Duhovne vježbe za sestre naše Provincije održane su od 7. do 13. kolovoza u ¨Kući Djeteta Isusa¨ u Livnu. Predvoditelj duhovnih vježbi bio je fra Andrija Bilokapić, član Franjevačke provincije sv. Jeronima sa sjedištem u Zadru.
Voditelj, fra Andrija u prvom duhovnom nagovoru potaknuo nas je na sabranost koja ne znači koncentraciju, već sjedenje do Isusovih nogu. Isus u Evanđelju ne donosi ništa novo, nego ono što se već nalazi u našoj dubini. Potaknuo nas je da se preispitamo o svojoj ljubavi prema Kristu, te da se preispita vlastita ucijepljenost u stvarnost Crkve i bude zahvalan za taj dar „majčine utrobe“ koja nas nosi i preporađa za Kraljevstvo nebesko.
Na, za nas, neobičan, a bratski govor, fra Andrija nas je potako na razmišljanje o našem identitetu, bogosinovstvu koje izvire iz Božje ljubavi i sakramenta krsta, euharistije i Duha Svetoga, te o našem djelovanju po Kristu, u Kristu i s Kristom. Kako bi kao redovnice ovo dublje živjele i svjedočile u svijetu, opet smo na, za nas posebniji način uzele u ruke Časoslov i nastojale riječima i mislima doživjeti liturgiju i molitvu Crkve. Fra Andrijine riječi koje su nas posebno dotakle:„Svatko od nas stvoren je mudro, s ljubavlju, tako piše u Misalu Katoličke Crkve. U Bibliji kaže, stvoren je čudesno i predivno. Svaki od nas je djelo ruku Božjih. Zato je mudrost sebe prihvatiti iz ruke Božje. Mudrost je drugoga prihvatiti u njegovim slabostima i u njegovim vrednotama. Drugi mi treba postati ono što on za Boga jest. Kad počinjem razmišljati o čovjeku, pitam se, tko je on za svoga Stvoritelja. On nije sam sebi dao dan, zrak, sunce, da misli, da mu srce kuca. On je to dobio od istoga od koga sam ja to dobio. Pitam se, tko je taj čovjek za Boga. Čovjek za Boga može biti njegova silna radost, a može biti i njegova bol. I ako mu je bol, Bog se ne odriče toga čovjeka. Kao što dijete za roditelja može biti radost, ali i bol. Iako je dijete roditelju nanijelo bol, roditelj se djeteta ne odriče. I ne bi htio da se njegova braća i sestre odreknu brata. Tako i mi. Nikad se jedni drugih ne odričemo, nego pokušavamo raspiriti jedni u drugima spoznaju naše ljubljenosti. Postojim, dakle, ja sam voljen. To je uloga Crkve. Probuditi u čovjeku njegovu ljubljenost. Bog treba tijelo, Bog treba živu osobu. Bog treba zajednicu, da to u nama probudi.“ Vodeći nas kroz bujicee svojih misli koje su preobilne, ali i potrebne za obnovu naše zbiljnosti kojom idemo prema našem dočetku, fra Andrija nam je dao i domaći rad koji ćemo uvijek pamtiti!
Hvalospjev (Ef 1,3-10) koji je Pavao napisao dok je u tamnici, čekao smrt, preplavljen zahvalnošću, patnjom koja plodi radošću i zagledan u Križ.

Blagoslovljen Bog i Otac
Gospodina našega Isusa Krista,
On koji nas blagoslovi
svakim blagoslovom duhovnim
u nebesima, u Kristu….

Zadatak je bio da razmišljajući i uprisutnjujući sebe u ovaj hvalospjev svaki „nas“ zamijenimo sa „mene“, te tako uočimo veličinu Spasiteljeve ljubavi u svom životu. Kombinirajući „mene“ i „nas“, ulazimo u svoju stvarnost, misleći na svoju konkretnu zajednicu. Teme koje ostavljam na osobno promišljanje svakoj od nas, a vodile su nas spoznaji sa smo željene prije stvaranja, neprocjenjive, čudesne žene, dijete Božje i dar jadna drugoj i Crkvi su: Sakrament Krsta, Euharistije, Duh Sveti, Aba-Oče, Vjerovanje, Nedjelja, Sedam Kristovih riječi s Križa, Velika Gospa, ….. Jedna od zadnjih riječi – molitava fra Andrije upućenih uz razmišljanje o Blaženoj Djevici Mariji.
„Blažena djevice Marijo, majko našega Gospodina uznesena na Nebo. Vodi nas i brani, obasjaj našu nemoć, naš put, da uvijek živimo kao braća i sestre tvoga Sina. Daj da Tvoja vjernost bude nastavljena u nama.“
s. M. Marinela Delonga