prisutnih crkvenih stvarnosti. Objavljujemo u cijelosti pitanja i Papine odgovore:

1) "Kršćanska istina je privlačna i uvjerljiva jer odgovara na duboku potrebu ljudskog života, naviještajući na uvjerljiv način da je Krist jedini Spasitelj čitavog čovjeka i svih ljudi". Sveti Oče, ove Vaše riječi su nas duboko pogodile: one izražavaju na izravan i radikalan način iskustvo koje svaki od nas želi živjeti posebno u Godini vjere i na ovome hodočašću koje nas je večeras dovelo ovdje. Stojimo pred Vama da obnovimo svoju vjeru, da je potvrdimo, da je ojačamo. Znamo da vjera ne može biti jednom zasvagda stečena. Kao što je govorio Benedikt XVI. u Porta fidei: "vjera nije očita pretpostavka". Ta se tvrdnja ne tiče samo svijeta, drugih ljudi, tradicijâ iz kojih dolazimo: ta se tvrdnja tiče prije svega svakog od nas. Mnogo puta zamjećujemo kako je vjera klica novosti, početak promjene, ali nekako teško zahvaća čitav život. Ne postaje ishodište čitavoga našeg spoznanja i djelovanja.

Svetosti, kako ste Vi u svom životu postigli sigurnost vjere?

I koji nam put pokazujete da svaki od nas može pobijediti krhkost vjere?

2) Sveti Oče, moje je iskustvo svakodnevnog života poput mnogih drugih. Nastojim živjeti svoju vjeru u radnoj sredini u susretu s drugima kao iskreno svjedočenje dobročinstva primljenog u susretu s Gospodinom. Ja i svi mi smo "Božje namisli", zahvaćeni Milosrdnom ljubavlju koja nam je dala život. Predajem u školi i ta mi svijest daje poticaj da djeci i kolegama pristupam s velikom ljubavlju. Često opažam kako mnogi traže sreću na mnogobrojnim pojedinačnim putovima na kojima se život i njegova velika pitanja često svode na materijalizam u kojem osoba želi imati sve i stalno je nezadovoljna odnosno na nihilizam zbog čega ništa nema smisla. Pitam se kako ponuda vjere, koja je susret osobe, zajednice, naroda, može doprijeti do srca muškarca i žene našega doba. Stvoreni smo za ono beskonačno - "posvetite se u životu velikim stvarima" rekli ste nedavno –, a ipak sve oko nas i u našim mladima kao da govori da se trebamo zadovoljiti osrednjim, neposrednim odgovorima i da se čovjek mora zadovoljiti s prolaznim i ne tražiti drugo. Ponekad smo prestrašeni, poput učenika uoči Pedesetnice.

Crkva nas poziva na novu evangelizaciju. Mislim da svi mi ovdje prisutni snažno osjećamo taj izazov, koji je u središtu naših iskustava. Zbog toga želim zamoliti Vas, Sveti Oče, da pomognete meni i svima nama shvatiti kako živjeti taj izazov u našem dobu. Što je ono najvažnije što mi pokreti, udruge i zajednice moramo imati pred očima da bismo ispunili zadaću na koju smo pozvani? Kako možemo danas djelotvorno prenositi vjeru?

3) Sveti Oče s ganućem sam slušao riječi koje ste rekli na audijenciji s novinarima nakon Vašeg izbora: "Kako bih želio siromašnu Crkvu i Crkvu za siromašne!". Mnogi su od nas zauzeti u djelima ljubavi i pravednosti: aktivni smo dio one duboke prisutnosti Crkve tamo gdje čovjek pati. Zaposlena sam, imam obitelj i, koliko mogu, osobno se zalažem biti blizu i pomagati siromašne. No kao da mi nešto nedostaje, nisam potpuno zadovoljna. Željela bih da mogu reći s Majkom Terezijom: sve je za Krista. Velika su pomoć u življenju toga iskustva braća i sestre iz moje zajednice koji se zalažu za isti cilj. A u tom svom radu smo poduprti vjerom i molitvom. Potrebe su velike. Vi ste nas na to podsjetili: "Koliko je siromašnih još uvijek u svijetu i kroz kolike patnje te osobe prolaze". A kriza je sve to još dodatno pogoršala. Tu mislim na siromaštvo koje muči mnoge zemlje i koje se pojavilo također u svijetu blagostanja, na nezaposlenost, na mnoštva iseljenika, na nova ropstva, na napuštenost i samoću mnogih obitelji, brojnih starijih osoba i mnogih koji su bez kuće ili posla.

Želim vas pitati, Sveti Oče: kako ja i svi mi možemo živjeti jednu siromašnu Crkvu i Crkvu za siromašne? Na koji je način čovjek koji pati pitanje za našu vjeru? Koji konkretni i djelotvorni doprinos svi mi, laički pokreti i udruge, možemo dati Crkvi i društvu u suočavanju s ovom teškom krizom koja dotiče javnu etiku, model razvoja, politiku, riječju novi način postojanja muškaraca i žena?

4) Hoditi, graditi, ispovijedati. Taj Vaš "program" za Crkvu-pokret, tako sam ja to bar shvatio slušajući Vašu homiliju na početku pontifikata, utješio nas je i dao nam poticaj. Utješio jer smo se ponovno pronašli u dubokom jedinstvu s prijateljima iz kršćanske zajednice i sa čitavom općom Crkvom. Potaknuo, jer u stanovitom smislu Vi ste nas prisilili da uklonimo prašinu svijeta i površnosti s našeg prianjanja uz Krista. Ali moram reći da ne uspijevam svladati osjećaj nemira koju u meni budi jedna od tih riječi a to je ispovijedanje. Ispovijedati, to jest svjedočiti vjeru. Mislimo na mnogu našu braću koja trpe zbog svoje vjere, kao što smo maločas čuli, na one koji u nedjelju ujutro moraju odlučiti hoće li ići na misu jer su svjesni da time riskiraju život, na one u brojnim dijelovima svijeta koji se osjećaju kao u obruču i diskriminiranima zbog kršćanske vjere.

U usporedbi s tim čini mi se da je moje ispovijedanje, naše svjedočenje bojažljivo i nespretno. Željeli bismo učiniti više, ali što? I kako pomoći toj našoj braći? Kako ublažiti njihova trpljenja budući da ne možemo učiniti ništa, ili tek vrlo malo, da promijenimo njihovo političko i društveno okruženje?

ODGOVORI SVETOG OCA

Dobra večer svima!

Sretan sam što se mogu susresti s vama i što se mi svi susrećemo na ovome trgu da molimo, da budemo zajedno i očekujemo dar Duha Svetoga. Bila su mi poznata vaša pitanja i o njima sam razmišljao – ovo, dakle, nije bez znanja! Prvo – istina! Imam ih ovdje, napisana.

Prvo pitanje - "kako ste Vi u svojem životu postigli sigurnost vjere? I koji nam put pokazujete da svaki od nas može pobijediti krhkost vjere?" – je povijesne naravi, jer se tiče moje povijesti, povijesti moga života!

Imao sam tu milost da sam odrastao u obitelji u kojoj se vjera živjela na jednostavan i konkretan način; ali je prije svega moja baka, majka moga oca, bila ta koja je ostavila trag na moj hod u vjeri. Bila je to žena koja nam je tumačila, koja nam je govorila o Isusu, učila nas katekizmu. Uvijek se sjetim kako nas je na Veliki petak navečer vodila na procesiju sa svijećama a na kraju procesije je slijedilo "Kristovo polaganje u grob" a baka bi nas djecu pozvala da kleknemo govoreći: "Gledajte, mrtav je, ali sutra će uskrsnuti". Primio sam prvi kršćanski navještaj upravo od te žene, od moje bake! To je prelijepo! Prvi navještaj u domu, s obitelji! A to me potiče na razmišljanje o ljubavi mnogih majki i baka u prenošenju vjere. One su te koje prenose vjeru. To se događalo i u prvim vremenima, jer je Pavao govorio Timoteju: "Pamtim vjeru tvoje majke i tvoje bake" (usp. 2 Tim 1, 5). Sve majke, sve bake koje ste ovdje mislite na to! Prenositi vjeru. Jer Bog stavlja uz nas osobe koje nam pomažu na našem putu vjere. Mi ne nalazimo vjeru u nečem apstraktnom! Uvijek neka osoba naviješta, govori nam tko je Isus, prenosi nam vjeru, daje nam prvi navještaj. I takvo je bilo prvo iskustvo vjere koje sam imao.

Ali je jedan dan za mene vrlo važan: 21. rujna 1953. Imao sam nepunih 17 godina. Bio je Studentski dan, kod nas prvi dan proljeća, a kod vas prvi dan jeseni. Prije nego ću krenuti na proslavu, pošao sam u svoju župu, našao ondje jednog svećenika, kojeg nisam otprije poznavao, i osjetio potrebu da se ispovjedim. To je za mene bilo iskustvo susreta: našao sam nekoga tko me čekao. Ali ne znam što se dogodilo, ne sjećam se, ne znam zašto je to bio baš taj svećenik kojeg nisam poznavao, zašto sam osjetio želju da se ispovjedim, ali je istina da me netko čekao. Čekao me već duže vrijeme. Nakon ispovijedi osjetio sam da se nešto promijenilo. Nisam više bio isti. Osjetio sam upravo kao neki glas, neki poziv: bio sam uvjeren da moram postati svećenik. To iskustvo je važno u vjeri. Mi kažemo da moramo tražiti Boga, ići Njemu i tražiti oproštenje, ali kada se mi odlučimo na taj korak i pođemo njemu vidimo da nas on čeka, On je prvi! Mi imamo, na španjolskom, jednu riječ koja to dobro objašnjava: "Gospodin je uvijek ispred nas", on je prvi, čeka nas! A to je upravo jedna velika milost: naći nekoga tko te čeka. Ti griješi, ali on čeka da ti oprosti. To je iskustvo koje su proroci iz Izraela opisivali govoreći da je Gospodin poput bademova cvijeta, prvog proljetnog cvijeta (usp. Jr 1, 11-12). Prije nego nikne drugo cvijeće, već je tamo: čeka. Gospodin nas čeka. I kada ga mi tražimo, nalazimo ovu stvarnost: on nas čeka da nas prigrli, da nam dadne svoju ljubav. I to ti u srce unosi jedno toliko divljenje da ne možeš vjerovati, i tako raste vjera! Susretom s jednom osobom, susretom s Gospodinom. Netko će reći: "Ne, ja više volim proučavati vjeru u knjigama!". Važno je proučavati je, ali, gle, to nije dovoljno! Važan je susret sa Isusom, susret s njim, a to ti daje vjera, jer je upravo on taj koji ti je daje! I vi ste govorili o krhkosti, nestalnosti vjere, kako je pobijediti. Najveći neprijatelj kojeg daje krhkost – zanimljivo, zar ne!? – je strah. Ali ne bojte ste! Mi smo krhki, i to znamo. Ali on je snažniji! Ako ti kročiš s njim, nema problema! Dijete je vrlo krhko – vidio sam ih danas mnogo – ali bilo je s tatom, s mamom: na sigurnom je! S Gospodinom smo sigurni. Vjera raste s Gospodinom, upravo iz Gospodinove ruke; to nam pomaže rasti i čini nas snažnima. Ali ako mislimo da se možemo i sami snaći… Sjetimo se što se dogodilo Petru: "Gospodine, nikada te neću zanijekati" (usp. Mt 26, 33-35); a što je zatim bilo: prije nego je pijetao zapjevao zanijekao ga je tri puta! (usp. rr. 69-75). Imajmo to na umu: kada se previše uzdamo u same sebe, tada smo krhkiji. Uvijek s Gospodinom! A kada kažem s Gospodinom to znači isto što i s euharistijom, s Biblijom, s molitvom… ali također u obitelji, također s mamom, također s njom, jer je ona ta koja nas vodi Gospodinu; ona je majka, ona je ta koja sve zna. Dakle, treba se moliti Gospi i moliti je da me, poput majke, učini snažnim. To je ono što mislim o krhkosti, nestalnosti bar je to moje iskustvo. Ima nešto što mi daje snagu svakoga dana – to je molitva krunice. Osjećam tako veliku snagu jer idem Njoj i osjećam se snažnim.

Prelazimo na drugo pitanje.

"Mislim da svi mi ovdje prisutni snažno osjećamo taj izazov, koji je u središtu naših iskustava. Zbog toga želim zamoliti Vas, Sveti Oče, da pomognete meni i svima nama shvatiti kako živjeti taj izazov u našem dobu. Što je ono najvažnije što mi pokreti, udruge i zajednice moramo imati pred očima da bismo ispunili zadaću na koju smo pozvani? Kako možemo danas djelotvorno prenositi vjeru?".

Reći ću samo tri riječi.

Prva: Isus. Što je najvažnije? Isus. Ako provodimo organizaciju, ostvarujemo druge stvari, lijepe stvari, ali bez Isusa, ne napredujemo, jednostavno ne ide. Isus je važniji. Sada bih želio uputiti mali prijekor, ali bratski, među nama. Svi ste na trgu vikali: "Franjo, Franjo, papa Franjo". A Isus, gdje je bio? Volio bih da ste vikali: "Isus, Isus je Gospodin, i on je među nama!". Od sada pa nadalje, ništa "Franjo", već "Isus".

Druga riječ: molitva. Gledati Božje lice, ali prije svega – a to je povezano s onim što sam ranije rekao – osjetiti da smo promatrani. Gospodin nas gleda: on nas prvi gleda. Moje je iskustvo ono što doživljavam kada dođem pred sagrario [svetohranište] gdje se, navečer, idem pomoliti pred Gospodinom. Ponekad malo i zaspem; to je istina, jer sam zbog umora uslijed dnevnih obaveza pospan. Ali on me razumije. I osjetim veliku utjehu kada pomislim na to da me on gleda. Mi mislimo da moramo moliti, govoriti, govoriti, govoriti… Ne! Pusti Gospodina da te gleda. Kada nas on gleda, daje nam snagu i pomaže nam svjedočiti ga – jer se to pitanje odnosilo na svjedočenje vjere, zar ne? Prvo "Isus", a zatim " molitva" - osjećamo da nas Bog drži za ruku. Ističem važnost toga: pustiti da nas on vodi. To je važnije od bilo koje računice. Mi smo pravi vjerovjesnici kada pustimo da nas on vodi. Sjetimo se Petra: možda je počinuo nakon ručka i imao viđenje stolnjaka u kojem su bile svakovrsne životinje, i čuo Isusa kako mu nešto govori, ali on nije razumio. U tome trenutku su došli neki nežidovi da ga pozovu da pođe u jednu kuću te je vidio da je Duh Sveti ondje. Petar je pustio da ga Isus vodi i povede u onu prvu evangelizaciju poganâ, koji nisu bili Židovi: to je bilo nešto nezamislivo u tome vremenu (usp. Dj 10, 9-33). I tako, čitava povijest, čitava povijest! Pustiti da nas Isus vodi. On je vođa; naš je vođa Isus.

I treća: svjedočanstvo. Isus, molitva – molitva, pustiti da nas on vodi – a zatim svjedočenje. Ali želim dodati nešto. Kada pustiš da te Isus vodi to te dovodi do Isusovih iznenađenja. Može netko misliti da je evangelizaciju moguće planirati za radnim stolom, stvarati strategije, planove. Ali to su oruđa, mala oruđa. Važan je Isus i pustiti da nas on vodi. Zatim možemo stvarati strategije, ali to je sporedno.

Na kraju, svjedočenje: vjeru se može prenositi samo svjedočenjem, a to je ljubav. Ne s našim idejama, već sa evanđeljem življenim u vlastitom životu i evanđeljem kojeg Duh oživljava u nama. To je kao neka sinergija između nas i Duha Svetoga, i to vodi do svjedočanstva. Crkvu vode naprijed sveci, a to su oni koji daju to svjedočanstvo. Kao što su rekli Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. današnji svijet silno treba svjedoke. Ne toliko učitelje, već svjedoke. Ne govoriti mnogo, već govoriti cijelim životom: dosljednost života, baš tako! Dosljednost života koje je življenje kršćanstva kao susreta s Isusom koji me vodi drugima a ne kao neku društvenu činjenicu. Socijalno gledano, mi smo takvi, kršćani smo, zatvoreni u sebe. Ne, to ne! Svjedočenje!

Treće pitanje: "kako ja i svi mi možemo živjeti jednu siromašnu Crkvu i Crkvu za siromašne? Na koji je način čovjek koji pati pitanje za našu vjeru? Koji konkretni i djelotvorni doprinos svi mi, laički pokreti i udruge, možemo dati Crkvi i društvu u suočavanju s ovom teškom krizom koja dotiče javnu etiku" - to je važno! - "model razvoja, politiku, riječju novi način postojanja muškaraca i žena?".

Opet se vraćam na svjedočenje. Prije svega, živjeti evanđelje je glavni doprinos što ga možemo dati. Crkva nije neki politički pokret, nije dobro organizirana struktura: ona nije to. Mi nismo nevladina organizacija, a kada Crkva postane nevladina organizacija tada gubi sol, nema okusa, ona je samo prazna organizacija. I u tome budite lukavi, jer nas đavao vara, jer postoji opasnost da precjenjujemo važnost efikasnosti u svome radu i djelovanju (eficijentizam). Jedno je propovijedati Isusa, a drugo je efikasnost, biti efikasni i učinkoviti. Ne, to je jedna druga vrijednost. Vrijednost Crkve, u suštini, je živjeti evanđelje i davati svjedočanstvo naše vjere. Crkva je sol zemlje, ona je svjetlo svijeta, pozvana je uprisutnjivati u društvu kvasac Božjeg kraljevstva i to čini prije svega svojim svjedočanstvom, svjedočenjem bratske ljubavi, solidarnosti, dijeljenja i zajedništva. Kada neki tvrde kako solidarnost nije vrijednost, već je "primarno ponašanje" koje mora nestati… to ne ide! Tu se misli samo na jednu svjetovnu efikasnost. Vremena krize, poput ovog kroz koje prolazimo – ali ti si prvi rekao da smo "u svijetu laži" –, ta kriza, pazimo, ne sastoji se samo u jednoj čisto ekonomskoj krizi; to nije kulturna kriza. To je kriza čovjeka: u krizi je sam čovjek! I ono što može biti uništeno jest čovjek! Ali čovjek je Božja slika! Zato je to duboka kriza! U ovom vremenu krize ne možemo se brinuti samo za sebe, zatvarati se u samoću, u obeshrabrenost, u osjećaj nemoći pred problemima. Ne zatvarati se, molim! To je jedna opasnost: zatvaramo se u župu, s prijateljima, u pokret, s istomišljenicima… ali znate što se događa? Kada Crkva postane zatvorena, ona postaje bolesna, obolijeva. Zamislite sobu zatvorenu godinu dana; kada u nju uđeš zapahne te miris vlage, sve je u njoj propalo. Sa zatvorenom Crkvom je ista stvar: to je bolesna Crkva. Crkva mora izaći iz same sebe. Gdje? Prema periferijama života, kojegod da one bile, ali mora izaći. Isus nam govori: "Idite po svem svijetu! Idite! Propovijedajte! Svjedočite evanđelje!" (usp. Mk 16, 15). Ali što se događa kada pojedinac izađe iz samoga sebe? Može se dogoditi isto ono što se može dogoditi bilo kome tko izađe iz kuće na ulicu: može se uvaliti u neprilike. Ali ja vam kažem: tisuću puta mi je draža Crkva izložena nedaćama, no Crkva bolesna od zatvorenosti! Izađite van, izađite! Sjetite se onoga što se kaže u Otkrivenju. Kaže se nešto lijepo: da je Isus na vratima i zove, zove da uđe u naše srce (usp. Otk 3, 20). To je smisao Otkrivenja. Ali postavite si ovo pitanje: koliko je puta Isus unutra i kuca na vrata da izađe, da izađe van, a mi mu ne damo izaći, zbog naših sigurnosti, jer smo toliko puta zatvoreni u prolazne strukture, koje služe samo tome da nas porobe, a ne da nas učine slobodnom djecom Božjom? U tome "izlasku" je važno ići ususret; ta je riječ za mene veoma važna: susret s drugima. Zašto? Zato jer je vjera susret s Isusom, a mi moramo učiniti isto što čini Isus: susresti se s drugima. Mi živimo kulturu sukoba, kulturu fragmentacije, kulturu u kojoj ono što mi ne služi bacam, kulturu odbacivanja. Ali u vezi s tim pozivam da pomislite – i to je dio krize – na starije, koji su mudrost naroda, na djecu… kultura odbacivanja! Ali mi moramo ići ususret i moramo stvarati s našom vjerom jednu "kulturu susreta", kulturu prijateljstva, kulturu gdje nalazimo braću, gdje možemo govoriti i s onima koji ne misle kao mi, i s onima koji su druge vjere, koji nemaju istu vjeru. Svi imaju nešto zajedničko s nama: slike su Božje, djeca Božja. Ići ususret drugima, ne obezvrjeđujući svoju pripadnost. I druga važna točka: sa siromašnima. Ako izađemo iz nas samih, nalazimo siromaštvo. Danas – čovjeka zaboli srce kada na to pomisli – kada se pronađe skitnicu koji se smrznuo od hladnoće to danas nije vijest. Danas je vijest, možda, neki skandal. Skandal – ah, to je vijest! To da mnoga djeca nemaju što jesti to nije vijest. Mučno je to, mučno je to! Mi ne smijemo to mirno gledati, ne smijemo biti na to ravnodušni! Ali… stvari stoje tako. Ne smijemo postati usiljeni i uštogljeni kršćani, oni previše obrazovani kršćani, koji uz šalicu čaja raspredaju o teološkim pitanjima, mirni i spokojni. Ne! Mi moramo postati hrabri kršćani i ići tražiti one koji su tijelo Kristovo, one koji su tijelo Kristovo! Kada idem ispovijedati – još ne mogu, jer da bih izašao ispovijedati… odavde se ne može izaći, ali to je jedan drugi problem – kada sam išao ispovijedati u prethodnoj biskupiji, dolazili su neki i uvijek sam im postavljao isto pitanje: "Dajete li milostinju?" - "Da, oče!". - "A dobro, dobro". A zatim bi im postavljao još dva pitanja: "Recite mi, kada dajete milostinju, gledate li u oči onoga ili onu kojima dajete milostinju?" - "A ne znam, nisam se toga sjetio". Drugo pitanje: "A kada dajete milostinju, dodirnete li ruku onoga kojem dajete milostinju ili mu samo bacite novac?". To je problem: Kristovo tijelo, dodirnuti tijelo Kristovo, uzeti na sebe tu bol za siromašne. Siromaštvo za nas kršćane nije neka sociološka ili filozofska ili kulturna kategorija: ne, to je teološka kategorija. Rekao bih možda čak prva kategorija, jer se onaj Bog, Sin Božji, ponizio, postao siromašnim da hodi s nama na putu. I to je naše siromaštvo: siromaštvo Kristova tijela, siromaštvo koje nam je donijelo Sina Božjega s njegovim utjelovljenjem. Siromašna Crkva i Crkva za siromašne započinje time da se ide prema Kristovu tijelu. Ako idemo prema Kristovu tijelu, počinjemo nešto shvaćati, shvaćati što je to siromaštvo, Gospodinovo siromaštvo. A to nije lako. Ali ima jedan problem koji ne čini dobro kršćanima: to je duh svijeta, svjetovni duh, duhovna svjetovnost. To nas dovodi do jedne samodostatnosti – da živimo duh svijeta a ne duh Isusov. Pitanje koje ste postavili: kako moramo živjeti da bi odgovorili na krizu koja dotiče javnu etiku, model razvoja, politiku. Budući da je ta kriza, kriza čovjeka, kriza koja uništava čovjeka, to je kriza koja lišava čovjeka etike. U javnome životu, u politici, ako nema etike, referentne etike, sve je moguće i sve se može učiniti. I mi vidimo, kada čitamo novine, kako pomanjkanje etike u javnome životu nanosi toliko zla čitavom svijetu.

Nešto ću vam ispripovijedati. Učinio sam to već dva puta ovoga tjedna, ali ću učiniti i treći puta u ovom susretu s vama. Ta je priča ispripovijedana u jednom biblijskom midrašu nekog rabina iz 12. stoljeća. On opisuje povijest gradnje Babilonske kule i kaže da je za gradnju Babilonske kule bilo potrebno raditi opeke. Što to znači? Mijesiti glinu, donositi slamu, sve ostalo… a zatim s njom u peć. A kada je opeka bila gotova moralo ju se ponijeti gore, gdje se gradila Babilonska kula. Opeka je bila pravo blago, zbog silnog posla kojeg je trebalo uložiti da bi je se napravilo. Kada bi neka opeka pala bila je to nacionalna tragedija i radnik koji je za to snosio krivnju bi bio kažnjen; opeka je dakle bila tako dragocjena da kada bi pala izbila bi prava drama. Ali ako bi pao radnik, ništa se ne bi dogodilo, to je bilo nešto sasvim drugo. To je ono što se događa danas: ako ulaganja u bankama samo malo padnu – tragedija… što ćemo sad? Ali ako ljudi umiru od gladi, ako nemaju što jesti, ako im je zdravlje narušeno, to nije bitno! To je naša današnja kriza! A svjedočenje jedne siromašne Crkve i Crkve za siromašne kosi se s tim mentalitetom.

Četvrto pitanje: "U usporedbi s tim čini mi se da je moje ispovijedanje, naše svjedočenje bojažljivo i nespretno. Željeli bismo učiniti više, ali što? I kako pomoći toj našoj braći? Kako ublažiti njihova trpljenja budući da ne možemo učiniti ništa, ili tek vrlo malo, da promijenimo njihovo političko i društveno okruženje?"

Da bismo naviještali evanđelje potrebne su dvije kreposti: hrabrost i strpljivost. Oni [kršćani koji trpe] su u Crkva strpljivosti. Oni pate i danas ima više mučenika no u prvim stoljećima Crkve; više mučenika! Naša braća i sestre. Pate! Oni u svojoj vjeri idu sve do mučeništva. Ali mučeništvo nije nikada neki poraz; mučeništvo je najviši stupanj svjedočenja što ga možemo dati. Mi se nalazimo na putu prema mučeništvu, malih mučeništava: odreći se ovoga, učiniti ovo… ali smo na putu. A oni, siromasi, daju život, ali ga daju – kao što smo čuli u vezi stanja u Pakistanu – iz ljubavi prema Isusu, svjedočeći Isusa. Kršćanin mora uvijek imati taj stav krotkosti, poniznosti, upravo stav što ga imaju oni, uzdajući se u Isusa, oslanjajući se na Isusa. Treba pojasniti da mnogo puta ti sukobi nemaju vjersku pozadinu; često postoje drugi uzroci, društvene i političke naravi, i nažalost se vjerske pripadnosti koriste kao ulje na vatru. Kršćanin mora znati uvijek odgovoriti na zlo dobrom, premda je to često teško. Mi se trudimo da ta braća i sestre osjete da duboko suosjećamo – duboko suosjećamo! – s njima, da znamo da su oni kršćani koji su "ušli u strpljivost". Kada Isus ide ususret muci, ulazi u strpljivost. Oni su ušli u strpljivost: treba im to staviti do znanja, ali ih se također treba spomenuti u molitvi Gospodinu. Pitam vas: molite li za tu braću i sestre? Molite li za njih? Molite li za njih u svojoj svakodnevnoj molitvi? Neću od vas tražiti da dignu ruku oni koji mole: ne. Neću to sada tražiti. Ali dobro o tome razmislite. Molimo svakoga dana u molitvi Isusa: "Gospodine, svrni svoj pogled na ovoga brata, na ovu sestru koji toliko trpe, koji toliko trpe!". Oni doživljavaju iskustvo granice, upravo granice između života i smrti. I za nas: to nas iskustvo mora potaknuti da promičemo vjersku slobodu za sve, za sve! Svaki muškarac i svaka žena moraju biti slobodni u ispovijedanju vlastite vjere, koja god da bila. Zašto? Zato jer su taj muškarac i žena djeca Božja.

I tako, vjerujem da sam rekao nešto o vašim pitanjima; ispričavam se što sam bio previše dug. Hvala puno! Hvala vam, i ne zaboravite: nema ništa od zatvorene Crkve, već Crkva koja izlazi van, koja ide na periferije života. Neka nas Gospodin povede tamo dolje. Hvala!